недеља, 18. септембар 2011.

DREAMWATCHER by Theodore Roszak

             Nije mi jasno kako i zašto ovaj roman nije poznatiji, popularniji, bestselovaniji – pa, vala, ni zašto nije do sada filmovan?! Da li je Rožak imao nesposobnog agenta, kretenskog izdavača, lošu sreću ili je pljunuo u neki bunar u koji nije trebalo, tek potpuna anonimnost ovog romana – a naročito u horor krugovima – jedna je od većih modernih misterija! Uostalom, govorimo o istom onom Rožaku čiji je prilično originalno koncipiran (iako ozbiljno grešan) ovde već prikazani roman FLICKER takođe neoprostivo dugo bio out-of-print, a uprkos filmičnoj (i film-related) temi – takođe nije nikada prišao dovoljno blizu opasnosti da bude filmovan (uprkos svim jalovim Aronofsky-related glasinama).
            Ovo se pitam ne zato što se radi o preterano dobroj knjizi (mada ona i nije tako loša, čak i po strogim Ghoul-standardima); nego, pre svega, zato što je u vreme kada je izašla (1985) bila pisana na popularan način, na popularnu temu, i bila je prilično originalna tada; a i danas kad se čita ima neke koncepte svežije od većine onoga što se nalazi u mega-prodavanim romanima ili mega-gledanim horor filmovima.

            Zaplet: glavna junakinja, Dirdri Vejl, ima moć da ulazi u tuđe snove – i to ne (samo) kao pasivni posmatrač, nego i kao aktivni učesnik i manipulator, po potrebi. Njen muž patio je od "crnih snova" koji su ga na kraju toliko izludeli da je zaklao njihovog sinčića i ćerkicu, pre nego što je sebi prerezao vrat. Dirdri je, sa preživelom ćerkom, sada na rubu puberteta, u jednoj spec. klinici čiji glavni psihijatar uz njenu pomoć proučava (i menja) snove "pacijenata". 
Međutim, vrlo brzo otkrijemo da je klinika samo paravan za okupljanje i eksploataciju nekolicine dreamwatchera (među kojima je ova naša najmoćnija), koje tipična shady vladina agencija koristi za terorisanje snova nepoćudnih ili značajnih stranih i domaćih faktora, kako bi ih navela ili da, pod tim uticajima, sebe diskredituju, ili da prebegnu na "našu" (američku) stranu, ili da odlepe i pobiju što više ljudi oko sebe. Srž zapleta tiče se pokušaja da se utiče na snove babe koja je, praktično, svetica za narod u Nikaragvi (ali ne i za tamošnju katoličku Crkvu, koja je, naravno, istorijski srođena sa moćnicima i zlikovcima, kako lokalnim tako i američkim), pa je stoga opasna budući da je posvećena ne samo onostranim nego i vrlo ovozemaljskim pitanjima (revolucionarnog tipa).

 Koliko dugo će naša ženica ulaziti u tuđe snove uverena da je to za njihovo dobro? Koliko dugo će je "dobri" doca vući za nos? Da li će u podsvesti svetice moći da se iskopa dovoljno crnila za njeno diskreditovanje? Da li će pokvareni perverzni suparnički dreamwatcher uspeti da proizvede dovoljno gnusne košmare u (pod)svesti ove žene? Da li će isti zlodej uspeti da se osveti našoj Dirdri (jer mu je preotela naklonost psihijatra) – možda preko slabe karike, njene ćerke, kojoj se na kvarno prišunjao...?
DREAMWATCHER baštini popularnost teme tajnih vladinih organizacija za eksploataciju ESP i drukčije nadarenih osoba za ubilačke ciljeve, koju je recimo tata-King uspešno (barem ako gledamo dolare) izmuzao 5 godina ranije u FIRESTARTERU, filmovanom samo godinu dana pre Rožakove knjige. Pored toga, 1985. godine SNOVI su u hororu bili itekako IN: prethodne godine pojavio se niotkuda A NIGHTMARE ON ELM STREET i izazvao nepredvidivu i fenomenalnu senzaciju, začevši serijal čiji je drugi deo (inferioran, ali koga je briga) izašao te 1985. a bio je praćen i nizom klonova na srodne teme (npr. DREAM DEMON, donekle i BAD DREAMS). Takođe, 1984. godine pojavio se i film DREAMSCAPE na kojega ovaj roman poprilično podseća – čak toliko da je teško verovati u sinhronicitet... Ako je Rožak ponešto i pozajmio od ovog koncepta, ipak je uradio više i bolje i ozbiljnije od tog površno-zabavnog filmića. S druge, pak, strane, prvi naredni nastavak iz serijala A NIGHTMARE ON ELM STREET koji je izašao nakon Rožakovog romana – treći, s podnaslovom DREAM WARRIORS – čitav je zasnovan na ideji aktivnog ulaska u snove i borbi u njima...

Dakle, svi uslovi su tu da roman bude bestseler. A on, međutim, potpuno nepoznat, i takođe zadugo – out of print. Knjigu koju sam ja čitao izdali su 2003. upravo ljudi posvećeni re-printovanju knjiga koje su već dugo narodu nedostupne: backinprint.com. Rožače, Rožače, priznaj: na čiji si to žulj tako nesmotreno stao da ti romane tretiraju kao najcrnju siročad?
Što se tiče kvaliteta knjige, najveći je svakako sadržan u tom genijalnom, potentnom konceptu – manipulaciji SNOVIMA, tako podatnoj ideji za svakolika hororična zezanja, kakva Rožak oživljava sa nekoliko zaista moćno zlokobnih ideja, koncepata i set-pisova. Rožak ovde, kao i kasnije u FLICKERU, ispoljava poprilično crnu imaginaciju, i zamišlja neke – u teoriji – antologijski jezovite scene. Ima tu i blasfemije, silovanja na oltaru uz pričešće tek pobačenim fetusom, ima tu i kratkih pedofilnih nagoveštaja u jednom košmaru ali i vrlo realne takve pretnje, na javi, vezane za pre-teen ćerčicu naše junakinje i predatorske naume zlog drimvočera. Ima tu i moćno gadnih ideja vezanih za tzv. "crne snove" – najpakleniju vrstu košmara zamislivu, kao i simpatičnih poigravanja sa nekim "šta ako" situacijama (šta biva sa dreamwatcherom koji uđe u nečiji san, a snivač baš tada – umre?).
I sve je to lepo i krasno – u teoriji.

U praksi, međutim, Rožak naprosto nije dovoljno dobar pripovedač. Brojne boljke koje sam mu ja, i samo ja, zamerio u FLICKERU, očite su i ovde. Glavna junakinja je NULA, u potpunosti definisana tom svojom moći (i prošlošću), ali pisac ne ume da nam je približi kao ljudsko biće; uz svu patnju koju je proživela, ona ne uspeva da izazove simpatiju, saučešće, bliskost. Šta bi King od ovoga napravio – taj nemaštoviti, banalni pisac čiji je FIRESTARTER beskrajno prozaičniji i siromašniji dobrim idejama od ovoga, ali je, donekle, iskupljen Kingovim umećem da čitaoca VEŽE za protagoniste, makar ovi bili i najgori kliše.
Pisanje je neverovatno ravno i uninvolving. Koncepti su sjajni; plotting je besprekoran, incidenti mudro osmišljeni i motivacijski opravdani, ubedljivi; mašina je fino zamišljena i "pismeno" stavljena u pogon. A opet, nešto ne štima; nešto fali. Fali emotivna involviranost; fale srce i duša. Intelektualno je tu sve mega-podsticajno i inspirativno. Ali Rožak deluje kao neko ko se horora u suštini gnuša, i stidi ga se onda kada ga priča tera da ga primeni, pa to čini u rukavicama, sa mašicama, sa pincetama, tamo gde bi King seljački podvio rukave i zaronio šake direktno u žitku masu užasa! Za priču ovako intrigantnu – roman je čudno lišen saspensa, barem meni, mega-probirljivom, iako moram da dodam da to sa prosečnim čitaocem verovatno ne bi bio slučaj. Uostalom, mnogi pametni ljudi progutali su FLICKERA i cvileli za još, bez ikakvog gunđanja, pa zato – ko zna? Možda je samo meni Rožak drven i beživotan i uninvolving? 

Ono što je van ikakve sumnje jeste da je Rožak kao mislilac, barem sudeći po ova dva romana koja mu pročitah (a uskoro ću još dva), prilično plitkouman, mestimično čak banalan, i po mnogome dijametralno suprotan nekim mojim temeljnim načelima. Svet je za njega, u svom osnovnom principu, dobar i svetao i sladak i fin, a mrak i zlo i pokvarenost su incidenti koji se mogu prevladati uz mnogo napora, ljubavi i požrtvovanja. Njegov suštinski optimizam podriva mračne i zlokobne koncepte, naročito u drugoj polovini knjige: iako su velike stvari u igri, ni u jednom trenutku budan i pažljiv čitalac nema veću sumnju po pitanju toga da li će svetica da bude bačena u blato, a devičanska tinejdžerka da bude deflorisana Perverznjakom iz Pakla. Zapravo, stvari postaju izrazito neinteresantne istog časa kada Rožak uvede babine paganske duhove-pomoćnike iz pred-katoličkih, astečkih veštičarija kojima je bila izložena u džungli. Božanska svetlucava sila je na babinoj strani, i u finalnom obračunu čak i naša Dirdri, koja s tim bapskim pričama i veštičarijama nema nikakve veze, uspeva da porazi zlog drimvočera – mumlajući nekakve kletve na indijanskom!

A taj simplicistički i idejno bezveznjački kraj (koji pripisuje moć indijanskim bajalicama nad vrlo američkim drimvočerom) učinjen je još sladunjavo-imbecilnijim kad Rožak ubaci neke grdne populističke (?) aluzije na Gospodara Prstenova (tu ultimativnu eskaptističku It is fine! EVERYTHING IS FINE knjižurdetinu) kroz koje Dirdri uvodi svoju ćeru u svet snova, i borbe sa silama "zla":
"It was her favorite book. I first read it to her when she was eight. I think I taught her everything she knows about good and evil. And about nobility and heroism and honour... and whatever else there is that's supposed to make the world decent enough for the kids to bring into it." (p. 353)
A kad njena ćera počne da u snu uzima lik lejdi Galadrijel – to je da svaki čovek od ukusa smesta počne da bljuje u mlazevima kao g. Bucko u SMISLU ŽIVOTA MONTIJA PAJTONA!

Što je još gore, Rožak ovde isporučuje roman koji je žanrovski mnogo čistiji horor nego li što je to FLICKER, ali je njegov zadrti prezir prema ovom žanru (očit i u FLICKERU) vrlo eksplicitan. Rožak se podsmeva tada-popularnim horor romanima sa drečavim koricama i krvavim slovima, a Zli Drimvočer kontakt sa tek-pupećom curicom uspostavlja baš preko romana koji joj poklanja: THE BLOOD CLUB by Kevin Queen. Prilično providan pokušaj da zajebava Kevina-Stivena Queen-Kinga. Tim tragičniji što, uprkos svim svojim plemenitim aspiracijama, mudrijaškim aluzijama, dobrim idejama (koje ostaju uglavnom na nivou intelektualnih koncepata a ne dobre proze!), dobrim ukusom s kojim prezentira čak i najogavnije ideje – Rožak još uvek može samo da pljune pod prozor Kingu, koji je kao pisac znatno jači. Što je najtragikomičnije, uz sav mudrijaški pozeraj, kao mislioci, njih dvojica su tu su negde, vrlo bliski jedan drugome, iako Rožak slovi za ozbiljnog profesora i analitičara moderne kulture, a King za prozni ekvivalent Big Meka. (PS: Kad sam već kod sličnosti DREAMWATCHERA i DREAMSCAPE-a, u potonjem filmu horor pisac takođe ima ime koje je jedva-skrivena aluzija na Kinga: zove se Charlie PRINCE.) Prostije rečeno, DREAMWATCHER je neopravdano naduvena, isprazno umišljena ali jedva prosečno napisana varijanta bestseler romana koja se pretvara da je nešto više, a nije. Najgrotesknije, pretvara se da nije horor, a jeste...

DREAMWATCHER ima sasvim dovoljno dobrih ideja i scena i zbivanja da zaslužuje da bude poznatiji nego što jeste, i ljubitelji horora (smućkanog sa SF-om, i romanima krimi-akciono-zavereničko-špijunskih rabota) mogu mu dati šansu, naročito ako nisu probirljivi kao ja. U rukama dobrog režisera, i scenariste koji bi malo očistio ovo od optimističkih trabunjanja, Tolkina, babećeg paganopoklonstva, Nobelove nagrade i sličnih tuposti, DREAMWATCHER bi mogao da ispadne vrlo vredan i zastrašujuć horor film. Do tada (ako ikada) – čitajte knjigu i film snimajte u svojoj glavi. Sweet dreams are made of these...

PS: Rožak je preminuo 5. jula ove godine u svojoj 77. godini, dok sam bio na Fantastic Zagreb festivalu, tako da nisam tada ni registrovao tu (ionako prilično slabo oglašenu) vest, sve do pre neki dan! Nadam se da on sada počiva negde zajedno sa Kvecalkoatlom i hobitima i dobrim čarobnjacima.