недеља, 21. јун 2015.

Vršački gotik

  
            Evo kratkog, slikovitog izveštaja o mom nedavnom povratku u Vršac, grad koji mi je drag kao i svaki u kojem imam prijatelje – a ovde ih imam nekoliko. Povod je, ovog puta, bilo autorsko veče u organizaciji "Tačke susretanja", i izveštaj o tome već imate ovde.
            Red je sad da obznanim i neke druge slikovite radnje i akcije od mogućeg interesa (za čitaoce ovog bloga) kojima sam se bavio tokom tog vanredno prijatnog vikenda (još prijatnijeg nego kada sam prvi put bio u Vršcu, jer tada je duvao prilično hladan vetar).
            Vratio sam se i ovog puta u vršački park da obiđem lavkraftovsku Dagon-fontanu: sada je, kao u onom vicu o ludacima u bazenu, bilo čak i vode u njoj!
            Tom prilikom, ničim izazvan, završio sam u kratkom filmu o izvesnom Miti Kombajnu ("najslavnijem vršačkom klošaru svih vremena"), u režiji legende andergraund scene, ne samo Vršca nego i čitavog Balkana – osobe pod umjetnim imenom Wostok.
            Ako baš insistirate, taj film ("Čovek ili mit?") možete pogledati ovde. Odmah napominjem da je moje učešće u njemu sasvim u duhu deadpan treša koji Wostok neguje, a što sam improvizovao na licu mesta.
            Odmah zatim otišao sam u vršačku katedralu, jednu od tri najveće na Balkanu. Ostale dve su u Hrvatskoj; stjecajem okolnosti, bio sam i u onoj najvećoj, u Zagrebu, kojom prilikom mi je vodič bio izvesni istoričar umetnosti za koga su neki od vas možda čuli: zove se Đorđe Kadijević.
            Kad sam kod Kadijevića, prva asocijacija na njegovo ime je Leptirica, dakle Milovan Glišić – et voila: u ovoj katedrali zatekoh spomen jednom zločestom Crnom detetu iz jedne druge znamenite Glišićeve pripovetke (da, znam da znate – "Glava šećera")...
            Naravno, iskoristio sam priliku da se smesta ispovedim zbog učešća u Wostokovom filmu.
            I uzgred sam zatražio zaštitu od prilično okrvavljenog Hrista. Ah, ti katolici: da li bismo uopšte imali splatter danas da nije bilo njih?
            Popodne smo se popeli i na najveći vrh u Vojvodini (contradictio in adjecto?), tj. na Vršački breg, i overili tamošnju ukletu (ali ne Ćele) Kulu. Društvo su mi pravili učesnici promocije od prethodne večeri: pisci Dejan Mak i Ilija Bakić, te moj drugar i domaćin, Ivan K, i Časlav V. koji je na izvestan način skrivio moj dolazak.
            Bila je to prilika za foto sešn sa ZAVODNIKOM
i sa upravo izašlim Blekvudovim VRBAMA
ali i sa drugim novim dodacima mojoj sve napučenijoj biblioteci.
Iako je dan bio sunčan, čak i previše za moj ukus, pogled koji se sa ovog vrha pružao u daljinu, na basen mrtvog Panonskog mora, bio je magličast i blago gotski. Ili barem suicidalan.
Silazeći s brega zabeležili smo i nekoliko potpuno nadrealnih detalja, sasvim prikladnih za dan koji je na svoj način otvorio Wostok: prvo je tu bio nekakav zaostali tenk,
a odmah pored i utamničeni magarci koji, valjda, služe za igru deci iz obližnjeg parkića i za slikanje kojekakvim hodočasnicima koji se tu zadese.
Na vidikovac kraj stare (i svakako uklete) crkve stigli smo taman na vreme za spektakularan zalazak sunca,
i za hororičnu večernju propoved
a obližnja ruševina (svakako ukleta) kao da je bila teleprontovana sa lokacije nekih 300 km južnije, iz sela koje je nadahnulo ZAVODNIKA,
pa je bilo neizbežno da i nju overim, uprkos opasnosti od zmija, beskućnika ili barem "nagaznih mina".
Ništa od tih ili nekih drugih loših stvari nije me tu zadesilo, dapače: popodne je bilo izuzetno prijatno, kako jedino i može u ovako dobrom društvu – gde se isticao Ilija sa svojim vicevima, šalama, pošalicama, igrama reči, šaljivim anegdotama i drugim burleskama po kojima je poznat onima koji imaju privilegiju da im je poznat.
Posle ne baš kratke i jednostavne potrage za zaista prijatnim ambijentom, na kraju pronađosmo jedan koji meni nije bio oduran, pa veče skončasmo u finom kafiću gde su neki pili pivo a neki smo dobro, domaće, crno vino.


Sve u svemu, vredelo je doći. I opet ću, i opet ću, ako bude sreće...