понедељак, 21. мај 2012.

Negotin Gothic (2): Rogljevo pimnice

 Direktna posledica obilate šetnje po brdima i šumama oko Negotina, oslikane u 1. delu ovog izveštaja, bilo je to da sam, kada smo najzad stigli na finalno odredište – pojeo najveću količinu mesa u jednom neprekinutom obroku u čitavom svom životu!
Na kraju putovanja čekale su nas pimnice (sic) u Rogljevu. Ko ne zna, to su građevine namenjene pre svega za čuvanje vina (dakle, podrumi) ali sa manje-više opreme za (privremeni, preko leta) ljudski boravak. 
Hint: klikni na fotke da ih vidiš veće. Autor svih je moj dragi domaćin-vodič & prijatelj Siniša.
Pimnica je nešto između seoske kuće i vikendice, čiji najveći deo zauzima – vinski podrum. Više nego podrum – manje nego kuća. Videti moj slikoviti izveštaj iz nešto poznatije i slikovitije naseobine Rajac, koji sam obišao pretprošle godine.
Sve je tu podređeno pravljenju, čuvanju i obožavanju vina, kao što se na fotkama može lepo videti.
Slikovito, atmosferično, egzotično, ruralno, srpsko-gotsko...
Pošto sam tokom pet sati pešačenja iscrpeo svoje rezerve vode, kako u organizmu tako i u rancu, prvo odredište bilo je – bunar sa pitkom vodom. Vaistinu ništa bolje ne krepi od čiste vode ohlađene u dubini zemlje.
Kraća šetnja kroz Rogljevo otkrila je nekoliko slikovitih zgrada ovekovečenih na slikama koje ovde ekskluzivno predstavljam.
Pokazalo se, takođe, da je baš tog dana u mestu neka vrsta Dana Vina, pa su lokalni proizvođači izložili svoje ponude namernicima na prodaju (mada, nisam baš primetio opciju degustacije pre kupovine).
U svakom slučaju, i vino a i još ponešto već nas je čekalo spremno kod našeg domaćina za taj dan.
U pimnici kod Bata Petka, u prijatnoj blago-podzemnoj hladovini, bio je postavljen izdašan ručak za sve planinare, da se okrepimo i snagu junačku nadoknadimo. 
Jelovnik nije bio raznovrstan ni naročito maštovit, ali to što je ponuđeno bilo je izuzetno. Na ražnju su se našle šnicle, krmenadle i (specijalitet) pamflaci, a to je bilo praćeno (pomalo odocnelim) crnim lukom i zaliveno obilnim količinama odličnog domaćeg vina. Bilo je i rakije i sličnih proizvoda, ali to sam i ovog puta zaobišao.
Zaprepastio sam samog sebe količinom mesa koje sam uspeo da smestim u svoj iskusni dionizijski trbuh, a vala ni na vinu se nije štedelo: bilo je služeno u velikim čašama od najmanje 3 dl. Pošto sam iskapio prvu čašu, sa solidnim crnim vinom, rešio sam (na svu sreću!) da okušam i drugu ponuđenu sortu, ružicu.
Ta ružica me je oduševila još i više. Na licu mesta sam kupio 2 l, a samo par dana kasnije, u Beogradu, slatko sam je popio sa dobrim društvom (Marko Pišev i Ivan Velisavljević; Markova cura –i autorka odlične večere indijske hrane- neznatno je učestvovala u ispijanju ova 2 litra, koja su nam fino legla posle hindu začina).
Inače, tog vikenda se u Negotinu odigravao tradicionalni Sajam meda i vina, i prvobitna ideja je bila da i to overimo kad se u grad vratimo – ali posle svih napora, a onda otežali od tog ručka i vina i svega, mudro rešismo da to zaobiđemo. Sa ovom sadašnjom pameću samo mi je žao što ne kupih bar još 2l one ružice; baš sam i mogao to da poteglim sa sobom.
Sve u svemu, beše to jedno vrlo prijatno putešestvije dosad mnome neutabanim stazama i bogazama Istočne Srbije. Tom prilikom testirao sam granice izdržljivosti svojih nogu (a naročito butina, koje sam zaista doveo do ivice snaga) i svog želuca (koji je daleko iskusnije podneo iskušenja pred koja sam ga stavio). I jedan i drugi odlično su se pokazali na delu.
Bio je to dan za pamćenje – ali čak i kao takav, on pomalo bledi pred onim koji je usledio.
Jer, u nedelju smo Siniša i ja otišli na čak četiri međusobno ne baš mnogo bliske lokacije, i obišli još daleko slikovitija (i hororičnija) mesta. O tome, u sledećem nastavku...