петак, 28. октобар 2011.

SECTOR 7 (2011)

**
2+

            Strogo gledano, ovaj film je benigno đubre. Ali dajem mu umereno veću ocenu nego što inače dajem đubretu, zato što se ovde radi o gledljivom đubretu – gledljivom, naime, za one koji vole donekle lavkraftoidne bljuzga-monstrume

            Da budem jasan: dizajn monstruma je apsurdan ako ćemo ga gledati očima logike, fizionomije, biologije, funkcionalnosti itsl. Ali zašto bismo? Kao da je neki nepremostiv problem što su ovde natrpali elemente sisara, gmizavaca, vodozemaca, glavonožaca i još ponekih grupacija u jedno čudo(vište) koje najviše podseća na human centipede nanizan od tri čoveka, jedne žene i dva grbava kepeca koji se zajedno batrgaju u jednoj vreći sa teksturom očerupanog pileta. 
 
Koga je briga što ovaj Thing That Shouldn't Be takođe ni u kom slučaju COULDN'T be? Možda bi to smetalo u nekom iole ozbiljnijem filmu, ali u ovoj bljuzgi svakako ne.

            Rekoh već, taj monstrum je JEDINI razlog da iko uopšte pomisli da baci sat i po na ovo.
            Po dizajnu podseća najviše na ona pipkasto-ljigava čuda iz DRUNE – daleki rođak Bottinovog THINGA, dakle, lep (monstruozan) na oko, posmatrano larpurlartistički.

            Istina, SVE ostalo vezano za njega potpuno je bezvezno: spor je. Trom. Jadan. Glavna junakinja se, praktično, šamara i pesniči s njim kao sa nekim prevelikim svinjolikim pekinezerom: ovaj ima grdne udove, trista pipaka, iz usta mu leti žalac dugačak više metara, al svejedno pušta ovu šmizlu da mu priđe dovoljno blizu da ga štipka po obrazu – samo zato što je glavna junakinja, pa nju ne sme snažnije ni da baca u stranu, a kamo li da je gricne ili probode onim čudom iz usta kao što to inače radi nebitnim epizodistima.

            Što se tiče štete načinjene na minornim "likovima" – ne očekujte splatter. Ljudske krvi nema skoro nimalo, ili prsne par kapi u nebitnim mikrosekundama, ali nema bitnijeg čerečenja. Sva groza sačuvana je za monstrumove izlučevine, za njegovo paljenje, dranje i sluzopljus. Ipak je ovo naumljeno za 15-godišnjake, tako da se proračunato nije išlo na hard-R ekvivalent koji ovaj koncept gotovo zahteva.

            Da i ne govorim da je reč o jednom od konotativno najispraznijih monstruma u svekolikoj istoriji monster muvija: njegovo poreklo i nastanak proizvoljni su do uvredljivosti, čak i MIKIJEV ZABAVNIK potrudio bi se više na tom planu da su njegovi scenaristi pisali ovo, a eventualnu simboliku smesta bacite kroz prozor, jer nema ni nagoveštaja toga.

            Zašto bi monstrum, koji inače jede NAFTU, naprasno počeo da napada LJUDE? Nije baš da je ljudsko meso mnogo slično nafti, or so I'm told. A sve i da jeste (kao, zbog tog grdnog ugljenika u nama) – mi zapravo nigde u filmu ne vidimo da monstrum ove ljude – JEDE. Jok, dovoljno mu je da ih ubije – i čim otegnu papke, on prelazi na drugog, bez daljeg bavljenja njihovim lešinama.

            "Zaplet": na jednoj korejskoj naftnoj platformi javlja se monstrum. On tamani ljudstvo malo po malo, dok ne preostane samo jedna žestoka ženska da se s njime razračuna – a znamo da je žestoka zato što, na početku, snagom svojih mišića reši jedan zajeban problem sa bušačkom tehnikom, a naročito zato što nosi belu majicu na bratele, koja je danas praktično postala UNIFORMA za NaSveSpremneŽene (unučice/klonice Sigurni Viver).

            To što je zaplet generički zonomrtvosan do bljutavosti i bezličnosti, što su likovi karikaturalno svedeni, što su dijalozi cut-up od najotrcanijih i najbesmislenijih fraza koje su se na dnu bureta nataložile tokom decenija B-muvija, još bi se nekako i podnelo da je barem režija dinamična i zadahnuta duhom. 
 
Avaj! Akcija je režirana toliko mlitavo i kilavo i bedasto da je to znatno ispod južnokorejskih standarda. Tu nema impakta ni u tragovima; nema kinetike; nema udara. Ništa ne pršti, ne puca, ne treska, ne postoji ni minimum POKUŠAJA a kamo li uspeha u pravcu postizanja onog elementarnog adrenalinskog ugođaja kada te dobar reditelj baci USRED akcije. 

Jok, ovo je sve videoigričasto odrađeno, tačno odmereno za današnje tinejdžere odrasle na videlo-igricama, kojima svi ovi pikseli neće smetati jer za real deal i ne znaju: šarene sličice mrdaju ekranima, sa distance, dovoljno jasno i pregledno da vidimo ko šta koga gde, ali ni izbliza involvirano tako da ta AKCIJA zaista zasluži svoje ime. 
Come on – scene "jurnjave" motorima na platformi (!!!) toliko su bedasto odrađene pred zelenim ekranom, da tako nešto u nekom mejdžor filmu (a ovaj SEKTOR je imao visok budget) nisam video još od zloglasnih back-projection efekata u filmovima iz 1950-ih gde baja vozi auto, erkondišn mu duva kosu a iza njega na platnu ide projekcija "pozadine" auta koji, kao, vozi! 

Isto važi i za monstruma. Vrlo očigledan CGI, varijabilne izvedbe, negde solidan, negde sramotno transparentno animiran, ali ni za njega kao ni za motore i druge andrmolje ovde ne važe zakoni gravitacije, inercije, biologije… to nema nikakvu TEŽINU, to pada sa enormnih visina a ne lomi svoje noge, penje se uvis kao da ide po ravnom, skače, leti i sve ostalo što mu ova video-igrica diktira, ništa od toga nema veze s mozgom, a kamo li fizikom. 
No, zbog moje slabosti prema ovoj vrsti kreatura koje naročito volim da gledam u pokretu, ovom komadu bezukusnog, nebitnog, zaboravljivog đubreta dajem 2+ jer, ako ništa drugo, barem nisu igrali stari low-budget trik u kome se 4/5 filma monstrum sakriva u mraku, da bismo ga osmotrili kolko-tolko tek u poslednjih 10-ak minuta. 

Jok, ovaj ovde izlazi na svetlo odmah, i ne krije se nimalo – što poništava i poslednji rudiment strave, ali time se ovde niko nije ni bavio, pa zato – nema veze. Šteta, jer neke scene su pružale priliku za to – naročito pod vodom, gde su u par navrata došli na ivicu lavkraftovskog CALL OF CTHULHU užasa – ali su to smandrljali odradekovskom režijom i preočiglednim CGI efektima. 

Ko voli ova čuda i čudovišta, može da ovo odgleda bez previše smaranja, a svi ostali mogu slobodno da zaobiđu. Move along – nothing to see here, except a half-decent CGI creature. Nisam verovao da će doći dan u kome ću da se vajkam i sa setom prisećam filma kakav je, recimo, LEVIATHAN Džordža Pan Kosmatosa, ali evo ga: došao je! Ono što mi je početkom 1990-ih delovalo kao zaboravljiva boza, danas vidim kao standard davno izgubljen i sada nedostižan. Nikakvi video-igricama zadojeni programeri ne mogu da se mere sa Stenom Vinstonom i njegovim divotalnim čudima u tom filmu (Pitera Velera da i ne pominjem! Damn, eto filma zrelog za reprizu!).

Što je najgore (ili najbolje?) – javlja mi se da će novi rimejk THINGa da bude još gori od ove davno do bezukusa ižvakane žvake maskirane u poluanimirani "film" i da ću ovu korejsku banalnost od blata da pravim kad se najzad pred mojim THING-worshipping očima napokon nađe ova nova istonazvana amerikanska blasfemija.

Нема коментара:

Постави коментар