уторак, 25. децембар 2012.

DREDD (2012)


**(*)
3-

            DREDD (DR3-D) je solidna zabava za neprobirljive ljubitelje akcije i splatera, ali zaista nikakav Second Coming o kakvom pevaju mnogi gikovi dok internet-narikače kukaju nad zlehudom sudbinom ovog velikog ovogodišnjeg ćorka na bioskopskim blagajnama. Da, jedan (relativno) okej film je propao i izgubio grdne pare, dok su daleko imbecilniji od ovoga vilama i lopatama gomilali kamare dolara – a šteta je tim veća što je DRED finansiran izvan studijskog sistema, pa je kao jedan od najskupljih nezavisnih filmova ikada (mada ne tako skup kao jednako polovični CLOUD ATLAS) svojom propašću malko i zabrinuo ove koji nemaju u startu velike korporacije iza sebe.
            Ali, ako razgrnemo u stranu sva ta finansijska i druga vanfilmska naklapanja, i pogledamo sam film – dobijemo tek jedan prosečan proizvod, po duhu ne mnogo različit od uobičajenih holivudskih produkata za masovnu konzumaciju. Likovi su kartonski at best, zaplet (KOJI zaplet?!) je dozlaboga jednostavan i plitkouman, a duh predloška je i ovde izneveren kao i obično što biva kad Holivud pod svoje uzme neki subverzivan, ironičan, slojevit strip (bez obzira što je ovo zapravo engleska-južnoafrička  produkcija). 
            Plitkoumni gledaoci će pohitati da naglase da je ovaj DREDD "mnogo bolji od onog JUDGE DREDDA, sa Staloneom", kao da je to ne znam kakav uspeh. Da, okej, sasušena i polubuđava pereca stara tri dana jeste "bolja" od spečenog govneta od pre pet dana, ali…to je i dalje ne čini poslasticom, nego samo malo manjim zlom.
            "Eeee, čekaj malo, ali ovaj film je VERAN stripu!" već čujem urlike fanova. "Recimo, ovde Dred NE SKIDA ŠLEM, ne vidimo mu njušku ni u jednom kadru!" Jupi. Ura za vas, ako vas taj detalj čini toliko srećnim, kažem ja. 
            "I ne samo to, nego su napravili film prepun eksplicitnog nasilja! Krv pršti na sve strane, tela se komadaju, ljubitelji rasporenih trbuha imaće svoj pig's heaven u ovome!" Ura. Divno. Imamo obilje scena u kojima, pretežno u slow motionu, meci, granate i šrapneli kidaju kožu i meso a jarko crvena krvca štrca i pljuska i vrluda po vazduhu u usporenom snimku tako da možemo uživati u baletskoj igri svake zasebne kapljice.
            Da li to znači da sve to nasilje ima ikakav impakt? Ha! Nemojmo se zajebavati: ovo je obična MTV-zacija, videospotizacija, fensi-šmensizacija "nasilja" kakva nema blage veze ni sa čim ozbiljnim u svetu filma (a svakako ne sa pravim poetama nasilja kao što su Pekinpo ili Verhoven). Štaviše, nema veze ni sa samim stripom SUDIJA DRED. 
            Naime, kao što to obično biva pri adaptacijama dobrih stripova, tako i ovde: izgubljen je podtekst, izgubljen je duh, izgubljena je subverzija, izgubljena je ironija – ostala je samo prazna ljuštura, isprazna poza, mrdajuće sličice koje više nemaju skoro nikakve veze sa predloškom.
            Izvorni strip je prilično angažovan u svom prikazu fašistoidne države (inspiracija: punk Engleska s kraja 1970-ih i početka 1980-ih) i njene mega-stroge i violentne Mega-Policije. Glavni junak je antiheroj, ili barem dubiozna figura – baš kao i njegovi šukunđedovi kao npr. Hari Kalahan (s tim što je Kalahan bio viđilante, "izuzetak", a u ovoj antiutopiji pajkani-sudije-egzekutori su pravilo!).
            U filmu DREDD, država je okej, želi vam dobro: policija je fina, tu je da služi i zaštiti (izolovani slučajevi korupcije stvar su pojedinaca i rešavaju se očas posla); zlikovci su tipične stripovske karikature, bez ikakve veze sa Sistemom – divljaci i otpadnici koji zaslužuju da budu uništeni; a glavni junak je Good Guy bez mane i straha – ali i bez ikakve ljudskosti koja bi išla uz njegovu pretpostavljenu Dobrotu. Umesto satire ili bar senke društvene svesti, dobijamo tipičnu stripovsku plitkoumnu fetišizaciju fašizma – stilizovani orlovi, uniforme, kacige, oružje, mehanički bezdušno robotizovano ubijanje nepodobnih…
Iako je naš sudija najobičniji čovek u oklopu i pod kacigom, on se kreće i govori kao robot – izbacuje mehaničke pokrete i otrcane oficijelne fraze, od početka do kraja, kao bezličnija i zapletom neopravdano beživotna verzija Robocopa. Potonji, u Verhovenovom remek-delu, zahvaljujući boljem glumcu ispod oklopa i beskrajno pametnijem reditelju iza kamere, ima daleko više ljudskosti i duše; živ je kao lik, dok je Dred ovde samo pozerski džuboks za izbacivanje metaka i one-linera.
            Kao krajnji ustupak tinejdžerskom majndfrejmu kome se ovo obraća, scenario u potpunosti izneverava usamljeničku figuru Sudije Dreda i lepi ga u najotrcaniju od svih pajkanskih formula: Mrzovoljni Usamljenik dobija na "staranje" i obuku Mladog Početnika – isprva gunđa i odbija, vremenom se zbliže, a na kraju su najbolji drugari. Klasika. I ne samo to, nego je ovde Početnik zapravo – početnica: devojčica toliko slatka i zgodna da njeno prisustvo u policiji zaista zateže verovatnoću do pucanja. Istina, to znači da bar nešto lepo imamo da gledamo tokom filma: lepo lišce Olivije Tirlbi (nezaklonjeno kacigom – kao, ona ometa njene ESP moći) i telašce zatežu muška međunožja do pucanja.
            Zaplet: jedna mega-zgrada je centar Mega-Siti proizvodnje najnovije droge koja usporava vreme. Tri odrana leša, bačena na pločnik u znak upozorenja konkurenciji, povod su da Dred i Početnica dođu da izvide stvar. Ali, kad uhapse jednog od igrača koji bi mogao u stanici da propeva, Šefica Na Zlikovci hermetički zamandali zgradu i njenu unutrašnjost pretvori u bojno polje – do istrebljenja dvoje Sudija i Nepoželjnog Svedoka.
            Površni gledaoci u horu pevaju pjesmicu: "Buuu, DRED je pokrao THE RAID! Sve je isto!" Ja kažem: "Koješta!" Pre svega, ova dva filma nastajala su istovremeno. Ali razlike među njima još su krupnije.
            THE RAID ima simpatičnog glavnog junaka. Jeste on jednostavno karakterisan, ali svejedno, on je sasvim okej emotivno sidro za gledaoca da se veže za priču, tj. da ga bude briga za dešavanja. DREDD za protagonistu ima mrtvo puvalo, automata, bezličnog robota.
            Pajkan u THE RAID se kroz spratove, podove, plafone, zidove i stepeništa zgrade izbori zahvaljujući svojoj zadivljujućoj borilačkoj veštini. Sopstvenim rukama, nogama i glavom. Pajkan-sudija DRED se kroz zgradu izbori zahvaljujući svojoj high-tech opremi koja, po glas-komandi, ispaljuje željenu municiju: volja ti sitnu, krupnu, zapaljivu, samo reci, i tvoj Sport-Bili arsenal će u zlikovce ispaliti šta treba, nemaš brige.
            Pajkan u THE RAID trpi ozbiljnu makljažu i pusti dosta svoje krvi – uključujući i posekotinu posred lica. Sudija DRED je doslovno NERANJIV, mada nije jasno kako. Možemo, ali jedva, nekako da progutamo ono njegovo "Dred, pazi, metak!" – kada, u sceni besomučnog (i besmislenog) raketiranja unutrašnjosti zgrade on trči brže od metaka i skače ispod njih dok desetine ne-tako-neranjivih civila biva pokošeno. Gutamo to kao uslovnost akcionog filma, ili, što bi Dimbo Vojnov reko – POSTULAT akcijaša: "Hero never dies."
            Malo teže je prihvatiti ono na šta nas film nije pripremio niti je adekvatno opravdao – naime, pred kraj filma Dredu kroz stomak prođe granata koja u zidu iza njega napravi rupu veličine poveće jabuke. Dred na to izvuče svoj Sport-Bili pribor za prvu pomoć, zavari kožu, i samo sam čekao da kaže: "Don't worry, it's just a flesh wound." Čekaj, a šta je sa crevima unutra? Gde je tu slezina, jetra, bubrezi? Jel to šivenje kože (samo spreda – leđa mu ostanu nezašivena!) dovoljno da zašije i sva ta komplivana crevišta unutra? Nema veze, DRED smesta ustaje i kreće dalje u obračun ko da rupa posred stomaka nije ništa gadnija od ujeda komarca…
            Najvažnije: pajkan u THE RAID ima i ličnu misiju (pored opšte borbe protiv zlikovaca) – da nađe svog zabludelog brata i pokuša da ga vrati među Dobre Momke. To njegovu misiju čini slojevitijom, snažnijom, emocionalno pregnantnijom, a da ne govorim da pruža povod za apsolutno genijalnu zadnju scenu filma (suze mi kreću samo kad pomislim na nju)!
            DRED nema nikakvu posebnu misiju niti motivaciju: on je mašina za apšenje i egzekuciju, i to je sve što radi tokom celog filma – apsi i pogubljujuje nekakvu masu bezličnih, nezanimljivih zlikovaca, a kad na kraju ubije glavnu, on izađe u svitanje zajedno sa Početnicom i evaluira je (predvidivo) pred kapetanom. "Može da prođe." THE END. 
            Taj kilavi kraj ne samo što nema nikakav impakt bilo koje vrste, nego je i krajnje predvidiva kliše rutina već viđena u milion drugih buddy filmića. Tvrdi momak je pokazao svoju meku stranu, a Početnik je dobio njegov "Seal of Approval", i onda: kauboj jaše ljut, pred njim je dalek put…
            THE RAID ima spektakularne akcione, borbene i pucačke deonice – to je madrfaking ludilo od adrenalina i saspensa. DRED ima rutinske, nezanimljive pucačine bez trunke saspensa, a njihova ispraznost i nemaštovitost pometena je pod tepih istkan od tih slow-motion kadrova (u 3-D!) rasprskavanja mesa i šikljanja krvi.
            THE RAID ima mega-slikovite zlikovce, vizuelno i borilački razlučive, individue, upečatljive i zastrašujuće. Borba sa svakim od njih je izazov. DRED ima gomilu bezličnih goonova i jednu jedinu Maticu – MAMU, bivšu kurvu koja je (neverovatno!) od gutanja kurčina postala Mama Na Narkomani i Dileri, Šef šefova proizvodnje droge u gradiću Mega-City One.
            Osim što ima mega-ožiljak posred face i konstantan psihopatski ladan bezizraz na njuški, MAMA, tj. Lena Hedej, je malkice prećerala sa anderstejtmentom i proizvela izrazito nezanimljivu i neverovatno NEPRETEĆU Zlikovku. Nećete verovati koliko lako (i KAKO) joj Dred na kraju priđe, sa koliko muke (nimalo!) je savlada i kako joj doaka. No, taj limp dick od "završnog obračuna" savršena je priprema za limp dick od završne scene, pa se tako, sa cviljenjem a ne sa treskom, okončava i ovaj promašeni DRED.
            Teško je poverovati da je ovako neoriginalan i nemušt scenario, sasvim lišen duha, potpisao Aleks Garland, autor koji, istina, ume da uradi dobru stvar (28 Days Later) ali i da potpiše osrednjost ili bezveznost (Sunshine, Never Let Me Go…). Jedini koji se dobro pokazao je izvrsni direktor fotografije, Entoni Dod Mentl (28 Days Later, Slumdog Millionaire, Antichrist…), a blago natprosečan je i elektro skor. I to je sve. 
            Premalo od filma kojeg prati fama najneshvaćenijeg, najnepravednije propalog u 2012-oj!

            PS: Ujedno podsećam da je strip SUDIJA DRED nedavno dobio reprezentativno srpsko izdanje u vidu luksuznog albuma koji je izdao KOMIKO, pa je stoga pametnije napajati se na izvoru umesto da ga konzumiramo u filtriranoj i zatupljenoj filmskoj verziji! 
Istina, ovako isprazna a šarena, ova filmska verzija može predstavljati savršenu pozadinu novogodišnje zabave – nešto bučno, sa mnogo treperenja, pucanja i svetlucanja, na šta se povremeno može baciti pogled, a opet – koliko god da vam pažnja skrene na druge stvari okolo (hrana, piće, sex, droge, rokenrol…), kad god mu se opet vratite, sve će vam biti jasno - jer nemate ovde šta da propustite!