izabrana dela

izabrana dela

четвртак, 30. јун 2016.

GREEN ROOM (2015)


**(*) 
3-

            Prema ustaljenom i već dosadno predvidivom paternu, još jedan mnogo-hajpovani i očekivani film procurio je na net kao slina iz nosa samo da bi nam se razotkrio kao baš to, poludupasta slina koja će nam, jedino ako zatvorimo jedno i po oko, delovati kao dobar film na ovu sušu, bedu i duhovno-kreativnu nemaštinu današnjeg filmmejkinga. (Istina, za upozorenje je trebalo da posluži i njegov prethodni, BLUE RUIN, opšteobožavani, svuda-hajpovani a zapravo jedva-prosečni filmić.)
            Koncept je genijalno jednostavan: pank grupica zaglavi u nekoj rednek nedođiji kad slučajno postanu svedoci ubistva, i gomila skinheda ih odatle – iz šupe maskirane u “klub” – neće pustiti žive. Pametno, skinhedi: kako biste prikrili jedno ubistvo, ubićete još 5-6 ljudi. Kad je bal nek jebal! Zvuči kao tipičan SNS način „rešavanja“ problema njihovim uvećavanjem.
I onda dobijamo siege/survival movie sa dozom torture porna i sa jasnom podelom na zlikovce i dobrice. Eto nama zabave. Eto saspensa. Eto prizivanja Karpentera...
            Uzaman!
            ZELENA SOBA je najpromašenija šansa koju sam video ove godine, a možda i duže. Tako snažni potencijali su postojali ovde, za razne stvari! Za vrhunski saspens triler-horor, u duhu NAPADA NA POLICIJSKU STANICU 13. Pa još za nešto što bi imalo nešto pametno na pameti (za razliku od NAPADA, koji nije ni o čemu – osim ako nije o paranoji i strahu belaca od geto „revolucionara“, svedenih na zombije). Mogla je to biti satira o rastućoj desnici u svetu, svuda, pa i u Americi gde je njihova sumanutija, karikaturalnija verzija Šešelja na ivici da postane predsednik. Ili, još zabavnije, satira o „pravoj veri“ – gde bismo imali ideologiji-posvećene skinhede nasuprot kilavo-mlitavih navodno-buntovnih a zapravo ispraznih „pankera“. I još svašta nešto u tom stilu.
            Na kraju, nismo dobili NIŠTA od toga, tj. dobili smo po MRVICU – od svačega pomalo, ni od čega dovoljno da se napravi jedna kasvetna pita. A opet, očigledno je (iz rivjua na netu) da će izgladneli filmofili i ovaj bajati, nedopečeni zalogaj da dočekaju kao pravu gozbu.
            Da se razumemo, lepo je to slikano (ili barem – kadrirano); koncept je toliko dobar da ga čak ni osrednja režija ne kvari toliko da to bude nezanimljivo; ima tu, uprkos svemu (vidi niže), i nešto malo saspensa, pa i gadnog krvoliptanja; ritam je pristojan (mada daleko od onoga što dobar TRILER zahteva) i sve se to dâ odgledati sa umerenim zanimanjem.
            ALI – i sa mnogo frustracije. Jer zaista BOLI kad vidite da je neko prišao tako blizu tome da napravi ODLIČAN film, i umesto toga, nizom pogrešnih odluka i (ne)činjenja, napravio samo prosečan.
            Prvo, likovi su užasni.
            Za glavnog „junaka“ imamo najkilaviji izgovor za mlakonjavo-nikakvog bljutavca koji je ikada zaigrao kao „glavni“ – a ova ljudska slina je još nekakav „panker“! Greota je pričati sad tako o nedavno upokojenom mladom Jeljcinu (koji je, uzgred, stradao u 27-oj godini na baš tako bezveznjački način kakav bi priličio ovom kilavcu kojeg ovde glumi: zgnjavio ga sopstveni loše parkirani auto!), ali krivica je manje njegova a mnogo više scenariste i reditelja koji je tako budalasto koncipirao „lik“ pankera koji ceo jebeni film ne ume da se seti koji bi bend poneo da sluša na pusto ostrvo, a kamoli nešto pametnije od toga.
            Ostale dobrice su neupečatljive, nerazlučive, jedva skicirane i kao karakteri i kao fizionomije, tako da, kad počnu da ginu, čovek ne zna ni ko to beše ni zašto bi ga bilo briga.
            Drugo, zlikovci su nediferencirani, što je loše, jer ovo ipak nije masovno-bezlična pretnja u stilu NAPADA... Ovo bi trebalo da su nekakvi ljudi koji, kao, stvarno postoje, ali od stvarnosti je ovde uzeto samo ono najgore – uključujući to da čak i glavni Tatko Na Skinhedi, Patrik STAR TREK Stjuart deluje nekako jadno, patetično, slabunjavo, kilavo, a ne gaće-useravajuće. Pritom ga vidimo malo (uglavnom je IZA VRATA), a onda kad ga vidimo – ne radi niti kaže ništa memorabilno što bi ga definisalo kao zajebanog lika od kojeg se ledi krv u žilama.
            Treće, film previše polaže na nepredvidivost: toliko mu je stalo da nas IZNENADI da čini neke pogrešne dramaturške kalkulacije (SPOJLER: previše „naših“ strada prebrzo i bez pravog impakta, a kad naš mlakonja ostane sam sa dve curice, umesto da to bude još napetije – umesto da kažemo „Opa, bato, KAKO li ćeš se SAD izvući iz čeljusti zlih skinheda?!“- skinhedi se masovno povuku odatle i prepuste dvojici-trojici ćelavih nesposobnjakovića da se akaju s ovima...).
            Četvrto, i ključno: zašto praviš jebeni triler ako ga režiraš ovako mlakonjavo šugejzerski slowburn kilavo i bez ikakvog smisla za doziranje napetosti (ili, što je gore, bez želje za tim), za postizanje frenetičnosti, za ludilo, za dizanje tenzije...? Da se razumemo, ZELENA SOBA je uzbudljivija od, šta znam, gledanja u beli zid; i napetija je, priznajem, od VOJNE AKADEMIJE. Ili, ako ćemo sa srodnijom tematikom, od ŠIŠANJA. Ali, to ne znači baš mnogo.
            Ovaj film kao da je pravio neko u rukavicama; neko suviše „fin“ da se spušta u kaljugu palpa, akcije, trilera, manipulisanja emocijama (kao da FILM nije upravo to!); neko ko misli da je strašno pametan i „meditativan“ ako sve snima u srednjem planu, ili ako akciju rešava prekratkim, nejasnim, loše osvetljenim scenama u kojima se ne vidi ni KO ni ŠTA, ili ako bitna dešavanja metne izvan kadra (offscreen). Use your imagination, kids! Kad je već reditelj nije imao!
            Kad pomislim kakav je MATERIJAL ovde postojao i šta se, poludupasto at best, od njega napravilo, dođe mi da psujem! Ovo je vrsta filma koji daleko bolje zvuči kad o njemu čitate ili vam ga neko prepričava nego dok ga gledate – zato što je scenarista uzeo soludan koncept ali onda reditelj (ovde: ista osoba) od njega nije izvukao ni blizu maksimumu.
            Holy Hell – pa ovde se one gadne skinhed-džukele dresirane da kolju ljude puštaju – da kolju ljude! Sama ideja je užasna! Film koji vidite u svojoj glavi o tome je užasan! Jedino što ovaj konkretni „film“ koji to sadrži u sebi nije skoro nimalo užasavajući, jer je to s tim psićima toliko mlohavo i njanjavo snimljeno da je to da čovek poželi da kretena od reditelja mlati tepsijom po glavi!
            Istina, postoji eksplicitniji nego što bismo očekivali prizor u kome Džeki grize kožu i meso sa jednog otkinutog vrata, ali to je aftermath, to je POSLE; a kako je došlo do sudara džukele i čoveka (i KOG čoveka?!), kako je izgledala borba, gde je tu priprema, gde je saspens, gde je eksplozija...? Njah.
            I to važi i za većinu drugih scena akcije, gde odlični efekti maske služe da rade posao koji reditelj nije mogao, umeo ili hteo. Recimo, naš kilavi Jeljcin na samom početku filma zaradi baš zajebanu povredu – POLUSPOJLER, jer ovo se dešava negde oko pola sata u filmu: dakle, dok se natežu kroz odškrinuta vrata, njemu nožekanjama višestruko iseku ruku, baš ozbiljno i duboko pod kožu, do mesa, samo što mu ne odvoje šaku od ruke. Da li to vidimo? Ne. To je offscreen. To je IZA VRATA. behind the green door, što bi rekla prerano upokojena Merilin Čejmbers...
            (Uzgred, te povrede koje Jeljcin dobije previše su ozbiljne i bolne za njega da bi mogao da funkcioniše ostatak filma onako kako to vidimo + nisam uveren da malo široke trake za pakovanje oblepljene oko onakvih dubokih rana mogu da efektno to imobilizuju i zatvore, ali OK, šta pa ja znam o medicini – jesam doktor, ali ne za to!)
            Ne kažem da je uvek i svuda reditelj trebalo da prikazuje kako sečivo ulazi u meso, kako zubi kidaju kožu, itsl. Govorim o proizvođenju impakta, a to se radi kadriranjem, montažom, ritmom. Karpenter je to znao i stalno demonstrirao: u NAPADU skoro i da nema krvi (osim u čuvenoj sceni sa sladoledom od vanilije, gde ionako efekat ne izgleda uverljivo) ali je to režirano tako da svaki udarac boli, svaki pucanj rastura. Ovde, u ovoj SOBI – uglavnom ne. 
I zato, nemojte mi, molim vas, uzalud prizivati Velikog Reditelja ovde samo zato što vam površno gledano ovo „liči“ na NAPAD, pošto imamo grupicu dobrih zabarikadiranu i okruženu gomilom zlih. Ovde se reditelj uglavnom nije bavio svojim poslom, barem ne zaista, potpuno, i isporučio je jedan prilično fletlajn „triler“ koji nije onoliko uzbudljiv koliko je mogao i morao biti, a uz to nije ni o čemu – jer, recimo, to što su ovi „dobrice“ baš pankeri nikako ne zaigra u filmu, skroz je svejedno. 
Oni su svi nekakve slinave punching bags, do sukoba ne dolazi zbog sudara različitih svetova (ideologija, vrednosti, nazora...) nego zbog glupog slučaja u kojem su akteri mogli da budu i neki kantri bend, i nekakva poor man's Britni Spirs iz provincije sa svojim enturažom, i film bi bio POTPUNO ISTI kao sa ovim do-mojega „pankerima“.
A pošto je tomu tako, ceo „zaplet“ se svodi na „a bunch of stuff that happened to some poorly drawn people”. Nema tu ni mitske dimenzije sukoba, ono kao borba Dobra i Zla, nema ni naročitih set-pisova (OK, solidan je jedino onaj u podrumu, pred kraj), a bezvezan je i antiklimaks, i to kako olako i bez pravog pej-ofa srede Tata-Ćelavca. Pa čak i pančlajn zvuči kao bezveznjački vic neprikladan kraju jednog navodno ozbiljnog filma.
Sad, ovo bi bio beskrajno bolji film da je reditelj hteo da kritikuje današnje “pankere” kao pozere i budale, pijandure i fun loving morone koji nemaju šta da kažu čovečanstvu, koji ne predstavljaju nikakav pažnje vredan nazor i vrednosti (vidi ranu scenu radio-intervjua, sa njihovim prozaičnim i praznim odgovorima; nadao sam se da će to biti razvijeno, ali NE – ništa od toga), ali to je učinio samo nenamerno, i poludupasto, a ne promišljeno i dosledno.


Da je barem pokupio ENERGIJU iz svojih uzora, ali ne, ni to: ovo je na kraju krajeva samo jedan zaista bizarno neenergičan, emo-šugejzerski film o, nominalno, rokerima i pankerima (i skinhedima, i metalcima – u jednom trenu čuje se i SLAYER, s implikacijom da skinhedi to slušaju). Zaista tužno, i tako tipično za vreme u kojem živimo, i za generacije mladih reditelja koji bi trebalo da preuzmu baklju od starijih. Ne, nemojmo se zajebavati, Karpenterova će zgasnuti u njegovoj hladnoj, mrtvoj ruci, jer to nema ko da preuzme; niko se i ne trudi. A i ko bi? Ovi metiljavci, ovi kilavci, ovi pihtijasti šugejzeri? Ha! 
Šmrc.

понедељак, 27. јун 2016.

HLADNA RUKA U MOJOJ - Robert Ejkman

            
            Na današnji dan, 27. juna 1914. godine, rodio se Robert Ejkman.
Ejkman je najbolji pisac strave za kojeg nikada niste čuli. (Osim ako ste čitalac moje Poetike horora, odnosno ovog bloga, gde sam više puta već pisao o njemu; recimo OVDE, a zatim i OVDE, gde imate i dokumentarac o njemu, a najzad, o njegovim naslednicima, i OVDE.)
Njegove vrhunske priče bolje su od skoro svega drugog u modernom hororu; njegov prosečan, uobičajen nivo nedostižan je većini savremenih pisaca strave; čak i njegove slabije priče (malobrojne) rado bi u svom opusu video svaki pisac ovog žanra sa iole izgrađenim ukusom i ambicijom.
Prva ovogodišnja knjiga u ediciji „Poetika strave”, posvećenoj vrhunskim predstavnicima klasičnog i modernog horora, jeste zbirka priča HLADNA RUKA U MOJOJ Roberta Ejkmana. Po mišljenju urednika ove edicije, Ejkman je, uz Tomasa Ligotija, najbolji pisac horora u poslednjih 50-ak godina, ali iako je aktivno i neprestano objavljivao još od 1960-ih godina pa do svoje smrti, 1981. – do sada na srpski nije bila prevedena nijedna njegova priča!
Ovu strašnu nepravdu ispraviće Orfelin u pomenutoj ediciji, sa premijernim predstavljanjem ovog vrhunskog pisca ne samo u Srbiji nego i u celom regionu, budući da Ejkmana još niko nije „otkrio“ ni u Hrvatskoj, ni u Bosni itd. A kad je već tako, mogu odmah da obećam da nećemo stati na ovoj knjizi, jer već planiramo još nekoliko njegovih zbirki, ubrzo za ovom.
Ovako izgleda zadnja korica knjige

Što se tiče ovogodišnjeg plana edicije „Poetika strave”, podsećam, on glasi:
1. HLADNA RUKA U MOJOJ - Robert Ejkman (jul)
2. UKLETA KUĆA NA BRDU – Širli Džekson (septembar)
3. KARMILA i druge priče strave – Šeridan Le Fanu (oktobar)

Za iduću godinu, ako preživimo ovu: Ligoti, Ejkman i jedan malo stariji autor.


            Šta ima u ovoj knjizi? Osam vrhunskih priča strave + opširan i stručan pogovor koji će vam pomoći da se bolje snađete u čudnom svetu ovog autora + detaljna biografija koja će vam približiti ovog malo poznatog autora.
            Pored toga, kao što ste već navikli, tu je vrhunska oprema: papir, štampa, povez, tvrde korice, izuzetan dizajn spoljašnjosti i unutrašnjosti knjige... Za ovo poslednje zaslužan je i ovog puta već višestruko dokazani majstor, Dragan Bibin.
 

            Nešto detaljnije o pričama u ovoj zbirci:

1. “Mačevi”
“The Swords”
U jednom zabačenom gradiću na obali, u neuglednom, trećerazrednom cirkusu, mladić nailazi na čudesnu predstavu u kojoj muškarci zabadaju mačeve u jednu ženu kao da ova nije živa... A to je tek početak njegovog puta ka nezaboravnom „prvom iskustvu“...

2. „Pravi put ka crkvi“
„The Real Road to the Church“
Žena iznajmi kuću na jednom malom ostrvu i otkrije da je ova smeštena na putanji kojom se kreću nezemaljske povorke. Da li će im se i ona pridružiti?

3. „Niemandswasser“
Melanholični, suicidalni, nesrećno zaljubljeni nemački princ dolazi na obalu jezera gde oseća čudnu privlačnost prema njegovom delu koji nazivaju „ničija voda“, a gde, kako izgleda, obitava nešto što voli da gricka neoprezne veslače...

4. „Stranice iz dnevnika jedne mlade devojke“
„Pages from a Young Girl's Journal“
Početak 19. veka. Dok Bajronova fama bludi Evropom, jedna bogatunska porodica sa svojom zapostavljenom, usamljenom ćerkom putuje po drevnim gradovima Italije. Iz ugla ćerkinog dnevnika posmatramo kako će ona, postepeno, svoju dosadu zameniti romansom sa jednim mračnim, ne-baš-latinskim zavodnikom...
Za ovu priču Ejkman je dobio Svetsku nagradu za fantastiku (World Fantasy Award, 1975) u kategoriji priče.
Ovako izgledaju pregradne stranice ispred priča unutra

5. „Konačište“
„The Hospice“
Čovek zaluta i put ga nanese na konačište koje ne liči ni na jedno drugo, ni po pravilima ponašanja, ni po čudno letargičnim stanarima koji kao da su zarobljeni u nečemu između ružnog sna i... Čistilišta.

6. „Isti taj pas“
„The Same Dog“
Čovek se priseća devojčice i mesta koje je voleo u mladosti, a koji su sada jezivo, grozno izmenjeni. Jedino je isti ostao pas, grozni, žuti, zlokobni pas u dvorištu jedne naizgled napuštene kuće...

7. „Upoznati gospodina Milara“
„Meeting Mr Millar“
Nesuđeni pisac pronađe kakav-takav poslić, ali mu pažnju odvlači neobična firma koja zauzme dva sprata ispod njegovog, a naročito njen istovremeno zlokobni i čudno obični šef, gospodin Milar. Mladić pokušava da otkrije čime se zapravo bavi ta firma, i koja je tajna stalnih posetilaca gospodina Milara.

8. „Osmatrač časovnika“
„The Clock Watcher“
Čovek se, ubrzo posle II svetskog rata, oženi Nemicom i dovede je u Englesku, a ona sa sobom počne da donosi sve više sobnih časovnika, sve čudnijeg izgleda i ponašanja, a za njima sve češće dolazi tajanstveni čovek koji ih održava. Čovek postaje sumnjičav prema supruzi (ali i sopstvenom razumu) dok mu u kući raste atmosfera tajanstva i začudnosti.
 

            Radi se o pripovetkama neobične psihologije, netipičnih situacija, vrhunski literarnim a istovremeno žanrovski efektnim kao malo toga u savremenom hororu. Ove uznemirujuće i jezive pripovesti opsedaće vas i terati da im se stalno vraćate.
 

            A sad – evo i pretplate!
Hladna ruka u mojoj će imati 336 strana, dakle biće najobimnija knjiga u „Poetici strave“ do sada. Njena puna knjižarska cena će biti 1.320 dinara, a za pretplatnike samo 1.000, i u tu cenu su uključeni troškovi poštarine.
Pretplatnici koji naruče Ejkmanovu knjigu mogu da po povoljnijim cenama naruče i Šaptača u tami (800 dinara), Zazviždi i ja ću ti doći (800 dinara), Zavodnika (800 dinara) i Poetiku horora (1500 dinara), s tim da samo prvih 15 pretplatnika može da računa na Poetiku jer je zamalo pa rasprodata. Ako ste do sad čekali ne znam šta, ne čekajte više!  Vrbe sada nisu u ponudi jer je prvi tiraž (1000 primeraka) rasprodat; do Sajma će možda izaći II izdanje. Možda. Inače, Šaptača ima u ponudi zato što je ovo već drugi tiraž (prvih 1000 komada je rasprodato). 
Ovo je forzec, iliti unutrašnja strana korica

Novac treba uplatiti na račun Orfelina (Kosovska 23, Novi Sad): ProCredit Bank 220-73108-85, a svrha uplate je: Pretplata na knjigu. Potom treba poslati mejl na orfelinns@gmail.com sa podacima: ime i prezime, tačna adresa i broj mobilnog, kao što treba naznačiti i naslove knjiga za koje se kupac odlučio. Pretplata traje od Ejkmanovog rođendana (27. juna) pa do kraja jula, a isporuka knjiga je u prvoj nedelji avgusta.
Napomena: najbolji način da podržite ovo što Orfelin radi, a pre svega da olakšate postojanje edicije „Poetika strave” jeste da u što većem broju kupite ovu knjigu u pretplati!
Znam da neki razmišljaju ovako: „Radije ću da je kupim kasnije, po većoj ceni, jer tako ću više/bolje da podržim ovaj rad.“ Ali, to nije tako u praksi – verujte da izdavač najviše koristi ima od knjiga koje se kupe direktno od njega.
Takođe, neki misle ovako: „Sačekaću Sajam knjiga pa ću ih kupiti tamo, možda bude neki popust.“ Takvima moram odmah reći: ove knjige imaju cene koje su formirane na samoj granici rentabilnosti, i neće se prodavati ispod ovih navedenih cena. Dakle, ne očekujte akcije tipa „Tri knjige za 1000 dinara“ itsl. Ovo nije takav izdavač, i ne radi takve knjige.
Pored toga, znam da neki više vole da knjigu vide naživo, da je opipaju, prelistaju... Ali, ako ste već imali i imate u rukama prethodne knjige ove edicije, onda znate šta možete da očekujete: nešto što je rađeno s ljubavlju i znanjem, i što garantuje kvalitet i trajnost.
Ako se neko pita zbog čega je cena nešto veća od ranijih knjiga ove edicije, odgovor je jednostavan: zato što su i troškovi njene izrade veći, zbog autorskih prava. Ali čak i sa ovom nešto malo uvećanom cenom, ovo je još uvek knjiga kojoj ravne nećete naći.
Poređenja radi: ako odete na sajt Bookdepository, ova zbirka (Cold Hand in Mine) prodaje se za oko 10,5 (juče je bila 10,72 €, danas je 10,4) što, otprilike, prevedeno u dinare, iznosi oko 1.300 din.
To znači da, ako tako želite, ovu knjigu možete kupiti u mekom povezu, sa jeftinim žućkastim papirom, bez ikakvog dizajna unutra (samo klot tekst, one damn story after another), bez pogovora i biografije, za oko 1.300 din (u devizama),
...ILI je možete kupiti u tvrdom povezu, na boljem papiru, prelepo dizajniranu, sa odličnim prevodom Save Kuzmanovića (znate već njegove radove: preveo je cele Blekvudove Vrbe i naslovnog Lavkraftovog „Šaptača“; a sve to pregledao i overio dr Ognjanović) za samo 1000 din.

Tako stvari stoje, a odluka je na vama.

Ali, ponavljam, pretplatnici značajno doprinose u naporima da imamo najkvalitetnije edicije literature strave u ovoj zemlji i regionu („Poetika strave“ i „Gluvo doba“) i tako, na lep način, postaju suizdavači ovih knjiga.
Ako cenite ovaj rad, podržite ga ne samo lajkovanjem i šerovanjem i preporukama nego i novčanikom, kako bismo mogli da nastavimo još dalje u ovom duhu.

Najzad, ko baš tako želi, može i direktno od mene da ovo naruči, uslovi su isti, ali u tom slučaju sačekajte da knjiga izađe, za sad mi ne šaljite ništa osim želja i čestitki.

PS: Što se tiče čitalaca iz ex-Yu: za sada je nabezbolnija opcija da vam neko iz Srbije ovo kupi i pošalje/donese. Alternativno, oni iz Bosne mogu da kupe/naruče u knjižari KULTURA u Banjaluci, koja drži ORFELINOVA IZDANJA. Njih će, takođe, biti i u Zagrebu; u Crnoj Gori ne postoji nikakva distribucija za Orfelin, za sada. Za Kosovo važi sve što i za Srbiju. U Makedoniji sam imao samo jednog čitaoca. Sloveniju ću ja da pokrijem na Grosmanu a i šire.

субота, 25. јун 2016.

ŠUMSKA STRAVA – Ričard Gevin


            Ričard Gevin (Richard Gavin) je jedan od značajnijih i boljih novih pisaca horora. Pažnju mi je privukao pričama koje sam redovno nalazio u nekim od najboljih antologija (Black Wings: New Tales of Lovecraftian Horror, The Grimscribe's Puppets, The Children of Old Leech, Delicate Toxins, Shadows Edge…) i izbora (Best New Horror, The Year's Best Weird Fiction, The Best Horror of the Year) koji su mi dolazili u ruke, pa sam zato overio i njegovu solidnu zbirku At Fear's Altar.
            Ono što njega izdvaja iz mora današnjih horor pisaca jeste činjenica da se Gevin intenzivno bavi ezoterijom i okultizmom, i kao teoretičar i kao praktičar, a to se vidi i u njegovoj prozi. On je, takođe, priredio antologiju okultnog horora Penumbrae – nju sam prikazivao u RUE MORGUE magazinu, i uskoro ću ovde obznaniti i taj rivju.
            Kada je nedavno najavio svoju najnoviju, petu po redu, zbirku, pa još sa naslovom ŠUMSKA STRAVA (SYLVAN DREAD), shvatio sam to ne samo što moram da overim, nego je krajnje vreme da ovog pisca podržim, koliko mogu, i preko magazina RUE MORGUE za koji već godinama pišem (pretežno o knjigama, ali ponekad i o filmovima). To nije bilo teško, tim pre što je Gevin Kanađanin, i što je svojevremeno i sam pisao za ovaj magazin.
            Uradio sam s njim iscrpan, zaista dobar intervju. Deo njegovih odgovora završio je u mom opširnom članku (na celoj strani magazina) koji sam naslovio "The Woods Are Lovely, Dark and Deep" (kao omaž jednoj pesmi Roberta Frosta koju sam predavao, svojevremeno, dok sam radio na fakultetu). Taj članak izašao je u magazinu RUE MORGUE #167 za jun, i evo kako izgleda naslov.
Tekst ne smem ovde da kačim, bar ne ucelo, ali evo odlomka u kojem opisujem neke od priča iz ove zbirke:
In “Thistle Latch” a man’s memory of a strange boy who used to live in the woods before disappearing leads to his rediscovery, decades later, amidst a vision of an orgiastic scene of rampant, mutating flora. “The Old Pageant” is about a couple who visits a long-deserted cabin in the woods where a strange mimicry takes place (“if we weren’t careful there would be things from the woods that would take our place in the world”). “Tinder Row” depicts a dead-end street near the town’s main viaduct where the soil is thin, “not in its physical compound but rather its spiritual aspect”, so that it enables “Soul-moulting”. In the touching “Wormwood Votaries” a man meets his childhood self and rekindles memories of his encounters with elemental spirits and of watching with “the Eyes of the Spine”. And “Primeval Wood” features a strange humanoid hawthorn growth (reminiscent of a primitive idol) in the woods which affects its founder, a suddenly single man, proving, like many other tales in this book, that “certain miracles are reserved for the wayward and the damned”.


            Ako ste voleli moj roman ZAVODNIK, možete sad baciti pogled da vidite kako ruralni gotik i šumski horor sa paganskim zaleđem i čestim okultnim referencama funkcioniše u inostranom, severnoameričkom ambijentu.
            Evo kako ovu zbirku najavljuje izdavač:
           
Those who dwell unseen within the hedge, the grotesques emergent in the weave of tangled roots, the writhing form amid the shadows of the Willow boughs—all are keepers of a rustic and terrible wisdom predating the emergence of mankind. Lurching between disembodiment and wholly manifest flesh, the baleful forces of wasteland and rural barren have long been etched upon the human soul.

From the preeminent author of At Fear’s Altar and The Benighted Path comes Sylvan Dread, Richard Gavin's long awaited fifth collection of preternatural tales. Bound within are thirteen nightmares exploring the Sinister Pastoral, the dominion prevailing at the intersection of mortal reckoning and the primoridum of daemonic Nature.
 
As a meditation on the forces of predation and parasitism, monstrous fecundity and decay, and those hidden folk who occupy the spaces between the branches, Sylvan Dread evokes the primeval wood — the place where all dreams and nightmares begin. In this isolate copse we witness the excavation of abominations long earthbound, the twilight of the rational, and the forgotten violence of the Dionysian Rite.

' Gavin's writing serves as a testament that great masters once crafted great stories
...and as evidence that they shall do so again.'
--- Thomas Ligotti


            Ovih dana je iz štampe izašla i Gevinova non-fiction knjiga THE BENIGHTED PATH, na mračno-okultne teme. Više o njoj čitajte dole, u intervjuu koji sam uradio s njim.
           
 Interview with Richard Gavin 
By Dejan Ognjanović
(c) RUE MORGUE magazine

How similar or different is this collection to your previous ones?

While there is something of a Richard Gavin “voice” that runs through all my fiction and thus gives it some type of continuity, I do feel that SYLVAN DREAD marks a departure from the more recognizably weird horror stories I’ve done previously. These are more folk horror and ghost stories. With this book I made an earnest effort to beguile rather than disturb. I worked closely with Daniel A. Schulke, my editor at Three Hands Press, who encouraged me to drift as far from commercial genre fiction as I wished to go. These stories are still supernatural horror, but they operate more on the fringes of that form. As a writer, I am happiest when wayfaring, when I’m bewildered by a half-formed narrative. None of my stories are ever plotted in advance. They set their own course and I simply transcribe them. I trust my instincts enough to know when to shelve a piece because it is losing its thunder. That is how my four previous books have been created.


How personal are the stories in this collection in terms of actual experiences, memories?

There is a great deal of personal memory and impression in the book. But it bears stating that, ultimately, these are works of fiction. Readers needn’t look for what they suspect to be an author’s biographical confessions in the text. Again, as I stated earlier, my stories may inspire people in a literary sense, but they should never be taken in a literal sense. I believe that any writer worth their salt should be doing more than manufacturing plots and characters. They should be conveying their keenest impressions of existence. After all, developing a highly personalized mode of literature, a genre of one if you will, is the only hope a writer has at creating something original. Plots, themes, characters – all of these things slip into broad archetypal patterns that have existed for millennia. All the stories have been told. But they have not been told by us, and that makes all the difference.

How have your esoteric and mystical beliefs shaped your fiction?

I believe in the hidden realm that lies within and beyond the world of forms and matter. This perspective has allowed me to live the bulk of my life in a liminal state. I find the logic-obsessed, materialistic, industrialized civilization to be a planetary madhouse, thus I keep my interactions with it to a bare minimum. For all the benefits that civilization has granted humanity, it has also all but divorced us from living deeper, more reflective lives. It has caused us to regard nature and the animal kingdom as little more than resources to be exploited. In the Middle Ages the clergy tended to regard nature as a demonic realm and in a certain respect they were correct; nature’s will is stronger than ours and its ways can demolish humanity’s ambitions in an instant, whether those ambitions take the form of building a house in a hurricane zone or attempting to live one’s life according to a set of intellectual commandments that run counter to our instincts. A pious man may want to dedicate his body and soul to the tenets of some hygienic faith, but his instincts will always prevail. Lust, anger, and other natural energies infiltrate our lives. Try debating your body out of being sexually aroused or from its fight-or-flight response. It is pointless.
Humanity tends to fear or despise that which it cannot control, which is why supernatural horror serves as the perennial inconvenient reminder that there will always be forces that thwart an individual from his or her “life-plan.” 21st-century humankind dwells in a bubble of egoism, willful ignorance, and self-gratification at all costs. That is a worldview I don’t even respect, let alone share. Given this, my fiction is the polar opposite of conservative horror. Instead of warning against the terrible things that will occur if one dares to break the social contract, my work is about people who slip through civilization’s cracks and thereby feel the scales peeling back from their eyes. There is a great deal of dread in my work, but people always fear breaking the mould that coddles them. What my characters find is that those conservative rules you referenced have been not their safeguard but their blinders. They achieve liberation in all its beauty and awfulness.


Are your activities in the fields of the occult and of horror fiction part of the same process, or are they relatively different?

My ethos is fairly holistic. My engagement (or what some might prefer to call faith) in the Spirit realm is often, but not always, given expression in my fiction. The most marked distinction between these two pursuits is that when I am writing fiction I am cognizant of the fact that narratives are something that every reader engages with for different reasons. Some read horror stories purely for entertainment; others analyze the genre’s socio-political subtext; readers like myself tend to favour works that evoke and satisfy a deeply-held poetic sense of the haunted and the unworldly. There is no correct or incorrect way to read fiction.
I wish to be clear that my stories are not attempts to proselytize or to convince readers of anything. My fiction can be read as literary evocations of esoteric experiences, but they should never be mistaken for literal reportage of those experiences. There is a marked difference between weaving a thread of the authentic into a narrative in order to arouse a response in a reader and foolishly presuming that a reader or indeed an author accepts supernatural stories as being thoroughly and literally real.


How do you deal with the almost inevitable (or is it?) demonizing of the things you love? I’d assume you’re a lover of nature, but horror genre demands that it is depicted in its darker aspects, as a threatening force, as a source of terror…

I love nature because it is both beautiful and threatening. I believe that nature has always represented the ineffable and that the bulk of humanity has always resented it for that reason. We are reliant on nature, are inextricably bound to it, and yet many cannot reconcile themselves with that vast, unfeeling and often baffling world. Nature is not the inert, pastoral backdrop to our lives any more than the past is some remote relic. Both are living and often perilous things.

You also have a new non-fiction book, THE BENIGHTED PATH, which deals with a lesser-known esoteric tradition. What is it really about?  

The Biocentric philosopher-mystic Ludwig Klages (1872 – 1956) developed the term Night Consciousness to describe this mode of engaging with the world on a primordial, imagistic level, as opposed to the rational mode that has dominated the present age. Through this intuitive, poetic experience, one can interact with the soul of reality that dwells within and beneath the physical realm. Though the word "benighted" developed a negative connotation meaning “ignorance,” my book restores its original meaning, which was to be overcome by darkness. That may sound unappealing to many, but it is how I’ve lived the bulk of my life.


Algernon Blackwood spent some time in Canada and was inspired by it for some of his best tales, including “Wendigo”. He was also, just like you, deeply involved in the mystical and the occult. How close or different to him and his approach to mystical (occasionally cosmic) horror do you feel?

Blackwood is one of my literary touchstones. Discovering his work in my early twenties was a revelation. His work exhibited that rare quality that I’d been trying (ineptly and awkwardly, for I was a novice writer) to imbue my fiction with: a sense of ecstasy. Even many of the classic horror authors I admired lacked this quality. Their apparitions were often fashioned to either simply scare or to act as some kind of warning against doing that which man was not meant to do. Algernon Blackwood expressed not simply terror but also beauty. That is something I strive to convey myself. I utilize fear as a sensitizing force, a way to flex the reader’s perceptions of the world and of themselves. By first evoking terror, I can then introduce various visions or concepts that I find beautiful. Conversely, the things I find beautiful are often terrifying. These two emotions are inseparable in my work.

Originalno je ovo izašlo na sajtu RUE MORGUE-a, OVDE.


A ako vas je Gevin zainteresovao, ali se još nećkate da li da kupujete njegove knjige, evo imate jednu njegovu finu pričicu onlajn – i to ne makar koju, nego iz zbirke omaža Lerdu Baronu nazvane The Children of the Old Leech!
Dakle, čitajte priču “The Old Pageant” (koja se nalazi i u SYLVAN DREAD) – OVDE.