понедељак, 5. децембар 2011.

THE LAIR OF THE WHITE WORM (1988)


 *** 
 3+ 

             U okviru akcije odavanja počasti nedavno preminulom reditelju Kenu Raselu naterao sam se da premijerno pogledam njegov drugi bioskopski film, WOMEN IN LOVE. Dugo sam ga do sada zaobilazio, s razlogom. 
Ne mogu bogzna šta lepo reći o njemu, sem da je Oliver Rid zabavan za gledanje, donekle i Alan Bejts a odnekle razgolićena Glenda Džekson – međutim, ovo je suviše uninvolving i nekoherentno i nefokusirano za moj pojam storitelinga i idejno-emotivnog involvmenta, a glavni krivac je onaj kretenski erotoman D. H. Lorens po čijim masturbatornim fantazijama je ovo snimljeno. 

 
E, kako bih se okrepio od smorenosti prouzročene gledanjem ovog filmića, podvrgnuo sam se reprizi poslednjeg dobrog filma Kena Rasela THE LAIR OF THE WHITE WORM (od bioskopskih, posle ovoga je radio samo još KURVEŠTIJU, koju bih možda nekad i pogledao da mi viđeni inserti nisu delovali odvratno i da nemam gađenje prema Terezi Rasel koja me neodoljivo podseća na Snežanu SWEET MOVIE Zarić).

            THE LAIR OF THE WHITE WORM je najpribližnije "čistom" hororu što je Rasel ikada prišao (mada delirijumi, perverzije, grozote i košmari u DEVILS, GOTHIC, CRIMES OF PASSION i ALTERED STATES uopšte nisu daleko od toga žanra, tj. mnogi ih u njega svrstavaju). 
Raselov scenario je zasnovan na opštepopljuvanom romanu Brema Stokera – poslednjem koji je ovaj napisao, i to par godina pred smrt, u vreme kada je već počela da ga drma senilnost (po nekima, navodno, prouzročena nelečenim sifilisom koji je zakačio otprilike u vreme pisanja DRAKULE). Taj roman nije izgazio samo onaj ko ga nije čitao. Lavkraft, recimo, kaže da u njemu Stoker "utterly ruins a magnificent idea by a development almost infantile".  

Čak i sam Rasel, u intervjuu FANGORIJI br. 79 priznaje: "With the book, Stoker tried to write something beyond what he'd already written in Dracula. Unfortunately, his faculties had given way, and he couldn't realize his imagination. It seems potentially more imaginative than Dracula, yet falls far short of itself in terms of credibility." 

Ako ništa drugo, WORM je vrlo kratak roman, na nekih 200-ak stranica, i vrlo uskoro ću ga najzad pročitati da proverim da li je nešto sa tako moćnom premisom autor DRAKULE (po meni, vrlo respektabilnog romana u estetskom smislu, nevezano za neosporiv mu istorijski značaj) uspeo da napravi totalni ćorak kakav mu svi pripisuju.

Do tada, ostaje ovaj zabavni komad namernog kempa: jer očito je da je Raselu ovde pre svega bilo do zajebancije, i da je Stokerove senilne pokušaje "ozbiljne" strave sa ovako grotesknim materijalom mogao jedino da doživi kao odskočnu dasku za jedan od najboljih kemp-horora ikada. 
Po duhu je ovo sve vrlo blisko neodoljivo luckastim Morisejevim "Vorhol" seksi-horor-komedijama o Drakuli i Frankenštajnu. 

Baš kao i u njima, tako i ovde imamo sasvim dovoljno sastojaka da se zadovolje površni hororisti (krv, čudovišta, mračne noći, senke, zmije, saspens…), a pored toga pažljiviji i pametniji gledalac nagrađen je za žanr vanredno vickastim verbalnim dvosmislicama i vizuelnim pošalicama, od kojih su neke prvoloptaške, a neke možda zapazite tek na drugo gledanje.

            Predvidivo, u zapletu koji se tiče žene-zmije i njenog "božanstva" u vidu džinovskog belog zmaja-crva-zmije, aluzije na zmije napadne su od samog starta, i pre nego što predvidiva misterija bude ogoljena. Recimo, ledi Silvija Marš (veoma seksi i neverovatno duhovita Amanda Donohju očito vrlo zabavljena i s guštom uronjena u ovo zezanje, maltene kao ženski ekvivalent Uda Kira) kaže: "I change my cars as regularly as a snake sheds its skin." 

A mladog izviđača-autostopera prvo zavede igrom Snakes and Ladders pre nego što ga gricne za offscreen penis i udavi u kadi. U kasnijoj sceni, kada je upitaju "Do you have children?" ona vickasto odvraća: "Only when there are no men around." 

Ne znam baš da li bi u današnjoj politički korektnoj klimi mogla da prođe čitava ta blago-pedofilna scena pa i sama takva replika (mada, verovatno bi, jer na zavođenje maloletnika od strane zrelih dama mnogo blaže se gleda nego li na zavođenje maloletnica od strane zrelih mužjaka).

Jedna od čari celokupnog Raselovog opusa počiva upravo u njegovom đavolastom duhu. On je i sam priznao (istoj FANGORIJI br. 79) da njegove filmove pre svega treba posmatrati kao komedije: "Audiences don't realize my films are comedies until the last line has been delivered, and even then, most people don't appear to get the joke. I would like to state that I actively en­courage the audience to laugh along with White Worm."

U slučaju ovog filma mislim da je jedino najkratkovidijim među publikom uopšte trebalo namigivati i objašnjavati da je sve ovo jedno sjajno nepretenciozno zezanje. 

Tu je škotski folk bend sa svojom komičnom pesmicom o belom crvu-zmaju (koja ide i preko odjavne špice).
Tu je fakin Katarina Oksenberg – zvezda DINASTIJE, srpska-prestolonaslednikovica (sasvim prikladno udata za Džonija Rika!) sa pogledom tako tupavim i praznim da je za to samo jedna srpkinjica sposobna! Za njenu beslovesnost Rasel vickasto vezuje jedini incident na celom snimanju, naime: kaže da je ta kokoš napravila scenu jer je po hladnom danu izgubila rukavicu na snimanju, pa joj bilo hladno!

Tu je folklorna inscenacija belog crva tokom seoske proslave u vidu lutke ne mnogo neuverljivije od "pravog" monstruma (potonjeg je kreirao Džof Portas, učenik Boba Kina, najslavniji po doprinosu za HELLBOUND: HELLRAISER 2).

Tu je bujnokosi proto-haripoter koji u slast jede pržene crve, navodni "lokalni specijalitet".

Tu je Hju Grant u svojoj verovatno najzabavnijoj ulozi – ko bi reko da taj iritantni lik može da bude i šarmantan? U pojedinim momentima mi se čak učinilo da on ne bi, u tom trenutku svoje karijere, bio loš izbor za Dilana Doga kad/ako Rupert Evert ne bi bio dostupan.

Tu je komični skoro razroki pajkan kojega na kraju prvo namame muzikom iz gajdi (!) a onda mu oko izbiju sunčanikom (sa šiljkom u obliku zmije, of kors)!

Tu je obilje blasfemije koje bi ogrejalo srce svakog pravog hrišćanstvomrsca: slasno verbalno huljenje o impotentnom, lažnom bogu (Hristu), ali i niz vizuelnih skrnavljenja – od bljuvanja zmijskog otrova na raspeće pa do psihodeličnog masakra opatica pred razapetim Hristom oko koga se uvija "beli crv" i gricka mu ručicu.

Tu su vizuelne reference na zmije na svakom koraku: u prastarim filmovima na TV-u, u ukrštenim rečima…

Tu je, u okvirima horora, najnadrealnija, najapsurdnija i najnekongruentnija scena "košmara" još od scene Rozmerine oplodnje kod Polanskog – sasve seksi bitch-fightom između dve stjuardese i sa olovkom koju Hju Grant erektira potaknut njinim ogoljenim butkicama.

Tu su pećinske slike sisatih žena sa šiljatim dildom među nogama… a tu je i konkretna dildo-akcija pred sam kraj, u sceni ritualnog žrtvovanja tupoglave bebi-fejs device.
 

Tu je žena-zmija koju muzika izvlači bukvalno iz pletene korpe, kao neku hindu-zmiju.

Tu je napadno preterana cliffhanger scena u završnom ritualu: bukvalno se visi nad ponorom i čudovištem u njemu o upola zasečenom konopcu, što je prikladnija nečemu iz 1920-ih nego li 1980-ih – ili barem Mornaru Popaju u najmanju ruku.

Ukratko, LAIR OF THE WHITE WORM je sjajna zajebancija koja bi bila savršena tačka na jednu bogatu karijeru, da umesto te tačke nisu usledile tri tačke u vidu niza koječega (mada kažu da poneki od Raselovih dokumentaraca za TV, čak i u ovom poznom dobu, nisu tako loši). 
 
Istina, moglo bi se takođe reći da je pomalo i šteta što Raselu nisu više davali da radi ozbiljne filmske projekte, i što je ovo najbolje što je u tom trenu mogao da dobije. Sa niskim budžetom i sa jezikom duboko u obrazu, on je pred kraj karijere doveden na ivicu toga da parodira samog sebe. Od ingeniozne kritike crkve u THE DEVILS sveden je na Tales-From-the-Cryptičnog (infantilnog) dobacivača simpatičnih ali ipak detinjastih igara reči i blasfemija.

Od inovativnih transcendentnih vizija u ALTERED STATES on je ovde, u WORMU, doveden do jeftine treš-MTV-spotizacije "deliričnih" vizija… 
I zato, uz svu nesumnjivu zabavnost ovog filmića, meni je barem povremeno u ustima bio i gorak ukus kad bih se setio KO ovde stoji iza kamere, i ŠTA je mogao da radi umesto ovog materijala…
No, gunđanja te vrste na stranu, LAIR OF THE WHITE WORM je sjajna zabava za ljude specifičnog smisla za humor kakvi, valjda, i navraćaju ovde, pa stoga – ko je propustio CRVA do sada: šta više čekate?