четвртак, 10. март 2011.

BALADA TRISTE DE TROMPETA aka THE LAST CIRCUS (2010)

A. DE LA IGLESIA

**(*)
3-

            iako najnoviji iglesijin film nije baš TRUBA, daleko od toga da je u pitanju TUŽNA BALADA: više sam tuge osetio gledajući protraćenu šansu za nešto što je moglo biti mnogo bolje i žešće, nego li što su je u meni izazvali likovi i njina priključenija.
            postoje tu dva problema za aktivni involvement gledaoca: kao prvo, svi likovi su karikature + ponašaju se apsurdno, bezvezno, nekonsekventno i teško je posmatrati ih kao ma koliko stilizovane karaktere čije sudbe pratimo u nekakvom narativu; kao drugo, i još mnogo pogubnije, ovi likovi ne samo što su karikature, nego kao takvi istovremeno nose za njih preteško (i inkongruentno) breme alegorije, i time film definitivno puca sebi u stopala.
            da pojasnim: zaplet je, kao, o tužnom klovnu (bucmastom i nesimpatičnom liku – iako ne liči na jednog drugog bucka koga ovom prilikom neću pomenuti) koji se zaljubi u prepičku sa trapeza a ova, iako nešto kao trza na njega, iznad svega 'voli' svog dragog, violentnog i pretežno pijanog 'smešnog' klovna koji pak nju voli – da bije. okej, ko se voli taj se bije, kao što statistike neumoljivo pokazuju & ko sam ja da se žalim? son cosas de la vida!
            međutim, vidite, ovo zapravo nije priča o bizarnom SM ljubavnom trouglu u kome svako svakoga muči: odnosno, jeste, ali tako da to predstavlja alegoriju nesrećne recentne španske istorije: pijani siledžija je fašistička španija, tužni klovn su republikanci, a umEtnica sa trapeza je 'duša španije' il 'nacionalno biće' il tako neka apstrakcija oko koje se lomataju ova 'dvojica' dok ova opasno očijuka sa onim zlikovcem, umesto da potpuno i nepodeljeno prigrli onog osetljivog i nežnog.
            onog trena kad shvatim da gledam alegoriju ja drastično gubim interes za zbivanja jer mi ta forma jednodimenzionalnog pripovedanja (A=X, B=Y…) nimalo ne odgovara. a sve i da je prihvatim, nisam baš siguran da je ova konkretna alegorija, ovako postavljena, nešto mnogo akuratna a kamo li relevantna – ili dramski zanimljiva. odnosno, poruka filma pred kraj se čak i besramno explicitno izgovara kroz replike (npr. 'nismo mi ludi nego je ova zemlja poludela', i sl.) a naravoučenije o slomljenoj kičmi one lepojke oko koje se zli i malo manje zli klovn kolju na kraju suviše je jednodimenzionalno i providno za moj ukus. kao što je aca radivojević već zapazio i u razgovoru sa mnom usmeno izneo, zaplet ovog filma je kao neka parafraza VEĆ VIĐENOG, s tim što je VV sve to bolje, smislenije, kompaktnije, značenjski pregnantnije i doslednije te žanrovski originalnije spakovao i predočio.
            nažalost, prestalo je da me bude zaista briga za TRUBU mnogo pre kraha – otprilike na polovini, kada 'dobrica' odlepi i odjuri u šumu gde neko vreme živi kao goli prljavi divljak (brrrr! ti prizori full frontal debeljka zaista nisu bili neophodni!), dok ga ne ulovi frankov pukovnik s kojim ovaj ima neraščišćen račun još od pre 36 godina. film tada gubi svoj ionako i do tada klimavi emocionalni oslonac, a da se na konto tog gubitka ne dobija nikakav novi kvalitet: naprotiv, ne samo što je teško voleti, žaliti, strepeti za tog lika nakon njegovog preobraćenja u bestijalnost, nego posle toga nastaje narativni haos od mlakih, tupačkih, nedorađenih, propuštenih šansi. 
bez obzira na to što se svašta nešto izdešava do kraja, što ima puno jurnjave, makljaže, krvoprolića, apšenja, bežanja, trčanja, vožnje, explozija, sve je to isprazno, prozirno i emotivno ravno, nezanimljivo, a to uključuje i prenabudženu, usiljenu završnicu sa lomatanjem uz i niz za špance značenjski nabijeni spomenik palim borcima u obliku džinovskog krsta kakav će uskoro krasiti i jedno brdo iznad niša. španci su ga na vreme digli, ali naravno, niš kaska za svetom čak i na planu kiklopskih krstova…
            zaista je neverovatno kako je de la iglesija uspeo da napravi ovako mlak i osrednji film od elemenata koji, u teoriji, zvuče kao skrojeni za njega! cirkuski ambijent napučen je nekim patetičnim karikaturama i skicama koje ama baš ničemu ne služe sem kao dekor (npr. baš jadno nesmešno i nebitno živo topovsko đule); tema surovog sukoba dvojice komičara beskrajno je zabavnije, smešnije i nadahnutije obrađena u iglesijinom MUERTOS DE RISA – ova dvojica ovde ama baš ništa upamtljivo ili pomena vredno ne urade jedan drugome; pojavi se u jednom trenu i sam samcit đen. franko, ali je njegov kameo protraćen na ništavnu scenu, baš kao što se i od kriminalno prekratke epizode genijalnog santijaga segure ne uradi bogzna šta; čak i to lomatanje nad ponorom napetije je i originalnije urađeno u sceni sa neonskim mega-znakom na vrhu zgrade, u EL DIA DE LA BESTIA (iako su ovde spec. efekti spektakularniji). 
            da budem jasan: ocena 3- može biti i povoljna i nepovoljna, zavisi iz koga ugla se gleda, jer to je zaista crta na kojoj prestaje poluprazna i počinje polupuna čaša. zeki sam dao 3- i nahvalio ga, ističući onaj polupuni deo kao prijatno osvežavajući u kontextu jednog srpskog filma (a i inače, okej je taj NEPRIJATELJ, uglavnom); ovde u ovom rivjuu naglašavam onaj poluprazni deo, zato što ipak govorim o filmu jednog od najdražih mi današnjih reditelja, čiji smisao za brutalni humor vanredno poštujem i čiji EL DIA DE LA BESTIA gledam kao kvintesenciju crnog humora i vrhunac zabavno-pametne blasfemije.
            ipak, da pomenem i ono zbog čega ovo vredi videti: odlična najavna špica (školski primer kako mene kupiti za pozitivnu predrasudu prema filmu; avaj, ostatak nije bio na tom nivou, te stoga – no cigar!); dobra premisa, u načelu (više kao želja i namera nego ostvareno, ali ipak… ima nešto malo gorkoslatke samosažaljive tragične emocije u liku koji 'nikada nije bio dete' i u celoj toj sjebanoj fašističkoj istoriji španije); mestimični tragovi iglesijinog trejd-mark humora surovosti (uključujući i neke solidne scene splattera, samosakaćenja i odlične, originalne horor maske); 
karolina BANG je zaista explozivan primer ženskosti i ovde se zamalo pa ogoljava u nizu sladostrasnih scena zbog kojih sam morao da malo potisnem feministu u meni dok je ovaj gunđao 'exploatacija!'; i sve se to kreće sa dovoljnom dozom dinamike i kakve-takve intrige da ne smara previše (iako je zaista uzbudljivo i intrigantno samo u prvih 40ak minuta, a onda sve manje prema kraju).
            vredi gledanja, ali ne očekujte mnogo.