недеља, 26. април 2015.

PORODICA VUKODLAKA – Aleksej K. Tolstoj


            PORODICA VUKODLAKA je naslov horor pripovetke ruskog pisca Alekseja K. Tolstoja (Aleksey Konstantinovich Tolstoy / A. K. Tolstoy / Алексей Константинович Толстой, 1817 –1875) koja je izvorno bila napisana na francuskom 1839. godine, ali je na ruskom objavljena tek 1884.
            Dugo sam tragao za ovom pričom, a glavnih razloga za tu potragu ima barem dva: 1) ne samo što se radi o relativno retkom primerku klasične ruske horor priče, nego se ova još u celosti dešava u Srbiji (!), i 2) ona je poslužila kao predložak za izuzetan segment u omnibusu Marija Bave TRI PRIČE STRAHA (I Tre volti della paura, aka Black Sabbath, 1963).
            Pošto se radi o klasičnom, izvanrednom filmu majstora strave o kojem sam ovde već pisao, verujem da su oni koji znaju šta valja to odavno overili, pa nema potrebe za detaljnim prepričavanjem: ukratko, radi se o namerniku koji dođe u jednu srpsku familiju na selu, gde je glavu porodice, starca Gorču (Boris Karloff!), ujeo vampir, a onda on, prema starom srpskom običaju, umesto da ide da zarazu širi među čedne Engleze i druge tuđine, pošast raširi po sopstvenoj familiji. Što da prelazi ceo kontinent i još neku slanu vodu pride da bi griz'o anemične engleskinje kad ima jedre seljanke tu, u selu, a vala i u rođenoj kući? Zna se ko je prvi na udaru kad se prosečni srpski domaćin "povampiri"!
            Mi u Srbiji, inače, nalazimo se u paradoksalnoj poziciji: iako smo domovina i REČI i MITA o vampirima, naša nejač je osuđena da krvopije prima filtrirane kroz zapadnjačka pop-sranja, pre svega engleska i američka, tako da kad ovdašnjem čitaocu/gledaocu horor kažeš reč VAMPIR, on/a zamišlja nekakve nalickane grofove sa leptir mašnama, čipkanim košuljama i plaštovima, ili goth-tinejdžere koji svetlucaju, ili u najboljem, kao ćelave zubate Nosferatu-derivate preslikane iz neke video-igrice ili stripa/filma a la 30 DAYS OF NIGHT. I sami smo tome krivi: svekoliko bogatstvo našeg folklora i predanja nije bilo dovoljno našim vajnim piscima u prethodna dva veka da proizvedu više od jedva tuceta ili dva priča o vampirima, uglavnom krajnje inferiornih, a to važi kako za najčuveniju (Glišićeva "Posle 90 godina") tako i za dobar deo najnovijih, žanrovačkih, okupljenih u antologiji U ZNAKU VAMPIRA.
            Nije ovo mesto ni vreme da naširoko razglabam o osobenostima vampirskog mita, o istoriji njegovog književnog prisustva, o inkarnacijama vampira pre i posle Stokerovog DRAKULE – uostalom, o tome sam već više nego iscrpno pisao u POETICI HORORA, pa savetujem da bacite pogled na poglavlje posvećeno DRAKULI za to kako je vampir bio prikazivan na zapadu, i zašto baš tako. Ono što ovu priču A. K. Tolstoja čini vrednom i zanimljivom jeste to što pruža krajnje retku priliku da vampire sagledamo iz bliže, slovenske perspektive, neokaljane anglocentričnom kolonijalističkom rasističkom ksenofobijom i slovenofobijom i da vidimo jednu XIX-vekovnu horor priču o vampirima u Srbiji napisanu od strane nekog najpribližnijeg: kad već tada nije bilo kasvetnih srpskih pisaca da to urade, evo nama barem jednog Rusa.
            I moram reći da je uradio odličan posao: ovo je zaista vrlo, vrlo dobra priča, malkice smaračka na početku, dok krene radnja (jbg, Rusi ipak nisu imali genija Poa da ih nauči ekonomiji i jasnoći izlaganja!), ali jednom kad preživite taj brbljivi uvod, i kad dođete u srpsko selo, i kad padne noć – kreće klasična, neprejebiva ruralna zavodnička strava! I ne prestaje sve do zaista spektakularnog akcionog kraja sa nekim iznenađujuće morbidnim detaljima!
            Originalni francuski naslov priče je glasio "La Famille du Vourdalak. Fragment inedit des Memoires d’un inconnu". Na ruskom je izdata kao "Семья вурдалака", a u engleskom prevodu zove se THE FAMILY OF A vourdalak. Reč "vurdalak", kako izgleda, izmislio je Puškin početkom 19. veka u jednoj svojoj pesmi; inače se ne koristi nigde u slovenskom svetu i ne znači ništa. Zbog toga sam ja u donjoj verziji priče tu smešnu reč izbacio i zamenio je srpskom, VUKODLAK, kakva se u ovim krajevima zapravo koristi (kao sinonim za vampira). Istina, ima govorkanja da u jugoistočnoj Srbiji postoji stvorenje Vurdalak, i da se hrani isključivo vurdom (vrsta domaćeg krem sira, vidi sliku), ali za sada još nemamo definitivnu potvrdu ove ruralne legende.
            Na srpskom jeziku možete čitati novelu "Vampir" (Упырь, 1841) istog ovog A. K. Tolstoja u izdanju koje je spaja sa Čehovljevom novelom "Crni monah". Davno sam je čitao i malo šta mi je ostalo u sećanju, bojim se da je relativno neupečatljiva i neuporediva sa "Porodicom vukodlaka" (kao i sa "Monahom", uostalom); ali bizarno je da, naročito ako imamo u vidu tu "srpsku vezu", "Porodica vukodlaka" do danas kako izgleda nije bila prevedena na srpski.
            Zbog toga sam se udružio sa jednim Fincem koji uređuje sajt posvećen Ričardu Stenliju, a i inače je fan horora, pa smo uradili sledeću stvar: 1) iskopali smo ne jedan nego tri različita prevoda ove priče na engleski; 2) uporedili ih i ustanovili krupne razlike, nesaglasja i sečenja između njih (različiti delovi nedostaju ovoj ili onoj verziji); 3) napravili smo idealnu, najpotpuniju verziju, u najvećem delu zasnovanu na prevodu izvesnog Fedora Nikanova za koju smo procenili da je najautentičnija i najvernija originalu; 4) a onda sam ja temeljno posrbio sve detalje u toj verziji prevoda tako da imena likova i mesta zaista budu srpska.
Konkretno, u prevodu su se javljala imena likova: Georgy, Pyotr, Sdenka i Gorcha. Ja sam to preveo u Djordje (nisam hteo da engleske čitaoce zbunjujem našim slovom Đ), Petar, Zdenka i Gorča (slovo Č im je, valjda, zahvaljujući Česima, nešto bliže). Takođe sam napisao par fusnota vezanih za srpska verovanja i mitologiju vampira u ovim krajevima, i editovao sam neke detalje u fusnotama koje je napisao kolega Finac, koji je takođe iskopao neke zabavne detalje o drugim likovima koji se pominju u priči (a neki su stvarno postojali). Ja sam takođe u ovom prevodu ispravio pogrešno napisano ime i naslov jedne klasične vampirološke studije, toliko slavne da se pominje čak i u pradrevnoj epizodi Zagovorg sukoba sa vampirom, baronom Rakošijem (POVRATAK VAMPIRA, izdao Veseli Četvrtak)! Kroz čitav tekst smo takođe uneli niz sitnih korekcija i sređivanja, tako da je ova verzija koju vam sada nudimo apsolutno najbolji način da priču pročitate!
Da, jeste pomalo bizarno čitati RUSKU priču izvorno pisanu na FRANCUSKOM koja se dešava u SRBIJI u prevodu na ENGLESKI, ali ovo je, uprkos tome, priča vredna pažnje, i zaslužuje da je overite baš u ovom izdanju. Ako ste baš baš veliki srbofili i insistirate da je čitate na srpskom – možete i to, jer vidim pre neki dan da su je upravo –nezavisno od mene- preveli veseljaci iz SCI FI DRUŠTVA u 18. broju "almanaha" (tj. fanzina) TERRA. Međutim, iz iskustva sa ranijim njihovim prevodima sumnjivog kvaliteta (blago rečeno), ja vam tvrdim da je zaista bolje da ovu priču čitate u DOBROM, ANOTIRANOM, LEPO SREĐENOM PREVODU NA ENGLESKI, radije nego u skrnavom, ovlašnom "prevodu" na srpski (iz ko zna kog i koliko potpunog izvora). Dakle, Vukodlak ili Vurdalak, odaberite sami!
Verzija koju smo Zeleni Čovek i ja priredili prebačena je u PDF, i ja sam taj fajl okačio na Mediafire; sada engleski prevod, sa svim anotacijama i popravkama, ekskluzivno, courtesy of Ghoul, možete skinuti OVDE.
PS: Uzgred, postoji ruski film Семья вурдалакoв, koji prilično trapavo pokušava da "modernizuje" ovu priču i smesti je u današnje vreme.
Ima tu ponešto finih kadrova ruskih pejsaža u izmaglici i starih ruševnih crkava i zgrada, što je lepo za oko kao pokušaj nekakvog slovenskog gotika.
Avaj, pripovedanje je školski primer ruske OPERISANOSTI od smisla za ritam – najgora i smrtno dosadna LETARGIJA prožima čitav ovaj tmušasto-šućmurasti filmčić: to je toliko spooorooooo, toliko neeezaaanimljiiiivoooo izvedeno, da bi "reditelja" na bensendinima valjalo umlatiti glogovim kolcem.
Čak i kad se desi nešto što bi normalan čovek snimio kao napeto, uzbudljivo, jezivo, ovde je naprosto smušeno i bedno, i ukratko rečno – ovaj film možete pogledati samo ako ste baš zadrta "ruska duša" ili se naročito primite na Tolstojevu priču da prosto MORATE da vidite i ruski film. A može vam poslužiti i kao garantovano uspešan lek za nesanicu!

Ali, verujte mi, ako želite DOBAR film po njoj, dovoljno vam je ono što je veliki Mario Bava uradio u TRI PRIČE STRAHA!

23 коментара:

  1. Vurdalak u jugoistočnoj Srbiji koji se hrani urdom (proizvod sira)?

    Decenijama živim u ruralnom brdskom području južno od Vranja, takav izraz još ne čuh i ovakvu ishranu. Možda nisam naišao na pravog starca koji bi mi preneo taj folklor. Što se tiče mlečnih demona, znam samo za veštice koje jašu krave noću što je posledica da sir u tim domaćinstvima bude šupljikav. U ovom kraju su uglavnom demonski izrazi vampiri, satane i đavoli. Noću kada se vraćaju zaprežna kola iz njive, obavezno seljaci ostave da se vuku konopci za kolima jer to tera vampire. Ovo hrišćanstvo i sva ta modernizacija je ubila naše korene, ako i ima takvih verovanja, to su pravi relikti zavučeni u selima gde ni medved ne sme noću zanoćiti. Takođe za ovaj kraj su karakteristične prikaze tipa ode čovek po vodu u reci a ono oko njega igraju devojke ili neke svadbe ga vode preko dolova do prvih petlovih krika.

    ОдговориИзбриши
  2. Gde mogu da nađem Terru br 18. i tu priču na srpskom? Na njihovom sajtu imaju zadnji broj 17. Jeli taj fanzin izlazi samo u web verziji ili i u papirnoj? Priznajem da nisam čuo za njega dok nisam počeo da pratim tvoj blog.

    ОдговориИзбриши
  3. piši im preko sajta i naruči ŠTAMPANU verziju fanzina, ili sačekaj 2-3-4 meseca da ga okače na sajt. ili čitaj OVO što sam ja okačio SADA.

    ОдговориИзбриши
  4. Pročitao sam trećinu na engleskom što si ti okačio, onako kroz redove, lepo ste to sa kolegom uredili, ali volim da dobar horor pročitam na maternjem jeziku, jedan deo psihe trošim na translaciju, a retko se latim i online rečnika, što ometa užitak.

    Pisaću, čekaću, čitaću.

    ОдговориИзбриши
  5. Trenutno u knjižarama može da se nađe Tolstojev "Vampir" zajedno sa Polidorijevim "Vampirom" u istoj knjizi (izdanje Otvorene knjige.

    ОдговориИзбриши
  6. Vampiri su među nama.

    Je li neko čitao od Stokera "Dama s pokrovom"? Deluje kao fino štivo, imaginarna zemlja smeštena na Balkanu uz sav taj folklor.

    Stoker je baš pravio lapsuse u isanju. Malopre sam pročitaoa "Kraljev zamak" u Terri, i onako nešto sam mogao da pročitam od osnovca na pismenom. Plašim se da zagazim da čitam baš sve od njega.

    U pravu je Ognjanović, mi na pomen vampira prvo zamislimo nekog zapadnjačkog aristokratskog idola, isprali su nam korene da demone zamišljamo nakazno i familicidno, sjebali su nas.

    ОдговориИзбриши
  7. Bilo bi zanimljivo da neko pricu prevede sa francuskog, cisto zarad poredjenja sa vasim prevodom :D Moze link za sajt Finca?

    ОдговориИзбриши
  8. ne vidim zašto bi to neko činio, ali ako ima dokonih, samo neka izvole. stenlijev fan-sajt nije apdejtovan već pune 4 godine, ali ima gomilu dobrog materijala (scenariji itd), pa bacite pogled ovde: http://www.everythingisundercontrol.org/nagtloper/

    ОдговориИзбриши
  9. Hvala za sajt.By the way I tre volti della paura direktno prevedeno sa italijanskog znaci Tri lica straha.

    ОдговориИзбриши
  10. Urda se pravi u okolini Negotina,podno Homolja,Miroča,Deli Jovana verovatno još gde.Ja je lično klopao iz sela Plavna.

    ОдговориИзбриши
  11. Urda se "donedavno" masovno pravila i na jugu Srbije, ali Titova industrijalizacija i trend bezanja sa sela su zagasile stocarstvo, a ovi potonji ruleri su urnisali stocni fond i svu tu tradiciju proizvoda, sada i seljak, zaostao kakvom refgijumu kupuje mleko na flasicu. Ja sam samo izneo da nema u ovom kraju predstave o demonskom identitetu urdozdera. Podrucja koja si naveo su vekovna zarista stocarstva i bilo bi sramota da nisi tamo nasao i klopao urdu, kao sto jesi. Licno je ne podnosim, ovde je seoski specijalitet uprziti je sa svezom paprikom.

    ОдговориИзбриши
  12. Gule, pregledavam na tvom blog pretrazivac baru, zar je moguće da nisi radio rivju filma Daybreakers (2009)?

    Film je lepo zamišljen na početku, kraj je bezveze. Vampiri vladaju svetom, čuvaju ljude kao stoku i da im danju završavaju poslove (ah, daylight curse, mi Sloveni smo udarili temelje svetskom vampirizmu).

    Sećam se one smešne cene kada vampiri kupuju krv na trafici u metrou sa 20% ljudske krvi, da bi na kraju padalo na 10, pa na 5, pa na 2 ili tako nešto, da bi od gladi probili u trafiku i lokali krv - kad demona pokušaš da civilizuješ. A ima i onih otpadnika, pravih vampira koji gmižu kanalizacijama.

    ОдговориИзбриши
  13. da, zaista je zaprepašćujuć broj osrednjih, slabih i loših filmova koje nikad nisam prikazao na blogu! zapravo, mnogo više takvih NISAM nego što JESAM prikazao! tvom čuđenju neće biti kraja ako sad zarediš sa svakim bezveznim hororom ikad snimljenim pa kreneš da ga tražiš ovde...

    ОдговориИзбриши
  14. Porodica Vukodlaka je veoma jeziva prica,ali cini mi se da ovaj film i nije toliko docarao atmosveru,koliko je to dobro uradio strip,u Eks horroru pricu je ispricao Ludi Monah,tako jezivo tako prljavo da onaj ko je jednom procita nikada ne uspeva da je zaboravi.

    ОдговориИзбриши
  15. Inace ja sam celog zivota bio gladan,ruralnog horrora,zatim mracnih suma,zavijanja u noci,mesecine,senki,dvoraca.Horror sve vise gubi svoje mesto u danasnjem svetu,modernizovan je i pretvoren u novi zanr,koji mozemo nazvati Mesarov segert.Sve je vise brutalnosti i odrednjosti a sve manje jeze i nagovestaja.
    Opet kada sam ovde usao i video da ima ljudi koji slicno razmisljaju,povratio sam nadu u iskonski klasicni horror.

    ОдговориИзбриши
  16. Rejs, imaš link za tako nešto, voleo bih da vidim?

    Pošto si nostalgičar za drevnim ruralnim hororom, možda je suvišno da ti preporučim Lavkrafta i novoizašle Vrbe da se osvežiš.

    Ma kakav urbani horor, živeo sam 6 godina u Nišu, jedva da sam dva puta imao jezu, jednom na starom groblju kad sam se vraćao sa nekog astroNomskog predavanja sa Zaštite na radu i jedne zime po nekim neosvetljenim sokacima. Ne računam raznorazne psihopate koje su oko vas i koje sretnete.

    Strava nepresušno proizilazi iz što netaknutije prirode, urbane legende su standardni kliše. Do maločas sam sedeo u hladovini oraha, koji je u bašti, na blagoj strani doline, dvadeset kilometara od ozbiljnije urbane civilizacije. Na suprotnoj strani doline zaraslo brdo u bagrem i hrast, divljina na kilometre, a nekada su tu bile kuće, vinogradi, pucalo selo od ljudskog života. U samoj dolini rečica opkoljena vrbama, neke suve, neke polusuve, neke ogromne, jeza kad pogledaš. Nebo se toliko sklopilo od oblaka da se ispod oraha toliko smračilo, morao sam da izađem. Kad padne mrak samo očekuješ da nešto negde se provuče kroz drveće, zavisi koji kult čega imaš u glavi. Ja mogu to da snimim, ali taj osećaj koji zabeleže sva čula ne može nijedan aparat da dočara.

    Na selu nekako možeš više da razumeš svoje gene, da rekonstruišeš iz čega si evoluirao. U gradu to možeš da vidiš kad staneš u red ili na nekom drugom masovnom okupu.

    ОдговориИзбриши
  17. Извињавам се унапред што ћу злоупотребити овај пост, али случајно сам наишао на овај блог (иако сам пар пута већ био и знам за вас) тражећи по нету информације о једној причи коју сам прочитао као клинац, тамо негде давне '91-'92.

    Причу сам прочитао на српском и то у званичној лектири за седми или осми основне, више се не сећам тачно. Радња се дешава негде на селу. Момак и девојка планирају да се узму, међутим она одједном на волшебан начин нестаје једног дана. Губи јој се сваки траг и нико не зна где је и шта се десило са њом. После неког времена, почињу да круже гласине да је људи виђају у шуми, где хода четвороношке у пратњи великог вука, а са њима су и мали вучићи чија лица имају помало језиве обрисе људских. Једног дана девојку хватају и доводе у село, живу. Е сад се не сећам тачно краја: или се момак ушуња код ње у кућу где је држе и она му приђе и отвори уста, где он касно укапира да су вучје чељусти (нешто као финале "Лептирице", али филма не Глишићеве приповетке); или се не зна шта се десило са њим тачно када је ушао у кућу, а сутрадан кад локалци покушају да уђу у кућу њих двоје заједно излете, сад обоје вукодлаци, и побегну у шуму.

    Е, сад, мени се сво време чини да се прича звала "Вук". Али никада нисам успео да пронађем никакве информације о било чему са тим називом или сличним заплетом, ни на српском ни на енглеском језику. Ако неко зна нешто, био бих му јако захвалан.

    Велики поздрав!

    ОдговориИзбриши
  18. to bi mogao biti "vuk" andžele karter, ali čisto sumnjam da je ta knjiga u školskoj lektiri, to si ti nešto pomešao.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Па може бити, ипак је давно било :)

      У сваком случају, пуно ти хвала на брзом одговору!

      Избриши
  19. Анониман12. мај 2020. 17:16

    Pozdrav svima!
    Reših da se uključim u ovu malu raspravu, čisto da razrešim „misteriju“ oko pripovetke „Vuk“. Da, ona jeste bila deo školske lektire, ja sam je čitao više puta; prvi put još kako klinac. Njen autor je Milisav Savić (Vlasovo 1945), inače naš prozni pisac, prevodilac i istoričar književnosti. Konkretno, ja posedujem izdanje „Nolita“ iz 1988. godine, lektira za VIII. razred, a radi se o zbirci savremenih pripovedaka pod imenom „Nova jugoslovenska pripovetka“; pripovetka „Vuk“ je od 226. do 232. strane. Pored nje u zbirci postoji još jedna odlična horor priča, ali ovoga puta sa tematikom zlih duhova, možda bolje reći demona koji je ušao u telo životinje (domaćeg psa), što je inače veoma zanimljivo ako znamo da u našoj mitologiji i narodnim (horor) pričama zle sile beže od vuka i psa. Pripovetka se zove „Duhovi u kući“ (str. 115-126), autor je Živko Čingo (1935-1987), inače makedonski pisac. Priča je odlična, nekako u maniru Alan Poa, strava koja se oseća u svakoj rečenici, napetost, zlo koje nema jasan obris, nego je više metafizčko. U ulozi naratora je dečak, koga u duhu nove, posleratne socijalističko-radničko-marksističke teorije ubeđuju da postoji samo ono što se golim oko vidi i rukama može da se pipne, sve dok jednog dana u njihovu kuću, koja se nalazila pored puta, nije svratio, gonjen letnjom vrelinom, neki stranac i zatražio malo vode i hlada. Njegov dolazak se poklapa sa čudnom bolešću dečakovog brata, koja predugo traje, i koju niko ne može da objasni. Prvi što strancu pada u oči jeste tužno, ničim izazvano, zlokobno zavijanje psa, koje on odmah povezuje sa bolešću deteta, ali mu u kući niko ne veruje. Onda počinju da se nižu čudni i jezivi događaji: oluja koja preti sve da uništi, ali neobjašnjivo prestaje samo u njihovom dvorištu kada pas počne da zavija, sveće i fenjer koji se gase sami od sebe, ’ladan vetar oko kuće u sred vrelog leta (koji duva tokom čitave priče), a ne prestaje ni nakon oluje, čudo ponašanje psa… Domaćin, dečakov otac, u početku odbija da ubije psa, smejući se čudnom strancu i sve pokušava da objasni razumom, koji ga zapravo sve više izdaje. Kako radnja odmiče kućni „pakao“ tih jadnih ljudi postaje sve gori, oni su svesni da se dešava nešto strašno, da imaju posla sa silama koje nisu od ovog sveta. Kada mu dete bude gotovo na samrti, očajni domaćih shvata da nešto mora da uradi. Međutim, pas nije spreman tek tako da ode sa ovog sveta, ili bolje reći ono što ga je opselo. Ovo je samo površno prepričano, jer nisam odavno čitao istu. Verujte da je priča, iako kratak za moj ukus – svega 11 strana, pravi horor, ponoviću u maniru jednog Alan Poa.
    Imamo mi divnih, zaboravljenih bisera horor tematike, koje su široj javnosti sasvim nepoznate. Posebno jer smo trenutno preplavljeni, kako to lepo reče g-din Ognjanović, zapadnjačkom šund literaturom, dok naše pisce i njihova dela, nažalost, prepuštamo zaboravu.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Браниславе, хвала пуно! :) Са великим закашњењем, додуше, али тек сада сам прочитао Ваш одговор. То је баш та прича коју сам читао као клинац, мистерија решена! :) Хвала још једном!

      Избриши
  20. Анониман12. мај 2020. 17:16

    Uzgred da pomenem, Radio Beograd je obradio priču A. Tostloja „Porodica vukodlaka“ (radio drama), a istu možete ovde da preslušate (tu je najbolji snimak). Koliko mi se čini premijera je bila na 11.02.2020. na RB2 u okviru serijala „Paukova mreža“. https://www.youtube.com/watch?v=G9OCRJanxpI
    Dodao bih link ka još jednoj veoma zanimljivoj priči, za koju do danas nisam znao, iako sam pasionirani ljubitelj horora, čime se vraćamo na gore izrečenu tvrdnju da svoje gazimo dok tuđe uzdižemo. To je radio drama na temu stare, veoma zanimljive priče, koja je čak našla svoje mesto na stranicama tadašnje „Politike“ (jul, 1927). Priča se zove „Vampir Pantelija“, iz pera Danice Marković (o kojoj na netu ima veoma malo podataka, (umrla je 1932)). Teško je odrediti da li Danica M. autor te priče, ili je samo umetnički obradila neko od mnogih iz starine. Jeste u pitanju tipična priča o vampirima, ali je ovde netipično što na vampira ne deluju već oprobani metodi, poput glogovog koca ili svete vodice, pa na kraju jedini „lek“ ostaje dekaptivacija tela. Priča je bila objavljena i u časopisu „Omaja“ (broj 8). Radio drama je premijerno emitovana februara 2019.
    https://www.youtube.com/watch?v=Tvc89HmHG7o

    ОдговориИзбриши