субота, 20. април 2013.

HENGE aka METAMORPHOSIS (2012)

**        
2
            Naizgled običnog, prosečnog Japanca, službenika, supruga (ali ne i oca) koji živi u prosečnoj kući u predgrađu, iz čista mira (?!) spopada nevidljiva sila: on se grči i urliče i skače okolo kao da ga nešto jede iznutra. 
Doktori ne pomažu. Egzorcizam (od japanske sorte) ne pomaže – osim što, izgleda, indukuje da se to nešto, dotad nevidljivo,  manifestuje na njegovom telu. 
            On počne da mutira u man-in-the-suit mutanta: prvo ruka, a onda leđa; nekontrolisano, masivno tkivo napreže i cepa odeću, a zajedno s tim javlja se (naravno!) i glad za krvlju.
Žena ga i dalje voli (tipična japanska verna supruga, u dobru i u zlu!) i stane da mu privodi muške žrtve, Julia-HELLRAISER-style. 
Ovaj ih komada tu, u kući, kako bi potom mogli da se grle – on mutiran, ona normalna – u vrtlogu strasti kraj otkinutih delova tela.
Krvavi tragovi privuku policiju, ali vatreni okršaj s njima samo dovede do toga da ovaj mutira još više, u nešto nalik japanskoj manga verziji Otrovnog Osvetnika.
On beži, pod kukuljicom, a ženica ga verno prati kroz grad, ali ne vredi – od mutiranog mesa nema beganja.
Kad se u akciju uključi i vojska, ovaj poraste u Godzilla-sized gumeno čudovište i počne da gazi kartonske modele kućica i plastične tenkove...
Ne očekujte TETSUA ovde – niti po značenjskim potencijalima, a još manje po filmofilskom sladostrašću i talentu: ovo je tek prosečno odrađeno, jeftino i derivativno u svakom smislu – dakle, i tema, i ideja, i egzekucija su tek osrednji.
Ipak, mada ovaj PREOBRAŽAJ nije ni kafkijanski ni cukamotovski, negde ispod svih tih B-movie klišea nazire se problematika donekle srodna pomenutim umetnicima. Tu je i tipičan japanski zeitegeist: egzistencijalni angst praćen fantazijama o rušilačkoj super-moći ali zajedno s tim idu beznađe, fatalizam (pred iracionalnim i telesnim), apokaliptičnost – i naročito idiosinkratično: veselje, ambivalentno sadomazohističko prigrljivanje (samo)uništenja.
Zbog toga, HENGE nosi izvesnu draž za ljubitelje autentično japanskih direct-to-video ludila pa ga, uz oprez i ograde, njima preporučujem. Traje tek nekih 50-ak minuta, pa barem nema praznog hoda i smaranja, uz napomenu da se prekida baš kad ovaj lik naraste i postane najzabavniji... Kao da se neko nadao nastavku? 
Mada, ne vidim kuda bi to dalje išlo i šta bi se s ovim dalje radilo, kad ni dosad, u tih 50-ak minuta, od te ofucane premise nije bogzna šta urađeno: HENGE se ipak zadovoljava time da se tetura i baulja, besciljno, od klišea do klišea.