izabrana dela

izabrana dela

четвртак, 30. јун 2011.

STAKE LAND (2010)

**(*)       
2+
            Ovaj bi hteo da nas "kupi" time što na samom početku jedna beba strada od strane vampira. "Opa, bato!" mislite naivni vi: "Pa ovo je nekakav žestok horor u kome nema milosti! Niko nije siguran! Zaključajte svoju babu, sakrijte mamu, zatvorite ćerke, sklonite i Džekija i zlatnu ribicu, jer evo nama najzad žestokih mamojebačkih vampira a ne onih TWILIGHT seka-persi! To, bato, bring it ON!"

            Đavola. Ono što usledi posle toga je jeftinija i neopisivo dosadnija varijanta ZOMBIELANDA (zapažate sličnost u naslovima?) – smušenog omladinca uzima pod svoje stari iskusni vuk, lovac na vampire i obučava ga za borbu s krvopijama tokom njihovog road tripa s kraja na kraj Amerike. Tačnije, ovde im je odredište Kanada, a ne Kalifornija: kao, u toj nedođiji (i hladnoći) vampira ima manje.

            Svi vi koji ste kukali na ZOMBILEND – pravićete ga od blata posle STAKELANDA, ako samo znate šta valja.
            Mlitavi omladinac je tanak sa harizmom, ali ajde, ako on donekle i treba da bude metiljav (na početku), ovo mnogo više smeta kod njegovog "gurua", vampire-killera, koji nema ni pojavu, ni body language, ni memorabilne replike koji bi ga stavili bilo gde u komšiluk Vudija Harelsona. Ili bilo kakvog cool dude-a, kao kakav ovaj Nik Damići (inače, i koscenarista ovoga) uzaludno pokušava da pozira.

U filmu se, bez većeg razloga, pojavljuje i ostarela, iz naftalina izvučena Keli MekGilis (!), a tu je i Danijela Haris sa svojom urođeno-podignutom obrvom, kao nekakav jeftini izgovor za heroinu.

            Stvari koje se njima "dešavaju" (ako je to prava reč?) izrazito su nezanimljive, i najmanje veze imaju sa vampirima: mnogo više se vremena troši na redneck zajednice (i bande) kojekakvih postapokaliptičnih kretena, a vampiri iskoče tek u 2-3 navrata, reda radi, da malo ožive beznadežno mrtvosani izgovor za zaplet. Film se više bavi prvoloptaškom eksploatacijom straha današnje Amerike od potpunog društvenog sloma i vladavine fundamentola – i to je sasvim okej i, što bi reko debeli degenerik, legitimno: ali u pogledu dometa tih trzavih pokušaja nekakvog društvenog angažmana, STAKE LAND na jedvite jade dobacuje do novih, jadnih, karikaturalnih filmova Džordža Romera, dok su mu i pamet i društvena svest i zabava (!) iz njegovih vintage klasika potpuno nedostižni.

Maske vampira su dobre – to su nakaze vrlo slične zombijima, nema tu mesta za emo-manekene – a scene vamp-akcije su solidne, ali zaista ništa za pamćenje. Klasična prebrza montaža, skakanje, bečenje, režanje, abre-ubre, trt-mrt-ide-smrt, nešto krvi prsne --- a onda se opet vraćamo u melodramu. Koja je otrcana i nezanimljiva do bola.

            Ukratko, ovaj film izgleda kao da je Lari Fesenden uzeo da reimaginira ZOMBILEND, kojom prilikom je zombije zamenio vampirima, a scenario očistio od svake primese duha, zabave, horora ili skoro bilo čega vrednog gledanja, ubacivši umesto njih dajdžest poviku na fundamentaliste, patetično neuverljivu dramu između fejk "likova" i obilate doze tišine, pogleda u daljinu i sličnih "dramskih" budalaština.

            Ili, ako ovo gore nije dovoljno jasno, recimo ovako: STAKE LAND je kao da je Oto Oltvanji uzeo da skript-doktoruje priču Darka Tuševljakovića, pri čemu je Darkova osnova a Otova mestimična nadgradnja (ako je to prava reč).

уторак, 28. јун 2011.

OFFSCREEN intervju o srpskim hororima

             U okviru akcije "Ghoul International", predstavljam intervju koji sam dao kritičaru i teoretičaru Donatu Totaru za net-magazin OFFSCREEN.
Prvi put sam na ime Donato Totaro naišao još negde krajem prošlog veka, tragajući za, u to vreme, užasno retkim tekstovima o omiljenom mi reditelju Ričardu Stenliju. Najbolji intervju koji je s njim u to vreme postojao, a da se mogao naći na netu, uradio je upravo Donato Totaro, i to na Fantaziji. Možete ga overiti OVDE. I do dan-danas, to ostaje jedan od par najboljih razgovora s ovim ezoterikom.
            Znatno kasnije, kada sam pisao svoj antologijski esej o HAUTE TENSION, u njemu sam pored ostalih citirao i Totarov sasvim solidan esej "The Final Girl: A Few Thoughts on Feminism and Horror."

            Ubrzo potom desila se i Subverzivno-srpska avantura na Fantaziji 2010, kojom prilikom sam Totara i lično upoznao, družio se s njim u montrealskom Irskom pabu (stalnom okupljalištu fantazijske družine), upravo on me vozio na žurku kod Daglasa Baka itd. Najzad, pošto je pomno ispratio ceo srpski program, i to sa velikim interesovanjem, zamolio me je da uradimo intervju. Bila je to podugačka priča – a poduže je i vreme koje mu je trebalo da to sve transkribuje, ali eto, došao je čas da se i taj intervju obnaroduje.

            Dakle, dame i gospodo, prijatelji i neprijatelji, u najnovijem broju odličnog filmskog internet magazina OFFSCREEN možete naći:

            Kao što ćete videti ako kliknete na ovo, moja priča je obilato prošarana Donatovim opaskama o srpskim hororima koje su prilično pronicljive i zabavne po sebi, a i pitanja koja mi je postavljao nisu previše konvencionalna... Išlo se tu prilično detaljno u tumačenje pojedinih filmova, a naročito PORNO BANDE, ima i nešto priče o Jugoslaviji, istoriji, Titu...

            Dakle, kao što vidite, priča o srpskim hororima, koju sam pokrenuo sa U BRDIMA, HORORI, nije stala, naprotiv – razvija se i širi dalje, a za dan-dva obznaniću ovde još jednu vrlo zabavnu potvrdu toga!

            * * *
 
            Inače, svakako overite i ostatak sadržaja ovog OFFSCREENA: ima tu solidan intervju sa Kenom Raselom (koji u njemu najmanje govori, ali tu je njegova mlada ženica da ga mestimično odmeni); takođe skrećem pažnju na simpatičan negativno intoniran osvrt na SRPSKI FILM u ovom izveštaju sa Fantazije... itd.
 
             
* * *

            Kad sam već kod Fantazije, da o istom trošku skrenem pažnju kultistima kult filmova da je na netu dostupno i novo, junsko izdanje spektakularnog Fantazijinog net-magazina Spectacular optical ! Da, to je isti onaj u čijem je prošlom broju izašao moj intervju sa Jodorovskim. Junski broj donosi nove kult weirdo hororične radosti, pa eto, bacite pogled i na njih.

* * *
 

            Najzad, Fantazija je obznanila neke od svojih ovogodišnjih hajlajtova, i to je zaista da čovek padne u ozbiljno iskušenje da pukne nekih 1300 $ i odleti u Montreal na apsolutno i bez konkurencije najbolji filmski festival na svetu, barem za ljubitelje cult, genre, horror, weird, avant-garde, bizarre, crazy, esoteric filmmakinga! Evo nekih od divota koje su zakuvali za drugu polovinu jula i početak avgusta ove godine. Sve, sve, ali fakin premijera "nastavka" WICKERMANA, sa Robinom Hardijem naživo + Ričard Stenli je tu da promoviše svoje parče (prema priči Klarka Eštona Smita) u omnibusu THEATRE BIZARRE + da uživo razgovara sa Hardijem na teme paganizma i okultnog!!!

понедељак, 27. јун 2011.

THE WOMAN (2011)


U okviru akcije "Harvester žanje najgore filmove svih vremena", predstavljam njegov najnoviji rivju.

Review by Aleksandar Janjić


Režija: Lucky McKee

Scenario: Lucky McKee, Jack Ketchum


Ako ste gledali serijal Masters of Horror, sigurno se sjećate priče Jennifer, koju je režirao Dario Arđento po neviđeno imbecilnom scenariju Stivena Vebera, koji je i glavni glumac. U toj priči izvjesni pajkan pronalazi nekakvu ljudožderku užasno deformisane face i iz neobjašnjivih razloga odvede je kući i počne da se vaćari s njom – kako se sve to završilo, možete vjerovatno da zamislite čak i ako niste gledali (having said that, ja sam gledao, ali se uopšte ne sjećam šta je bilo na kraju). The Woman, čedo Lakija MekKija i Džeka Kečama, donosi donekle sličnu priču – „ugledni“ advokat (a zapravo jedan ludi psihopata, kao što će se kasnije pokazati) Kris Klik nabasa prilikom lova u šumi na prekrasnu divljakušu koja u nekom potočiću spira prljavštinu sa svojih obnaženih grudi.

Čuči Mara na kamičku...


Sure enough, umjesto da obavijesti neku od službi nadležnih za divljake, on je fino odvede kući, zamandali u šupi i počne da je civilizuje, na opšte „oduševljenje“ ostatka porodice. Ta budala naravno ne zna da je dotična posljednji preživjeli pripadnik izrazito opakog ljudožderskog klana – a i kako bi znao, kad nije gledao Offspring? Nisam ni ja, doduše, ali u današnje vrijeme dovoljna su dva-tri klika mišem da dođete do informacije koja vam treba. Dakle, ovo bi se tehnički moglo nazvati nastavkom Offspringa (koji je snimljen po istoimenoj knjizi, koja je in turn nastavak Kečamovog vjerovatno najpoznatijeg djela Off Season, čije uncut & uncensored izdanje mi već mjesecima skuplja prašinu na polici, a sad će sigurno znatno da skoči na listi knjiga za čitanje). Poznavanje prethodnika vam nije neophodno da biste uspješno pratili izuzetno kompleksnu radnju – priče nisu međusobno vezane i jedini zajednički lik je upravo The Žena.
Od početka filma očigledno je da u porodici Klik sve ne funkcioniše baš savršeno. Već u prvoj sceni, na roštilju kod nekih prijatelja, možemo da primijetimo da ni sinu Brajanu nisu baš sve daske na broju – on potpuno ravnodušno gleda kako grupa zgubidana maltretira neku djevojčicu, a onda počne da ubacuje loptu u koš – njegov otac, naime, veliki značaj pridaje uspješnom izvođenju slobodnih bacanja. Kako vrijeme odmiče, sve jasnije je da je Kris jedan ubitačno iritantan psihopata (ne onog tipa što ga je maestralno odigrao Teri O’Kvin u Stepfatheru, neko koga zapravo žalite jer pokušava da se izbori sa sopstvenim poremećajima i ne uspijeva) – od samog početka sam želio da mu Žena pregrize grkljan i ubije ga na izrazito gadan i eksplicitan način. Takođe sve očiglednije postaju i psihopatske sklonosti kod njegovog sina. Stvari se ne završavaju na običnom pasivnom posmatranju maltretiranja neke djevojčice (što može svaka šuša), već on preuzima i aktivnu ulogu u kasnijem toku događaja.

Mi smo srećna porodica...

Ženski dio porodice je potpuno podređen ocu i ne smije da zucne. Krisova žena Bel (Anđela Betis) dobija šamarčinu čim se toliko obezobrazi da postavi pitanje da li je dovođenje Žene u kuću (tj. šupu) pametan potez. Starija kćerka Pegi je tinejdžerka koja je stalno nešto tužna i zamišljena i pogleda uprtog u daljinu, a neće nam trebati mnogo da saberemo dva i dva i shvatimo da je zatrudnila nakon jednog one night standa. To naravno ne bi bio toliki problem da je njen otac dobrica kao recimo Dž. K. Simons u Juno, ali za ovog bolesnika niko ne može da predvidi šta bi mogao da napravi kad sazna. Još nisam spomenuo najmlađu sestru Darlin – ona je vrlo malo dijete i samim tim je jasno da će biti u podređenom položaju, a njeno prisustvo je tu od koristi da bi se na vrlo jeftin način izmamile simpatije muškog dijela publike (ženski dio je već zgrožen zbog Krisove odvratnosti i njegovih vrlo nazadnih stavova o ženama, što automatski povlači saosjećanje sa Anđelom Betis i starijom kćerkom).

Ključna scena u filmu - nastavnica kuca na vrata, dok dobri tata uspravlja patosiranu mamu


E sad, sa ovakvom postavkom neki logičan slijed događaja bi bio sljedeći – Kris i Brajan se ponašaju sve bolesnije i bolesnije, kako prema Ženi, tako i prema ženskom dijelu ostatka porodice, sve dok nekom ne pukne film i oslobodi Ženu, koja ih onda pwnuje obojicu uz pomoć svojih kanibalskih vještina stečenih dugogodišnjim treningom u obližnjoj šumetini. Na neki način, to se otprilike i desi, ali desi se i još toliko toga drugog što ne da nema veze sa ostatkom filma, već vjerovatno nema veze ni sa bilo čim na ovom svijetu. Posljednjih dvadesetak minuta ovog filma (od dolaska Pegine nastavnice geometrije) je potpuno ludački niz WTF momenata koji u svojoj nebuloznosti povremeno podsjećaju na serijal Feast – s tom razlikom, naravno, što Feast kao glavni i jedini cilj ima prolivanje što više krvi i uklanjanje karikatura ljudskih karaktera na što gadniji način, dok se The Woman skoro sat i dvadeset minuta pretvara da je ozbiljan film koji se zapravo bavi problemima američke srednjeklasne porodice. Ta dvadesetominutna orgija randomnessa u kojoj se ne zna ni ko pije ni ko plaća je nešto najzabavnije što sam gledao još od Ajine Pirane – nije bitno šta i kako, bitno je da se gine! Dakle, očekujte obilno krvoliptanje i umiranje, a dalje se ne usuđujem da spojlujem, jer bi to bilo kao kad bi vam neko rekao da se u [REC] na kraju pojavi potpuno deformisano čudovište i ubije Pabla (ubiše Pabla!) a Anhelu Vidal odvuče u mrak.

Right now your ring finger will have to do, but later I'll come for the rest, motherf**ker!

Samo još kratko o tom “feminističkom” angleu koji je izazvao dosta kontroverze (ali i pohvala, od strane raznoraznih ŽENA): Kad Kris pred kraj filma počne da se dernja i eksplicitno govori šta misli o svojoj ženi i kćerima, a i ostatku ženske populacije planete, čovjek bi pomislio “E sad ga pretjeraše sa ovim nesuptilnim ukucavanjem poente u glavu!” – međutim, u tom trenutku je film (ako ga posmatramo kao ozbiljan društveni komentar) već odavno izgubio kredibilitet. Prvo, zbog cheesy crno-bijele postavke u kojoj su svi muškarci psihopatske svinje a sve žene nevine žrtve (koja potpuno uništava svaku uvjerljivost u tom smislu); drugo, zbog nebulozne odluke nastavnice geometrije da Krisu ispriča sve o Peginoj trudnoći, iako je već na prvi pogled mogla da primijeti da taj nije baš sam u glavi; i treće i posljednje, ali ne i najmanje važno – zbog ekstremno retardiranog skora. Naime, neki ključni momenti u filmu su umjesto dramatičnom orkestarskom muzikom ispraćeni nekakvim potpuno debilnim pop-rok pjesmicama koje pošten čovjek ne bi pustio ni na svom MP3 plejeru, a u filmu ovog tipa štrče, da citiram Džoa Dejvida Brauna, kao brabonjak u čaši za punč.

Ako neko pomisli da je šteta što je ovaj film odletio u vode jeftine eksploatacije i nije do kraja (ili uopšte) eksploatisao svoj društvenokomentatorski potencijal, neka ga utješi činjenica da je The Girl Next Door (film snimljen po Kečamovoj istoimenoj knjizi koja opisuje istinitu priču o nasilju nad jednom djevojčicom) bio skoro negledljiva budalaština i da bi vjerovatno i Žena bila takva. Ovako, ljubitelji treša mogu da budu vrlo zadovoljni jer je kraj filma treš koji nadmašuje čak i najsmjelija očekivanja, a ljubitelji čitanja između redova imaju toliko materijala za učitavanje da narednih dvije i po godine ne moraju da gledaju nijedan film.

Istovremeno sa filmom, MekKi i Kečam su udarnički radili na istoimenoj knjizi (kad mogu Klark i Kjubrik, što ne bi ova dvojica?), koja je već izašla (navali narode!), a vjerujem da ćemo vrlo brzo da dočekamo i nastavak filma pod nazivom The Women, a zatim i spin-offove Jennifer vs The Woman, Jennifers vs The Women vs Ice Spiders: Requiem i The Woman vs Casper Van Dien.

P.S. by Ghoul: 
Pošto sam ja zgrožen ovom idiotarijom još i mnogo više od trešoljuba Janjića, nadam se da ću da smognem snage i vremena da u narednih 10ak dana napišem i svoj feministički osvrt na ovaj muškomrzački splatter traktat.

недеља, 26. јун 2011.

HORROR BIŠKE - Horror Strah Užas Kraj




HORROR BIŠKE ima novi apokaliptični hit pod naslovom "Horror Strah Užas Kraj"!
Istina, ni text ni melodija nisu epohalni kao u prethodnom mega-hitu, Horror Bishke: MASOVNA SARANA, ali to je samo zato što nas je Bishke (Goran Bišević) navikao na VRH pa sad, sa ovim više no okej ali neepohalnim uratkom, možemo da budemo razmaženi i da malkice zakeramo.
O njegovom mestimično hororom (i gotikom) prožetom grand-projektu, Pero Defformero - UNDERGRAND, već sam pisao ovde, pa to neka overi ko na vreme nije, a izlazak nove HORROR pesme iskoristiću da ovog puta embedujem i prethodni, epohalni hit koji će se – paj' sad ovo! – exkluzivno naći i u narednoj knjizi iz BIBLIOTEKE DILAN DOG!
Da se podsetimo ovog evergrina:

субота, 25. јун 2011.

Tomas Ligoti: majstor horora

            Tomas Ligoti (Thomas Ligotti) je verovatno najbolji živi pisac horora – barem među onima iole poznatim, i sa nekakvim opusom već formiranim i razvijenim, a ne prekjuče začetim.
            Oni koji ozbiljnije prate horor svakako su za ovog pisca već čuli: iako nije izvikan, niti se njegovi paperbacks mogu tako često naći u srpskim prodavnicama bestselera i masovno-popularnih knjigolikih produkata, u poslednjih par decenija sebi je već napravio kultni status, pa zato – ko je bar malo čačkao i kopao po novijoj horor literaturi, pre ili kasnije negde je morao da nabasa i na neki pomen njega, a možda čak i čitavu priču.

            Do sada je na srpskom objavljena samo jedna njegova priča – ali itekako vredna – svakako jedna od najboljih mu. Izašla je u MONOLITU 9 (zahvaljujući priređivaču Otu Oltvanjiju), a možete je na srpskom pročitati i onlajn, ako kliknete ovde: POSLEDNJA ARLEKINOVA GOZBA. Posvećena je Lavkraftu, i svakako je od svih njegovih najeksplicitnije slična nečemu što bi HPL napisao danas, da je živ. Ili što je mogao napisati Onih Dana, da je poživeo još malo.  
            I ja sam ga obilato hvalio na internet forumima, a pominjao sam ga i ovde na blogu, sporadično. Međutim, red je da konačno ovaj sjajni pisac dobije i nešto opsežnije i detaljnije predstavljanje, jer ako neki živi pisac horora ima nepodeljeni i 110% Ghoul's Seal of Approval, onda je to Ligoti.

            Ako bi trebalo da ukratko opišem ovog pisca nekome ko ga nikada nije čitao, recimo ovako: to je Kafka provučen kroz Tima Bartona u spoju sa Lavkraftom kroz filter Bruna Šulca. Iliti, naglašeno srednjoevropski senzibilitet smešten u grotesknu verziju Amerike – kao Kafkina AMERIKA, ali sa više eksplicitne horor ikonografije...
            Kako bih sebi skratio posao oko njegovog predstavljanja, poslužiću se sa nekoliko ready-made odlomaka.
            Pre svega, tu je deo iz mog doktorata u kome pišem o Ligotiju, u kome se može nazreti srž Ligotijevih nazora i odnosa prema hororu (i životu). Zatim sledi moj izbor nekih vrlo rečitih Ligotijevih citata, uglavnom iz intervjua, na osnovu kojih možete steći još bolju sliku o ovom unikatnom liku.
            Inače, ovo je samo početak, jer u narednim danima ovde na blogu biće predstavljene tri Ligotijeve zbirke, kojom prilikom ću reći još neke konkretnije stvari o njemu i njegovom delu. Do tada, evo:


Neveselu sliku čovekovog mesta u univerzumu, srodnu Lavkraftovoj kosmičkoj stravi, Ligoti razvija do jedne vrste nihilizma čija tri osnovna principa Mat Kardin ovako definiše: "Prvo, besmislenost – ili možda zlonamernost – principa realnosti iza materijalnog univerzuma; drugo, stalnu nestabilnost ovog univerzuma čvrstih formi, oblika i koncepata koji preti da kolabira ili mutira u nešto monstruozno i nepredvidivo; i treće, košmarnost svesne personalne egzistencije u takvom svetu." (Matt Cardin, "Thomas Ligotti's Career of Nightmares", in: Darrell Schweitzer (ed), The Thomas Ligotti Reader, Wildside Press, Holicong, 2003, p. 19.)
            Govoreći o "ledenoj sumornosti stvari" u priči "The Bungalow House" sâm Ligoti to ovako izražava: "Želeo sam da verujem da je ovaj umetnik pobegao od snova i demona svekolikog osećanja kako bi istraživao gadne i bedne užitke univerzuma u kome je sve postojeće svedeno na tri ogoljena principa: prvo, da nemaš gde da odeš; drugo, da nemaš šta da uradiš; i treće, da nemaš koga da upoznaš." (Thomas Ligotti, "The Bungalow House" in: Thomas Ligotti, The Nightmare Factory, Carrol & Graf, New York, 1996, p. 523.) Život je, kod ovog pisca, izjednačen sa košmarom: "Život je košmar koji ostavlja ožiljke na tebi kako bi te uverio da je, zapravo, stvaran." (Thomas Ligotti, "The Sect of the Idiot" in: Thomas Ligotti, The Nightmare Factory, ibid, p. 158.)  

Istovetnu, i još eksplicitniju poruku Ligoti iznosi u intervjuima: "Moj nazor je da je prokleta šteta što se organski život uopšte razvio na ovoj ili bilo kojoj planeti, i da bol koju živa stvorenja nužno trpe sačinjava egzistenciju koja je neprekidni košmar. Ovaj stav je u pozadini skoro svega što sam napisao." (Thomas Ligotti, "Interview with Thomas Ligotti" by Robert Bee)
Taj stav u suštini se poklapa sa onim koji iznosi junak njegove poznije priče "My Work Is Not Yet Done" (2002):

...moja Ultimativna Izjava, koju sada pokušavam da vam iznesem, mada nijedan od vas neće od nje imati koristi. Ljudi ne znaju, i ne mogu da se suoče sa stvarima koje se zbivaju u ovom svetu, sa potajnim košmarima koje milioni trpe svakoga dana... i sa izluđujućim paradoksom, sa košmarnom opscenošću toga da budeš nešto što ne zna šta je a opet veruje da zna, nešto što je zapravo ništa do majušna čestica što sačinjava telo Velike Crne Svinje Koja Se Valja U Velikoj Reci Crnila koja se nama ukazuje u vidu izlazaka sunca i nebodera, kao svi oni čvorovi prošlih dešavanja i rasplitanje tih čvorova u budućnosti, kao rođendani i sahrane, kao sateliti i mobilni telefoni i rakete lansirane u svemir, kao nacije i narodi, kao zakoni prirode i zakoni čovečanstva, kao porodice i prijatelji, kao sve, uključujući tu i ove reči koje ispisujem.
(Thomas Ligotti, "My Work Is Not Yet Done", in: Ligotti, My Work Is Not Yet Done; Three Tales of Corporate Horror, Mythos Books, Poplar Bluff, 2002, p. 153.)

Ligoti ne nalazi utehu u katolicizmu, kao Vilijam Piter Bleti, niti u ljubavi i porodici, kao Stiven King, niti u neobuzdanoj imaginaciji, kao Klajv Barker. Jedinu utehu on vidi u direktnom suočavanju sa košmarnim aspektima egzistencije kao jedinom realnošću iza naoko prijatnih privida. Direktna posledica toga je njegova poetika horor priče, čija je jedina uteha "jednostavno to da neko drugi deli neka od vaših osećanja i da je od njih načinio umetničko delo za koje posedujete uvid, osećajnost i – sviđalo vam se to ili ne – osobeni skup iskustava da biste ga razumeli i cenili. Zapanjujuće je reći, uteha strave u umetnosti je u tome da ona zapravo intenzivira našu paniku, pojačava je na razvodnoj tabli naših užasom-izdubljenih srca, pojačava užas na najglasnije, sve vreme posežući za tom savršenom i zaglušujućom amplitudom na kojoj možemo plesati uz bizarnu muziku naše sopstvene mizerije."
(Thomas Ligotti, "Introduction: The Consolations of Horror", in: Thomas Ligotti, The Nightmare Factory, ibid, p. xxi.)

            Toliko iz PhD-a, a sada prelazimo na fakte i citate na engleskom.


Some Ligotti trivia:

Ligotti’s favorite writers include the following: H.P. Lovecraft, Arthur Machen, Edgar Allan Poe, M.R. James, Algernon Blackwood, William S. Burroughs, Vladimir Nabokov, Bruno Schulz, Raymond Chandler, Philip Larkin, Dino Buzzati, Hagiwara Sakutaro, Thomas Bernhard, Jorge Luis Borges, E. M. Cioran, Sadeq Hedeyat, S. I. Witkiewicz, and Roland Topor.

Thomas Ligotti suffers from Anhedonia, Dysphoria, Agoraphobia, Bipolar Depression, Irritable Bowel Syndrome, and a severe anxiety-panic disorder.

When asked to pick what he thinks is his best story, he usually answers “The Shadow at the Bottom of the World”.

 
Quotes:

“In the historical development of the artistic horror story, there are three major figures. The first is, of course, Edgar Allan Poe (1809-1849), the father of the modern psychological horror story. The next, chronologically, is H.P. Lovecraft (1890-1937), who brought cosmicism- an awareness of the vastness of the universe and of the insignificance of the human race- to the weird tale. And now there is Thomas Ligotti (b. 1953), who has extended Lovecraft’s cosmicism by suggesting that an inescapable malignancy and nightmare inheres in all existence, manifesting itself in both the individual psyche and the physical cosmos. Interestingly, these three writers have found the short story rather than the novel to be their ideal vehicle for expression. For Ligotti, ‘the short story allows a purer and more intense expression of horror… than do novels.’”
-Douglas A. Anderson, from the Foreword to the Thomas Ligotti collection The Shadow at the Bottom of the World


“If all the world’s a stage, as that bard guy and practically everyone else has said, then its playbook overflows with Grand Guignol and grotesquerie. Nor should we overlook that its actors- us, that is- must at some point all star in scenes of ravaging mayhem and boundless nightmare. And everyone dies in the end. Had we not all been born on the very boards of this dreadful playhouse, one can only wonder what idiot would choose to join the company of the doomed.”
-Thomas Ligotti


Thomas Ligotti on Lovecraft:

“Lovecraft was the first writer of this sort that I read, and in addition to being an artist whose works harmonized so well with my literary tastes, he was also the first author with whom I strongly identified. This may sound bizarre or pathetic, but H.P. Lovecraft has been, bar none other, the most intense and real personal presence in my life. Lovecraft was a dark guru who confirmed to me all my most awful suspicions about the universe.”


Thomas Ligotti on his muse:

“Sickness of the body and the mind.”

Thomas Ligotti on puppets:

“However, I still find puppets to be uncanny things. For me, the puppet emblemizes the entrapment and manipulation of human beings by forces beyond our control. Obviously, there are a lot of things that people are aware they cannot control in their lives. As the Firesign Theatre brilliantly said, "Your brain is not the boss." In my world, this is an everyday experience because I've been long besieged by abnormal psychological states that cause me to be constantly aware that I have no control over who I am and how I'll act. Most people don't feel this way, or they don't notice the controlling forces because they're very subtle. Having any kind of control over your actions or feelings is everybody's illusion. No one can make themselves what they are. It's a totally absurd notion, because if you could make yourself what you are you'd first have to be a certain way and be able to choose what that way would be. But then you'd also have to be able to choose to choose what way you would be, and on into infinity. There are always determining powers, and those make us what the way we are whether or not we realize it. I realize that there are philosophers who have reconciled determinism with free will on paper, and that everyone feels as if they're in control of themselves and take responsibility for their actions. But how many of us can say that we're always, or even often, in control of our thoughts? And if you're not in control of your thoughts, than what are you in control of?”
 

Thomas Ligotti on why he can never be a professional writer:

“I realized a long time ago that I could never be a professional writer for the simple reason that I'm not interested in the same things that people who buy the majority of the books in this world are interested in. Like Lovecraft, I'm not interested in people and their relationships. That alone counts me out as a professional writer. I also have a bad attitude toward the world. I think that life is a curse and so on. People reading a book on a beach or in an airplane don't want to hear stuff like that. They just want to relax and be told a diverting story from a third-person omniscient viewpoint, giving them the sense that they have a movie playing in their mind. I don't blame them in the least.”



Thomas Ligotti on the future of horror fiction:

“Except as a form of popular entertainment, I don't think that horror fiction ever had a future. In my view, it has been only pure accident that joined the tastes and temperament of someone like Poe or Lovecraft to a talent sufficient to express these tastes and this temperament, which, as Lovecraft pointed out many times, are the province of very few individuals. Let's say it once and for all: Poe and Lovecraft - not to mention a Bruno Schulz or a Frank Kafka - were what the world at large would consider extremely disturbed individuals. And most people who are that disturbed are not able to create works of fiction. These and other names I could mention are people who are just on the cusp of total psychological derangement. Sometimes they cross over and fall into the province of "outsider artists." That's where the future development of horror fiction lies - in the next person who is almost too emotionally and psychologically damaged to live in the world but not too damaged to produce fiction. It's a delicate balance . . . and the determining factors are not predominantly literary.”
 

Thomas Ligotti on William S. Burroughs:

“Definitely febrile. Even more than Poe or Lovecraft, Burroughs is the one whose writing provides that measure of fever, nightmare, and the grotesque by which all other American writers who aspire to representing these qualities in their work should be judged. Even in his last novel, The Western Lands, he writes of the smell of rotting metal. That’s sick genius if there ever was such a thing. Now, this whole business about febrility and sickness and negativism might raise the question in some people’s minds: if that’s the sort of thing you like, then why don’t you just read case histories of psychos and psychotics, suicide notes, and books like "A History of My Nervous Illness?" As I mentioned earlier, it’s principally a matter of style, of entertainment, and of expression. I know that a lot of people are very interested in real life misery. The evening news is testimony to that. I don’t care for the evening news.”


Thomas Ligotti on the difference between cats and people:

“It's always a sad occasion when a cat dies.”


Thomas Ligotti on having a sense of humor:

“To my mind, a well-developed sense of humor is the surest indication of a person's humanity, no matter how black and bitter that humor may be. If you think of the real bastards in world history as well as those with whom you are personally acquainted, they are people who invariably have no sense of humor. And they will often regard your sense of humor as "inappropriate." Humor is the mark of their enemy.”

четвртак, 23. јун 2011.

LJUDSKOM SE RODU LOŠE PIŠE - Živomir Žika Nikolić


Živomir Žika Nikolić je "najtalentovaniji i najpismeniji među domaćim pesnicima i možete da ga mrzite. Ili da se naviknete na dobru poeziju" (Radmilo Anđelković, književnik). Ono što ovaj barbarogenije iz okoline Aleksinca izvodi, još revolucionarnije i radikalnije od pojedinih domaćih "fantastičara", na polju poezije, reči teško mogu opisati.
Navedenom blurbu nemam šta da dodam. Uostalom, sve je već rečeno, ovde:
            I zato, šta reći? Mogu samo da, skrušen poput dr Zorana Živkovića, što pre uklonim svoju nazočnost, i pozornicu prepustim THE pesniku (a skroz na dnu, i aforističaru)! Ovo što sledi su pesme iz Žikinog ciklusa APOKALIPSA, i neopisiva je šteta što one nisu završile u Skrobonjinoj antologiji na tu temu, umesto stihoklepanja Slobodana Škerovića koje je besmisleno proždralo par desetina stranica ovog pozamašnog voljuma. Kad malo razmislim, mnogo bolje od sadašnjeg naslova te antologije zvučao bi Žikin stih kao naslov: JEDNOG LEPOG, SUDNJEG DANA!


LJUDSKOM SE RODU LOŠE PIŠE

Atomsko doba napravi čuda,
čovek više nije mirnoga sna,
muče ga teška, vremena luda,
deca mu se rađaju bolesna.
Ljudskom se rodu loše piše,
bela kuga sve više vlada,
degenerika je danas sve više,
a natalitet ljudi naglo opada.
Zračenja, cigarete i droga,
kod mladih, do neplodnosti dovodi,
deca se manje rađaju zbog toga,
to ljudski rod izumiranju vodi.
Nuklearne probe kad čovek izvodi,
pomor riba u moru izaziva,
ne znam, kuda ga sve to vodi?
Ko da gnev i mržnju time izliva.
Nuklearno doba ugrozi i sela,
priroda više nije ista,
umiru ljudi, životinje i pčela,
životna sredina nije čista.
Savremen čovek ubrzano živi,
na samog sebe digao je ruku,
teži vasioni, ne polju i njivi,
pogrešno koristi znanje i nauku.




BOŽJI SUD ČEKA
 

Sudiće se jednog dana,
Alijansi, zvanoj NATO,
zbog dubokih, srpskih rana,
dobar ceh će platit` za to,
jednog lepog, Sudnjeg dana.

Američki scenario
mnogima u svetu smeta,
gde god Amer meša prste,
rezultat je krv i šteta,
od čuda se ljudi krste!

"Ljudska prava" gde on štiti,
interes je motiv pravi,
al` mora se krv proliti,
vojne trupe da ostavi,
nepošten je on u biti.

Zbog prljave politike,
NATO-a i Amerike,
rat se širi, ljudi pate,
ali jednog, Sudnjeg dana,
preskupo će to da plate.

Američka to su htenja,
da granice grubo menja,
svuda voli nogom stati,
kršeći, baš, ljudska prava,
al` skupo će to da plati!

Sila prljav trag ostavlja,
guši sreću, radost, slavlja;
bije, ruši, zna i klati,
za slobodom čovek pati,
al` skupo će to da plati!

Pravda stigne, ako kasni,
sporan slučaj da razjasni,
da dugove sporne vrati,
potlačene da osveti,
da agresor glavom plati.

Bog istini uvek teži,
on sve vidi i beleži:
ko sve ruši, a ko pati,
pa da jednog, Sudnjeg dana,
istom merom sve to vrati.

Setiće se toga dana,
Amer srpskog Slobodana,
Huseina i Iraka,
svih zlih dela što napravi,
kad dobije sam po glavi!



DIKTATURA


Dok na vlasti beše Tito,
manje znasmo i za mito,
nisu bile takve krađe,
ni stranačke česte svađe.

Kralo se je, kažu, tada,
mnogo manje nego sada,
umereno je Tito krao
i za narod ostavljao.

Tito beše neobičan,
politici vrlo vičan,
vladao je dosta dugo,
jer ne znade ništa drugo.

Goli otok smisli Tito,
vladao je hirovito,
neposlušne tamo slao,
gore no da ih je klao!

Dočeci mu strašni bili,
javno mu se svi divili:
i radnici i seljaci,
omladina, a i đaci.

Kojim putem Tito prođe,
masa ljudi s cvećem dođe,
k`o pečurke ljudi niču,
skandiraju, tapšu, kliču.

Drug Tito je bio sila,
štafeta ga proslavila,
svakog maja beše slet,
gledao je celi svet.

To ludilo sad se plaća,
sve dugove narod vraća,
mukotrpno, mimo volje,
al` se nada - biće bolje!?

Poltroni ga održali,
obe ruke su dizali,
da večito Stari vlada,
pa da žive od nerada.

Znao vešto da se bori,
Blok nesvrstanih Tito stvori,
doprinos je svetski dao,
celi svet ga poštovao.

Voleo je život, žene,
bilo ih je kud god krene,
Jovanku je osvojio,
mangupčina teška bio.

Dobar život beše ćar,
dok je bio on vladar,
lažnih para i slobode,
brzo nesta kad on ode.

Komunizam beše loš,
al` je bilo "dva za groš",
za red su tad ljudi znali
i zakon su poštovali.

Čudno je tad bilo stanje:
pop služio za jahanje,
zabranjivane su slave,
sečene su srpske glave.

Četnici i partizani,
ubijani, a i klani,
srpskom rukom, do jednoga,
protiv volje Gospod Boga.

Ta nesloga još nas prati,
Srbin se u svetu blati,
proganjaju njega svuda,
parča mu se rodna gruda.

Zbog Kosova pada Vlada,
Ranković zbog njega strada,
dobre Srbe Tito počisti,
više nego li fašisti!



Živomir Žika Nikolić: AFORIZMI

Prosjački štap ne može biti slamka spasa.

Dajem reč! Za koru hleba.

Lepota nije prelazna, ali je zato privlačna.

Novac je najbolje oružje protiv nemaštine.

Čovek koji nema dlake na jeziku, po telu dobije modrice.

Ko kaže da vlast ne misli na narod. Uvela mu je narodnu kuhinju!

Dug se ne zaboravlja, ali se i kratak pamti!

Nesreća zbližava ljude. Zato mi srljamo u propast!

Ko se navikne na fotelju i francuski ležaj mu bude tesan!

среда, 22. јун 2011.

Filmski horor plakati



Volim filmske postere. Ponekad i nevezano za to da li je i koliko dobar film koji (kao) najavljuju – ali u većini slučajeva poželjno je da se ipak radi o vrednom i dragom naslovu.
            U ovoj foto-galeriji predstavljam poze načinjene ispred nekih pretežno dobrih postera za uglavnom odlične filmove. PORNO BANDA & SRPSKI FILM uslikani su u Montrealu, na Fantaziji, prošle godine. Ovi zastakljeni uslikani su u Bg Kinoteci: zatekli se tu, slučajno, baš kad sam tamo promovisao FAUSTOVSKI EKRAN. Ovi uslikani u barokno opulentnoj sobi načinjeni su u leglu Vanje Čankovića, dragog prijatelja i velikog film buffa te kolekcionara postera (između ostalog). Upravo sa njim stojim i pokazujem sveže autogramisani poster filma PHENOMENA, nakon predstavljanja Darija Arđenta u Beogradu.
Najzad, filmski posteri vise mi pred očima, iznad kompjutera, i na slici načinjenoj u mojoj radnoj sobi. OČI ZLA kao školski primer izuzetnog postera za beznačajan film...
Na kraju, za ostale hororfile i posterofile, podsećam da još uvek na prodaju nudim oko tuce odličnih filmskih plakata koji su mi dupli, pa ko voli, nek izvoli i javi se na dogstar666 at yahoo dot com.