субота, 5. децембар 2015.

Dečja crkva i obred "prolaska kroz Rupu"


            4. decembra obeležava se slava poznata kao Vavedenje. Tim povodom stalni čitalac bloga Saša Avramović poslao mi je tekst, fotografije i video snimak – vezane za jedan neobičan, površno hristijanizovani a zapravo paganski običaj iz njegovog kraja a vezan za ovaj praznik. Vrlo slikovit primer „srpskog gotika“.
Sve slike (c) by Saša Avramović for The Cult of Ghoul! Ko neovlašćeno preuzme ove fotke, završiće u Rupi!
Uz veliku zahvalnost Saši na ovom creepy otkrovenju, prepuštam reč njemu.
 

Selo Glavinci kod Jagodine ima nekoliko zanimljivih lokacija za posetiti – pre svega dečju crkvu i dve napuštene vodenice. Obe vodenice su veoma stare i građene su sredinom devetnaestog veka. Jedna, koja je u lošijem stanju, je prestala da radi još pre Drugog svetskog rata, a druga, koja je u malo boljem stanju je prestala sa radom šezdesetih godina prošlog veka. Uslikao sam obe pa vam šaljem slike – tu je, naravno i ZAVODNIK, u svom prirodnom okruženju.
Dečja crkva je zanimljivija i daleko bitnija za selo. Ona nije toliko interesantna po izgledu, koliko po priči i običaju koji su vezani za nju. Meštani tu lokaciju zovu Rupa. Ona je izgrađena pored bivšeg rimskog groblja (lokalitet koji meštani zovu Grobljište, na kome su sada njive a u starom veku se zaista nalazilo groblje Rimljana). Poreklo te građevine je vezano za događaje koji su se odigrali sredinom devetnaestog veka.
Naime, tada su deca u selu umirala u velikom broju. Grupa dece je stalno čuvala stoku na Grobljištu kod sadašnje Rupe, palila vatru i mazala se ugljevljem. Zabeleženo je da ta deca nisu obolela. Meštani su to pripisali čudotvornoj moći tog mesta i na njemu svake godine počeli da održavaju obred „prolaženja kroz Rupu“. Taj obred je veoma interesantan i odigrava se na dan Vavedenja (4. Decembra), što je seoska dečja slava.
Prvo sveštenik očita molitvu. Zatim deca prolaze ispod svoda na Rupi (nekada je on bio sačinjen od nabijene zemlje, koja se vremenom urušila, a pre petnaestak godina to mesto je ozidano ciglom). Pre prolaska ih jedna starica šara komadom ugljevlja po licu ili ramenu, zatim, nakon prolaska ispod svoda to isto učini još jedna starica. Zatim svi idu u seosku crkvu. Sličan običaj nije zabeležen u Srbiji.
Mesto se slabo održava, osim pred dečju slavu, kada se poseče drveće i šiblje. Inače, to mesto se samo naziva crkvom, inače je u pitanju taj ozidani prolaz, krst, ikona i ta dva stočića.
Evo isečka iz članka o ovoj građevini, koji je objavljen u Večernjim Novostima 2011. godine. Meštanin Glavinaca Tomislav Jovanović Mata (58) govori o običaju i priseća se obnove Rupe:
„Dve najstarije žene iz sela stoje sa obe strane izlaza iz zemljanog prolaza i garave decu koja se provlače kroz rupu. Vremenom se zemljani prolaz urušio, a običaj je zamirao“ - priča Jovanović, koji je pre deset godina rešio da obnovi sveto mesto i obeležavanja dečje slave.
Kako priča Jovanović, prikupio je od meštana cement, kamen i šljunak i obnovio zemljani prolaz, a svi radovi su bili gotovi za dva meseca.
„Tog leta su bile užasne vrućine. Dok sam se odmarao od rada, iz jednog panja, tačno u deset sati, svakog dana je izlazila velika zmija – čuvarkuća. Nikada me nije dirala, niti sam je se plašio. To mi je bio znak da radim pravu stvar“ - priseća se Jovanović.
 
Inače, u samom ritualu se odlično vidi koliko je mešavina pravoslavlja i paganstva karakteristična za ove krajeve i za Srbiju uopšte. Jer, sve je počelo od toga da su se deca igrala na mestu bivšeg rimskog groblja, palila vatru i mazala se ugljevljem. Svi tvrde da su tada problemi prestali. 
Narod je to pripisao Božjoj moći, osveštao mesto i dodao pravoslavne rituale, ali zadržao koren, dakle paljenje vatre i garavljenje i to je ono po čemu većina pamti taj ritual. Svi su duboko uvereni u svetu moć te rupe, uključujući i sveštenike koji su tu služili. Narod veruje da ona štiti selo od svakog zla i tvrde da je ona bila glavni razlog zašto je u velikim ratovima iz dvadesetog veka selo pretrpelo neznatne gubitke.
Prisustvovao sam obredu i ove godine, i bilo je možda i najviše ljudi na Rupi otkako ja pamtim (sa svojih 28 godina). Verovatno je delom tome doprinelo i lepo vreme. Sam običaj je prelep, zanimljiv i jedinstven i bila bi neprocenjiva šteta da se ugasi. Sudeći po dosadašnjem trudu meštana vezanom za ovu lokaciju, siguran sam da neće.
 

A evo i snimka sa najnovijeg obreda iz „Rupe“: