недеља, 20. јун 2010.

FARAON (1966)



 ***  
 3+ 

FARAON by Jerzy Kawalerowicz je najbolji slabi film koji sam gledao – ako ne ikada, a ono barem za vrlo dugo vremena unazad. stvarno, ne pamtim kada sam poslednji put ovoliko uživao u nekom filmu za koji ne bih iskreno mogao reći da je zaista dobar, a da se, pritom, ne radi o nekom "so good it's bad" trešu.
FARAON nije treš, čak naprotiv, ovo je ozbiljan pokušaj filmmejkinga, ali ga jebe što je scenario izrazito nedokuvan i otuđujuće uninvolving.
izmiče mi poenta ovog filma: zaista ne razumem šta se njime htelo. govori o faraonu ramzesu XIII i njegovom sukobu sa popovima koji gomilaju zlato, a on bi ga hteo, dal za sebe ili za narod, nije baš najjasnije. za nekoga ko je u centru pažnje tokom svih 2 sata i 25 minuta (koliko traje ova dostupna verzija – a postoje i neke duže), ovaj faraon je vanredno šućmurast, nedorečen, nejasan lik.
gledam ga 2,5 sata, i opet mi nije jasno what makes him tick: čas se učini da je fin momak, saosećajan, čovečan, želi dobro svom narodu – a čas izgleda kao čisti proračunati zlatoljubac koji se s popovima rve i kači da bi im uzeo zlato koje ovi čuvaju 'za crne dane', iako crni khem trenutno nije u nimalo svetloj situaciji.
distanca koju film ima prema svojim likovima i dešavanjima je tolika da se to retko viđa: ok, osvežavajuće je odsustvo melodrame i jeftinih holivudskih fazona (ne očekujte KLEOPATRU ovde!). takođe je prijatno videti ovaj ambijent i ikonografiju stavljene u službu nečega što nije sapunska opera, no-branier akcijaš, razmetljivi 'epik' ili pak sf-fantazija (uostalom, ovo je rađeno pre denikena, i sa nešto pametnijim ambicijama).
ali, s druge strane, nije baš najjasnije šta, tačno, na pameti ima ovaj FARAON. u pogledu priče o sukobu vladara i popova film zaista ne nudi ništa novo niti posebno: čak je toliko 'ravan' u svom tretmanu teme da kao da izbegava da se bavi njome, ili se tek zadovoljava njenim prozaičnim ilustrovanjem bez istraživanja ikakve ljudske drame ili značajnijeg idejnog (i ideološkog) potencijala.
drugim rečima, ako rešite da ovo gledate kako biste nešto novo i originalno (ili barem staro, ali potentno prikazano) saznali o mehanizmima moći, vladanja, kraljevanja, o sukobu svetovne i duhovne vlasti ili bilo čemu sličnome – ne očekujte mnogo.
glavni razlog da se FARAON gleda – i glavni koreni sladostrasnih, grdnih užitaka koje pruža – sastoje se u raskošnoj rekonstrukciji epohe, ambijenata, enterijera i exterijera, kostima i drugih čuda koja stari egipat čine fascinantnim: to je izvedeno sa budžetom na kome se, izgleda, nije štedelo, i pompezne građevine, hramovi, itd, izgledaju uverljivo i živo, a ne kao kartonske kulise koje drhte na povetarcu.
osim toga, neke scene su zaista snimane kraj egipatskih hramova, kao i pored piramida u gizi, i ceo FARAON ima zadivljujuće odsustvo fejk ugođaja obično povezanog sa filmovima o starom egiptu (kojih ionako nema onoliko koliko bi valjalo!).
poljaci su, uostalom, u posedu meni nejasne alhemije vezane za filmsku vizuelnost, i neki od najvećih svetskih direktora fotografije su baš poljaci. bem li ga kako i zašto. ako neko zna odgovor, nek mi javi, stvarno me zanima. ne verujem da sam prvi koji je zapazio da ti ljudi imaju neke od najlepše slikanih filmova ikada i igde, a tu mađiju primenjuju i kad rade kao gastarbajteri. ponekad pomislim da su ameri smislili sve one grdne viceve o poljacima samo da bi im se osvetili što oni nikad neće umeti da slikaju filmove tako dobro kako i najprosečniji i najmanje poznati njihovi dir. fotografije rade čak i u beskrajno neambicioznijim i smešnijim produkcijama od FARAONA.
tako i ovde: stari egipat je uslikan tačno onako kako treba, sa jarko plavim nebom i žarkim bogom ra na njemu i žešće osvetljenom, skoro sagorelom pustinjom pod njim i sa zlaćanim kamenjem u hramovima i na skulpturama. isto važi i za enterijere, u kojima su senke, i tamo gde treba – mrak, tačno takvi kako treba: to je TO, to je fakin egipat kakav svi imamo u nervima i žilama, u mozgu i u duši. TAKO se to snima, tako se to radi!
gluma je teatralna, i to doprinosi pomenutom otuđujućem učinku – ali, u ovom slučaju, mislim da je to hrabra i plodotvorna odluka, jer te pomalo drvene face i ti ukočeno teatralni dijalozi deluju prikladnije za slikanje, a istovremeno ne preterano približavanje jedne rase kojoj se mi, zapadnjaci iz 21. veka, ne možemo ZAISTA približiti, niti zaista pojmiti njihov frejm ov majnd – ma koliko nam se činilo da je ljudska stoka uvek i svuda ista i da se oduvek vrti oko tih par dosadno istih lažnih novčića (zlato, vlast, pička).
i mada je legitimno tvrditi i prikazivati da ni stari egipćani nisu bili operisani od boljki koje opterećuju i današnje vladare i običan svet, moram reći da je ovaj poljski FARAON – uz sav respekt za postignutu vizualizaciju te epohe – malkice previše opterećen prizemnim, zemaljskim, materijalnim, i da daje vrlo malo nagoveštaja o duhovnom aspektu života tog naroda, ovde jednostavno svedenog na sirotinju raju koju ove glavonje i bukvalno gaze dok se međusobno kolju oko zlata i prevlasti.
reći će neko: pa da, ali to je tako zato što je ovo zapravo politička alegorija koja uopšte ne govori o starim egipćanima, nego pod maskom prikazuje neka dnevnopolitička previranja u tadašnjoj komunjarskoj poljskoj. okej, možda, ali voleo bih da mi taj neko objasni te reference i paralele (if any), jer meni izmiču, i ma koliko se trudio nisam uspeo da vidim neku iole relevantnu paralelu sa poljskom u 1960-im. (a žestoko se nadam da ona i ne postoji, jer bi to srozalo ionako idejno tanušan filmić na nivo nekakve jadne satire.)
da sumiram: FARAON je raj za oko, naročito ako ste frik za stari egipat (a kako bi iko mogao da ne bude?!) – ali je tanak na nivou priče, ideja, pa čak i drame: radije nego konvencionalni film, sa likovima, zapletom, konfliktom, tenzijom, raspletom, kulminacijom, katarzom i sličnim stvarima, ovo je jedna glomazna, masno bogata pokretna slikovnica, unikatno autentična, ali ipak – dvodimenzionalna, bez dubine.