субота, 15. јануар 2011.

Međunarodni Festival Nezavisnog Filma u San Francisku

 U okviru akcije "Slavna prošlost mrtva nije" kačim svoj izveštaj sa Šestog Međunarodnog Festivala Nezavisnog Filma u San Francisku, održanog februara 2004. Odabrane naslove gledao sam na licu mesta, koristeći tadašnji boravak u obližnjem Berkliju, a društvo mi je pravila moja neuporediva domaćica, Stefani.
Možda će nekoga zanimati Ghoulov osvrt na tada sveže, a manje izvikane naslove od kojih su vam poneki možda i promakli čak do sada, punih 7 godina kasnije.
            Ovaj izveštaj je objavljen u novosadskom DNEVNIKU proleća 2004. Za ovo blogopredstavljanije pored naslova sam samo dodao svoje zvezdičaste ocene, kojih naravno u novinskom izdanju nije bilo.
            Na blogu, inače, već možete naći moj drugi izveštaj, sa onog velikog festivala: Ekskluzivni Izveštaj sa 47. Međunarodnog Filmskog Festivala u San Francisku.


DUH NEZAVISNOSTI

U San Francisku je od 5. do 15. februara održan 6. Međunarodni Festival Nezavisnog Filma, od milošte nazvan Indie-Fest. Iako u senci velikog i prestižnog filmskog festivala, koji se u istom gradu dešava sredinom aprila, Indie-Fest je za kratko vreme uspeo da se izbori za svoje mesto pod zubatim februarskim suncem. Ovaj događaj se pretežno finansira od prodatih karata, sa zanemarljivim učešćem sponzora. Odsustvo glamura, međutim, ne smeta publici koja u tome vidi jedan od pokazatelja da se osnivač i glavni selektor Džef Ros (Jeff Ross) nije ''prodao''. Još važniji dokaz toga jeste izbor filmova u kome se najbolje očitava duh nezavisnog filma.
            Uglavnom lišena pretencioznosti, selekcija naslova na šestom po redu Indie-Festu usredsređena je na autore koji se, širom sveta, u jednakoj meri odupiru konvencionalnom holivudskom receptu kao i napadno hermetičnom artizmu. Za razliku od, recimo, beogradskog Festivala Autorskog Filma ''Pogled u svet'', Indie-Fest nije namenjen poklonicima iransko-uzbekistanskog pristupa filmu kao oruđu za sociološko-psihološke ''analize'' ljudskih prava, položaja žena ili banalno-običnih ljudi unutar ovog ili onog režima, niti angažovanih ''vapaja'' kroz sterilno dokumentaristički anti-filmski jezik. Takođe je upadljivo odsustvo feminističkih porno-traktata koji su, za srpske selektore, sinonim "subverzivnosti". Festival u San Francisku je prilika za istinsko filmofilsko uživanje u delima koja na originalan način baštine narativnu disciplinu žanrovskog ili underground filma u spoju sa osobenom, ''pomerenom'' vizijom autora. Istorija filma je već odavno pokazala da su najveći autori (Hičkok, Ford, Kurosava, Kronenberg…) svoja najbolja dela ostvarili upravo prilagođavajući popularne žanrovske konvencije svojim osobenim nazorima.
            To je pristup koji nalazimo kod najupečatljivijih naslova Indie-Festa, i njih ćemo posebno istaći:

            GOZU (Kravlja glava), Takashi Miike (2003, Japan) **** (4-)
            Jedan od novijih radova kultnog autora čiji se filmovi (Audition, Dead or Alive, Visitor Q…) odlikuju neočekivanim preokretima i poigravanjima sa žanrovima. U pitanju je spoj crnohumorne jakuza-komedije sa bizarnim likovima i nadrealnim dešavanjima dostojnim Linčovog Tvin Piksa. Gozu svakako spada u bolje Miikeove radove, ali sa dužinom od dva sata i previše vrludanja kroz nasumično-otkačene epizode, ovo je samo za one koji su već inicirani u njegov kult. Strpljenje se isplati, jer nakon razvučene sredine Gozu kulminira unikatno miikeovskom eksplozijom neodoljive perverzije.

            9 SOULS (Devet duša), Toshiaki Toyoda (2003, Japan) **(*)  3-
            Ovo bi bio sasvim solidan FEST-ovski film, kad bi selektori FESTA uopšte bili svesni da japanski film postoji, i da je to trenutno najsvežija i najdinamičnija kinematografiju na svetu. Grupa od devet zatvorenika beži iz zatvora, putuje u starinskom crvenom kombiju i doživljava brojne bizarno-komično-krvave avanture na putu čiji je cilj zakopano blago. U žanrovskoj neopredeljenosti (road-trip akciono-komična drama) leži razlog polovičnog utiska koji film ostavlja: neujednačen i nedovoljno koherentan, umesto centralnog lika ili teme film se rasplinjava u epizodama koje jesu zabavne, ali nisu uvek dovoljno dramaturški opravdane. Srećom, režiser ima oko za upečatljive prizoreod metafizičkog početka (vožnja iznad Tokija dok zgrade jedna po jedna nestaju, i dok ceo grad ne postane siva gomila ruševina) do skoro-miikeovskog vizuelnog humora (uspaljeni begunci prve minute slobode koriste silujući ovce na koje nalete kombijem)!

            HAUTE TENSION (Visoka napetost), Alexandre Aja (2003, Francuska) ****(*)  5-
            Zapanjujuće kvalitetan film predstavlja apoteozu slasher-horrora dovedenog do, reklo bi se, krajnjih granica. Napetost počinje od prve sekunde filma, i ne posustaje do samog kraja. Ovo je već samo po sebi veliko postignuće. Režiser majstorski izvlači maksimum iz jednostavne premise: devojka odlazi kod koleginice na selo. Već prve noći psihopata im upadne u kuću, pobije porodicu, a koleginicu otme. Glavna junakinja, neprimećena, kreće u poteru za ubicom u nameri da spase drugaricu. Aža uzima evropske majstore horora (Dario Argento, Michele Soavi) kao odskočnu dasku u svom pristupu, a sjajnim preokretom u poslednjoj četvrtini svom nadahnutom filmu podaruje osobenu  ezoterično-transcendentnu notu.  

            THE LAST HORROR MOVIE (Poslednji horor film), Julian Richards (2003, UK)  **  2
            Još jedan pokušaj intelektualizovanog horora, nažalost sa znatno manjim uspehom od prethodnog. Harizmatični psihopata ide Londonom, ubija ljude i snima to kamerom. Njegova ispovest i direktno obraćanje gledaocu suviše eksplicitno pokušavaju da prozbore o saučešću publike sa prizorima nasilja koji im se serviraju u medijima. Snimljen na videu, film deluje prilično autentično (ali i banalno-ružno); međutim, belgijski film sa istovetnom temom Čovek ujeo psa (viđen u našim bioskopima u ranim '90-im), još pre deset godina  je sve ovo uradio mnogo bolje i u pogledu koncepta, i glume, režije, vizuelnog bogatstva, konotativnih potencijala, pa čak i crnog humora i šoka.

            ARAGAMI, Ryuhei Kitamura (2003, Japan)  ***  3-
            Još jedan novi autor, koji je kultni status zaradio već prvim svojim filmom (Versus, 2000), bio je i lično prisutan na Festivalu, i predstavio "Duel Projekat". Radi se o opkladi između dvojice režisera o tome ko će napraviti bolji niskobudžetni film krajnje svedenog koncepta: samo dva glumca, jedna lokacija, i dvoboj do istrebljenja kao tema. Kitamurin Aragami je demon borbe, njegov suparnik je zalutali samuraj, a lokacija izolovani hram. Visokokinetička akcija (po kojoj je Kitamura već poznat) omeđena je verbalnim duelima dvojice boraca i protkana suptilnim referencama na neuništivost duha agresije u čoveku. Nadahnuto stilizovan i nenametljivo filozofski, Aragami je nadasve uspeo eksperiment.

            2LDK, Yukihiko Tsutsumi (2003, Japan)  ***  3
            Na audiciji za film Yakuza Wives izbor je spao na dve mlade glumice, koje su uz to i cimerke. Naslov se odnosi na apartman sa dve spavaće sobe, a to je i poprište drugog dela "Duel projekta". Devojke se prvo učtivo smeškaju (dok u sebi proklinju onu drugu), onda se koškaju oko sitnica ("Ko je koristio moj šampon? Ko je popio moj sok iz frižidera?"…), ali ubrzo počinje bitka na život i smrt, u kojoj se ne biraju sredstva: kiselina iz kupatila, motorna testera (za zeleniš u stanu), samurajski mačevi (sa zida), poklopac WC šolje, elektrošokovi u kadi, i još bezbroj drugih metoda.
Ovo je spoj Tom i Džeri crnohumornog nasilja sa vrlo oštrom satirom i dramom. Po ozbiljnoj tematici obrađenoj kroz groteskne situacije, podseća na spoj Miikea i Alexa de la Iglesije (recimo, Visitor Q sreće Grešnu zajednicu).

            REVENGER’S TRAGEDY (Tragedija osvetnika), Alex Cox (2002, UK)  ***  3-
            Još jedan teško opisiv film: baziran na jakobinskoj drami Tomasa Midltona, najnovije ostvarenje režisera kultnih naslova Repo Man i Sid and Nancy, u stvari je (post)modernizovana tragedija smeštena u (post)apokaliptični pank milje anarhične Engleske. Koristeći nenametljive SF-horor-komedijske momente Tragedija uspeva da na satiričan način oslika Englesku Tonija Blera na znatno upečatljiviji način od soc-realističkih smor-drama Majka Lija i njemu sličnih. Poput nekog niskobudžetnog Grinaveja sa buntovničkim stavom, Koks ubedljivo pokazuje da pank nije (sasvim) mrtav.

            A mrtav nije ni duh istinski nezavisnog, mladalačkog, otkačenog, buntovničkog i inovativnog filma: prikazani naslovi, nekonvencionalni domaćini i njihovo opušteno predstavljanje gostiju festivala te razgovori s publikom, kao i same reakcije gledalaca na (bukvalno) rasprodatim projekcijama pokazuju da je ovo festival koji ima budućnost. Barem u San Francisku. Za to vreme, u Srbiji će sinonim za autorski i nezavisni film (barem sudeći po selektorima dva naša najveća međunarodna filmska festivala) i dalje biti prizori žena u crnim feredžama, beskrajni zamišljeni pogledi u daljinu, i pustinja, pustinja, pustinja…

Dejan Ognjanović