среда, 12. април 2017.

THE RING (2002)

  
            Nedavno sam uredno preskočio po svemu sudeći traljav pokušaj da se oživi brzo umrtvljeni serijal američkih KRUGOVA pod nazivom RINGS kojeg su naši distributeri uredno doveli u bioskope. A onda, pišući nedavno o američkoj adaptaciji japanskog GHOST IN THE SHELL uporedio sam domete tog poduhvata sa izvornim amerimejkom ultimativnog J-horora i shvatio da na blog nisam okačio svoju kritiku tog poludupastog (mada, masovno obožavanog) proizvoda. Ova kritika je donekle ponovo aktuelna i zbog toga što reditelj američkog KRUGA, Gor Verbinski, ima po svemu sudeći odličan novi horor, A CURE FOR WELLNESS, koji jedva čekam da pogledam, iako su ga naši distributeri uredno preskočili.
Ova kritika izvorno je izašla u magazinu (Agencija n.g.n press, Beograd), br. 24, 2003, a sada se ekskluzivno obznanjuje u kiberprostoru.

 THE RING, 2002 
režija Gor Verbinski
KRUG
 
Uloge: Naomi Vots, Martin Henderson, Brajan Koks, Dejvid Dorfman

Ocena: 
*** 
(3)

Kako smo se nadali, dobro smo se udali: režiser MEKSIKANCA uspeo je da ne oskrnavi remek delo čijeg rimejka se poduhvatio i da, čak, napravi gledljiv i ne preterano uvredljiv visokobudžetni film. Svakako da njegova dostignuća ne prilaze igde blizu suptilnosti, višeznačnosti i filmofilskom bogatstvu koje nudi originalni KRUG (režija Hideo Nakata, 1998), u šta su čak i naši gledaoci mogli da se uvere, a zahvaljujući neverovatnoj i ničim zasluženoj dobroti RTS-a. Savršeni tajming omogućio nam je da se na vreme upoznamo sa trilogijom japanskih horora koja je dovela do revolucije žanra u tom delu Azije i čiji talasi uticaja već stižu i do zapadnjačkih obala. Odlična prođa na box office-u ovog rimejka već je dovela do planirane amerikanizacije još najmanje pet uspešnih japanskih horora iz prethodnih godina (jer, za slučaj da niste u toku, Japan je trenutno vodeća velesila u pogledu visokokvalitetnih, originalnih i istinski zastrašujućih horora). Stoga je i logično da krug američkih rimejka kreće upravo od naslova koji je započeo trend – Nakatinog KRUGA.
            Scenario Ehrena Krugera (VRISAK 3) prilično verno prati zaplet originala: mlada i ambiciozna novinarka (prelepa i mega-talentovana Naomi Vots) istražuje misterioznu smrt svoje rođake i tako dolazi do video snimka koji je, kako izgleda, odveo u smrt devojku i još dvoje njenih drugova koji su ga zajedno gledali. Urbana legenda tvrdi da svako ko pogleda taj video umire za tačno 7 dana: skeptična i radoznala Rejčel to ipak učini, samo da bi u narednim danima dobila sve više razloga da veruje kako u toj priči ima mnogo istine, i da joj natprirodna kletva visi nad glavom. Počinje trka sa časovnikom, pojačana činjenicom da je i njen sinčić slučajno odgledao nesrećnu traku...
            Za pohvalu je napor režisera da postigne atmosferu zlokobnosti i pretnje kroz ceo film, ali taj napor se prečesto ogleda i u nepotrebnim preterivanjima i dodacima koji ekspliciraju, konvencionalizuju ili čak i banalizuju japansku verziju, pravljenu sa većim poštovanjem prema gledaocu. Takođe, scenario menja neke suštinske detalje iz Nakatinog filma, i daje potpuno drugačije poreklo devojčice Samare (tj. u japanskoj verziji – Sadako) čiji duh stoji iza kletve, čineći ga nedorečenim i nimalo jezivim (pa čak i nezanimljivim).  

I drugi bitni likovi, poput Rejčelinog bivšeg muža ili Samarinog očuha, pretvoreni su u jednodimenzionalne skice daleko kompleksnijih likova iz japanskog filma. Verbinski svojom režijom uspeva tek da dotakne stravu i užas koji natapaju originalni KRUG, ali čak i to je, valjda, nekakav uspeh u sve ispraznijem i nenadahnutijem Holivudu, prinuđenom da uvozi i prežvakava tuđe ideje i originalnost koju je šićardžijstvom na svom terenu uspeo da uguši. U kontekstu modernog američkog horora, jadnog kakav jeste, KRUG se može smatrati blago natprosečnim ostvarenjem. Tek u poređenju sa japanskim KRUGOM njegova sirovost i usiljenost postaju napadno očigledni.

* * *


Detaljnije sam o ovoj problematici – i o japanskim KRUGOVIMA i o rimejku i njegovim nedostacima u odnosu na original  – pisao u eseju „Japanske priče o duhovima“ koji ste sigurno odavno čitali u mojoj zbirci eseja STUDIJA STRAVE.