понедељак, 16. мај 2016.

Vrmdža: selo motike bez gotike


            Na ovom blogu povremeno se bavim tzv. „srpskim gotikom“, odnosno, pustim, „ukletim“ selima u izumiranju i raspadu, u ruševinama... Kao što znate, u jedno takvo smestio sam i svoj roman ZAVODNIK.

            Međutim, pretpošlog vikenda bio sam deo jedne delegacije kreativnih ljudi iz Niša koji su posetili selo kraj Sokobanje čudnog, skoro neizgovorljivog imena – Vrmdža! – koje je redak primer živog i živahnog sela sa solidnim perspektivama za budućnost.
            Ovo što sledi je jedan sasvim subjektivan slikovit izveštaj, skroz iz mog ugla, o jednom lepom mestu koje ima šta da ponudi onima koji vole ovu vrstu ambijenta.
U nedelju, 8. maja 2016. godine, Mesna zajednica Vrmdža, na čelu sa predsednikom Slavišom Krstićem, lokalnim aktivistom koji je po svojoj posvećenosti i uspešnom radu na razvoju zajednice pravi primer svima u Srbiji, organizovala je okupljanje planinarskih i kulturnih aktivista i kreativaca radi pravljenja ambicioznih planova za budućnost.

Iz Niša su krenuli
Marijan Cvetanović Maksa, profesor muzike, filmski reditelj i poznati džez trubač i kompozitor, vođa sastava "Nais Blu" i presednik Udruženja "Forum Artistikum" iz Niša,
Vladan Pavlović, član Udruženja "Forum Artistikum",
Miroslav Dokman, pokretač mnogih planinarskih manifestacija na jugu Srbije
i Dejan Ognjanović, pisac i kritičar.

Domaćini i vodiči su nam bili članovi sokobanjskog društva planinara. Sa njima smo obišli neke od lokalnih znamenitosti.

Skromni „Etno-muzej“ sa autentičnim nameštajem i raznim priručnim čudima, kostimima i ukrasima iz starine

...uključujući i jednu (crkvenu) knjigu starostavnu čiji me je memljivi miris smesta privukao...

Crkvicu i zvonik kraj nje...

Te slikovito stenje i vidikovac odmah pored...
Tu su i tragovi nekadašnjeg propadanja, u vidu ruševine stare škole – prizor tipičan za (polu)mrtva srpska sela...

...ali tu je i nova, zdrava i prava škola u koju idu deca iz ovog sela.

Jedna nadstrešnica kraj nje poslužila nam je kao privremeni zaklon tokom kraćeg pljuska, nakon kojeg smo produžili dalje.

Selo samo po sebi u pogledu arhitekture nije naročito slikovito, odnosno izgleda kao i bilo koje drugo selo u ovom kraju – što uključuje i poneku čatmaru u stanju raspada...

...iako su ovakve, sablasne, u Vrmdži, zapravo vrlo retke; većina ih je novih, živih (ali time za ovaj hororični blog manje zanimljivih).

Zatim smo otišli u etno-restoran „Kod deda Mijine vodenice“, zaklonjen u šumi, podalje od sela (kao što je i običaj sa vodenicama), u autentičnom ambijentu blage zabiti, prijatne tišine i udaljenosti od civilizacije.

Ako nešto prezirem, to su „etno-restorani“ kraj auto-puta ili na srodnim mestima gde huje kamioni i prozori se tresu od autobusa a prašina i izduvni gasovi zaprašuju „etno“ stolove i gozbe.
Ovde nema ni traga od toga: mesto je na vanredno prijatnom mestu, barem preko dana. Šta se noću vrzma oko ove vodenice usred šume, to za sad još nismo otkrili.


Inače, ovo nije pozerska, šminkerska kvazi-vodenica za slikanje i turiste nego zaista aktivna, delatna vodenica koja se bavi svojim osnovnim poslom, mlevenjem žita.

Što je najslađe, na licu mesta možete kupiti brašno iz nje, ili u etno-restoranu probati proju od brašna samlevenog odmah tu, na 5 metara od vas.

Čak i ja, koji nisam naročiti ljubitelj proje, ovom prilikom sam u slast pojeo dva poveća parčeta, i jedva sam se suzdržao da ne uzmem još – odnosno, sprečila me je samo želja da ostavim mesta i za (mesnatiji) ostatak jelovnika.
Pored ostalih sagovornika, na tom ručku našao se i Pol Šapira, američki kompozitor pank opera, jedan od nekolicine inostranih stanovnika Vrmdže. Istina, Maksa je s njim više pričao, što je i prirodno, pošto su obojica muzikanti.
Priča o lepotama kojima je okruženo ovo selo privukla je u njega i nekolicinu drugih stranaca da baš ovde kupe placeve i nastane se tu, ili barem ovde sebi izgrade bazu za lomatanje po belom svetu...
Ne bih za sada previše o brainstormingu obavljenom ovom prilikom, jer ostaje da se vidi da li će i šta da se izrodi iz ideja koje su tom prilikom iznete, a u cilju obogaćenja kulturne i turističke ponude ovog ambicioznog sela. Verujem da će nešto svakako biti, da li jednokratan događaj ili nešto što će prerasti u stalnu manifestaciju ili festival, ali – o tom potom.
O ambicijama sela svedoče i brojni novinski članci i TV-prilozi o njemu koje možete naći na netu, a nesmanjeni interes za njega vidi se i u činjenici da je baš tog dana kada smo se tamo zatekli tu došla i ekipa Radio-televizije Srbije, gde će za desetak dana biti emitovana emisija "Trag u prostoru", o selu Vrmdža, njegovoj osobenosti, i svemu lepom što se u selu dešava, a u čemu veliku ulogu igraju i planinari.
Poznato je da je selo Vrmdža okruženo stenama, i da je idealno mesto da postane centar alpinizma i slobodnog penjanja.
Zato su otpočeli radovi na uređenju penjališta na stenama Devojački kamen i Nikolin kamen, koje se nalaze između vrmdžanskih stena Latin grad i Sokolovac.
Prošetali smo ovim predelima i nauživali se u pogledu koji sa ovih stena puca udalj, sve do mistične piramide Rtnja u daljini...

Zbog blatnjavog puta nismo ovom prilikom mogli da odemo do Vrmdžanskog jezera, gde se govorka da vreba nekakvo veliko čudo, da li zmaj ili zmija, po imenu Vrmdžilo; taj susret ostavili smo za narednu posetu.


Zahvaljujem Miroslavu Dokmanu koji je organizovao ovaj poslovno-prijatni biznis & pležr izlet. Takođe i na nekim od fotografija u ovom postu: neke je uslikao on, neke Maksa, a većinu ja sa mojim novim foto-aparatom. 

Najzad, Dokmanu hvala i na njegovom izveštaju iz kojeg sam neke delove preuzeo i upotrebio u gornjem tekstu.