понедељак, 12. октобар 2009.

PUT NA JUG: MY BIG AMERICAN ADVENTURE (7)


REPORT 7
U kome se opisuju moje avanture na američkom jugu: poseta državama misisipi, alabama, lujzijana...
Konkretno, u ovom nastavku:
- kako sam dospeo u misisipi, gde i kod koga sam odseo
- kako sam se izgubio u južnjačkim šumama kasno uveče sa idiotom od vozača
- kako sam umesto HELBOJA imao horror in vivo!

1. Otkud ja u Misisipiju?
Naravno da ima i atraktivnijih i meni lično poželjnijih destinacija, pre svega Nova Engleska, ili Mexico o kome još uvek sanjam (Teotihuacan...). No, za sad još uvek odlažem da na ta mesta idem sam, i nadam se (sve jalovije) da ću naći neko, kao, društvo. Do tog momenta, moja domaćica Stephanie mi je ponudila da joj se pridružim na putešestviju koje je ona isplanirala.
Stephanie je jedna od dve 'domaćice' (host) sa kojima se u poslednje vreme često viđam, a sve to preko USA Host Family programa u I-Houseu. Prvobitno mi je bila dodeljena jedna druga familija, i kod njih sam išao na 2-3 večere i jedan sastanak Book Club-a; no, oni ispadoše previše normalni, i zauzeti, i već par meseci mi se nisu ni javili (update: žena je bila relocirana u Makedoniju na nekakav program pomoći tamošnjem tranzicionom sudstvu – ne pitaj!). Paralelno sa njima dobio sam i druga 2 kontakta: Stephanie, i Liz (o potonjoj, neki drugi put).
Sa Stef sam se u početku viđao isključivo u bioskopu; pošto i ona voli filmove, tu smo se prvo našli. Takođe, ona je usred razvoda, kuća joj je ionako mala, i spada u nižu-srednju klasu (čitaj: sirotinja, bar za američke pojmove), tako da u njenom slučaju - ništa od poziva u kuću, večera, proslava, itsl. Za te svrhe mi je Liz k'o poručena. St. mi je, međutim, vrlo brzo postala najzabavniji i najbliskiji host: ona je poetesa (istina, srednje-slaba), skroz nekonvencionalna, ima oko 55 godina, oblači se ko da ima 25 (ali u beat fazonu, minići, iskrzani jeans, prastare patike...), i ima najmanje 3 ljubavnika, istovremeno (tj. u istoj nedelji, ali u različitim danima, ili barem terminima).

foto: Stef i ja
Ima 2 sina, 23 i 16, koja nisam sreo; stariji je, po njenom opisu, punk-dekadent sa irokez-frizurom, radi u CD prodavnici, pije, i sa njom jedva da govori. Za mlađeg je daleko više vezana, do nivoa patološke razmaženosti (iz njene priče, između redova već slutim nesamostalnog psiho-invalida); recimo, svi naši planovi i programi i susreti se vrte oko njegovog pokupljanja kolima iz škole (iako je to na ne više od 10 minuta biciklom do kuće)... U svakom slučaju, ubrzo smo počeli da zajedno idemo u šetnje po okolini; obično ona dođe po mene kolima ispred IH pa se odvezemo do nekog brda, ili parka u okolini, i onda cunjamo po stazama i gledamo šta se ima gledati (a stvarno ima; ovo je prelep deo Kalifornije).
Za divno čudo, iako smo prilično različiti kao ličnosti, nekako uspevamo da razgovaramo sve to vreme i da to bude živo i zabavno i nimalo nategnuto; sa ostalim hostovima je najčešće zamorno tražiti neku sredinu i zajedničke teme; sa St. nekako nemam taj problem, čak i kad je priča o relativno nezanimljivim stvarima. Posebno smo se zbližili kada me je tokom februara i marta vozila i pratila na čak dva horor film festivala; iako ne voli horore, i nije nijedan pogledala u zadnjih 20 godina, pristala je da mi se pridruži samo zbog mog društva, i nije se pokajala. Bilo je zabavno (update: recimo, samo zahvaljujući njenom društvu, i auto-prevozu, mogao sam da u San Francisku pogledam festivalsku pretpremijeru filma HAUTE TENSION za kojim sam izgarao, i koji se zaista i pokazao izvanrednim skoro-pa-remek-delom, a koji – da sam zavisio od gradskog prevoza – nikad ne bih na taj način, u bioskopu, u super društvu, premijerno pogledao!)
I tako, tih dana festivala, pomenula mi je plan da ide na Jug. Ona je inače zadrti vegetarijanac, hipik, idealista, i... posvećenik za očuvanje humki od školjki (shell-mounds) koji su sveta mesta i 'groblja' pradrevnih indijanaca u ovim krajevima. Na amer. jug je rešila da ide da bi obišla neke druge humke, i tragove nekih drugih indijanskih kultura. Mene lično oni nimalo ne zanimaju: Asteci i Maje su 'moji ljudi'; ovi kojima se St. zanosi su, za mene, obični zemljoradnici/stočari/lovci, mold-huggers koji nisu prišli ičemu višem od pukog preživljavanja i obožavanja mehanizama koji to omogućuju (Sunce, Mesec, Plodnost, Reka, Voda, bla bla), sve to na krajnje primitivnom i benignom nivou.
Pa opet, rekoh - što da ne? Uz dobro društvo i to može da bude zanimljivo. A da košta mnogo - neće. Povratnu kartu sam platio 235 $ i to je praktično jedini veći trošak koji sam imao za ceo put. Besplatno noćenje i hrana kod brata jednog njenog prijatelja-pesnika, u Cantonu, blizu Jacksona (glavni grad Misisipija); besplatno vozikanje po toj, i okolnim državama rent-a-karom koji plaćaju ona i njen 'boyfriend' (64 god), itd... Dakle, mnogo iskustava i novih prizora, za male pare - budala bih bio da sam odbio. Srećom, moj instinkt je bio jasan: IDI!
Avion nam je poletao u 6. ujutro, u petak 02.04. Ona je došla svojim kolima po mene ispred IH, usred noći, i odvezla me do svoje kuće (5-6 km dalje). Odatle do aerodroma u Oaklandu prebacio nas je taxi: tu vožnju ću da pamtim kao jedno izuzetno senzualno iskustvo (skoro sexy): brz, gladak, dobar auto KLIIIIZIIII po savršeno glatkom i skoro-praznom auto-putu, u mraku raaanog jutra, u pravcu svetlećih oznaka na trakama - još malo pa kao vožnja na toboganu... a ja na prednjem sedištu. Predivno.
Na aerodrom smo stigli skoro 2 sata ranije, pa smo posle prijave imali vremena da se malo upoznamo - budući da ovog njenog Johna nisam ranije sreo. Uobičajeno ćaskanje o tome ko si, odakle si, šta si, bla bla, nešto malo o stripovima i hororu, ništa bitno. Čiča ne izgleda baš zdravo (dijabetičar je), lice mu je i žuto i rumeno, ima velike đozluke, blago iskošene oči, bradu, i prednje zube koji još malo pa štrče iz usana. Na ćelavoj glavi je sve vreme imao šeširče kakvo u Srbiji jedino ribari nose, sa prednjim obodom podignutim, tako da je stvarno izgledao kao karikatura blesavog amer. turiste. Prve impresije su mi bile između indiferentnosti i uzdržane pozitive; kao, čiča je ništa posebno, ali izdržaćemo se nekako tih 7 dana bezbolno. Uostalom, Stef ce biti tu, pa ne moram sa ovim da se mnogo zanosim.
Let(ovi) do Jacksona su prošli lagano i bez problema. Presedali smo u Dallasu. Let avionom mi je do sada postao tolika rutina da mi je preostalo samo da zurim kroz prozor i uživam u prizorima ispod. Vreme nam je išlo na ruku od samog starta, i sve do kraja pratili su nas sunčani i vedri dani. Pokušavao sam nešto malo da čitam knjigu o Nan Madolu koju sam poneo sa sobom za ubijanje vremena, ali mi se brzo pridremalo, pa sam nešto malo kao i uspeo da spavnem. U Jacksonu nas je dočekao naš domaćin, Ronnie; on i Stefani su krenuli njegovim kolima, a ja i John smo ih pratili u iznajmljenom autu. Iz domaćih filmova sam nekako rent-a-kar uvek zamišljao kao neku minijaturnu olupinu, nekakav sirotinjski daj-šta-daš fazon. Ala sam glup. Vozili smo se u super dobrom i besnom autu (ne pitajte za model, nemam pojma, ali je velik, brz, udoban i sa svim džidža-midžama kojima se nesrpski auti odlikuju, uključujući automatske prozore i tako-dragoceni air-condition).
Prve impresije: Misisipi je velika, a prilično retko naseljena država; rekoše mi da ima samo 3 miliona stanovnika. To se i vidi. Jackson je jedini veliki grad, ovo ostalo su sve varoši, i ogromna prostranstva pod šumama i farmama i malim naseobinama. Močvare jedva da sam video; ali zato šume! Šume, u svom zelenom sjaju svežeg, mladog prolećnog zelenila! Drveće na sve strane. Šta ćeš više od života?


foto: Ronnie, neizlečivi pušač

Ronnie je dežmekasti čikica, sa stomačićem, i zalizanom crnom kosom; ima oko sebe nešto blago ljigavo, ili barem creepy, naročito kad saznadoh da se nikad nije ženio, i da je lečeni alkos (baš kao i Stefani i John!), te živi sam u toj kući u Cantonu. A kuća je velika, sa spratom, i pogolemom avlijom, i imanjem iza. Kuća je daleko od naselja, skoro 40 minuta vožnje od Jaxona, skroz u dubini kantrisajda, iza velike šume i veštačkog jezera, sa nekolicinom kuća raspoređenih okolo, komotno razbaškarenim po bregu, i pristojno udaljeni jedna od druge. Njegova, istina, nije ni nova ni straobalno bogata kao okolne vile, ali je prijatna na onaj seoski način. Stara, sa fasadom od drveta, prostrana. Meni su dodelili veliku sobu na spratu, u kojoj ponekad spava njegov nećak, Bill.

foto: Ronnie's home in Jackson
Odmah po pristignuću, i kratkoj turi po velikom dvorištu, bacili smo se na džonjanje, jer čekalo nas je užurbano veče. He he, nismo ni slutili koliko. Elem, te večeri su Ronnie i Stefani planirali da idu na sastanak Drunkards Are Us u Jaxonu, a ja i John smo, na moje ubeđivanje (treba li uopšte reći?) krenuli na premijeru HELLBOYA. I tako, posle sat i po nužnog sna, krenusmo u avanturu. Umesto dugo čekanog akcionog horora, dobio sam mnogo ređi i neočekivaniji horor, in vivo.

2. Horor bez pare

Dakle, plan je bio da John i ja gledamo HELLBOYA u 19 h, dok Stefani i Ronnie ispovedaju svoje životne alkoholisane priče pred strancima. Pošto je Alko-miting počinjao u 19.30, zamolili smo da Ronnie vozi ispred i da nama dvojici pokaže gde je u gradu bioskop. Šta ćeš lakše? Već sam se radovao- ala ovaj dan ide glatko! A kad sam kretao iz Berklija bojao sam se da ću dugočekani film verovatno videti tek kad se vratim nazad, nedelju dana kasnije! Kako zgodno da je ispalo da već prve večeri postoji i vreme i volja s njihove strane da mi se udovolji i odvede me se u bioskop! Bogovi me vole, itsl. He he he.
Kasnili smo u startu, jer smo krenuli oko 18.20 h.
No, sve je bilo OK dok smušenjak za volanom nije, čim smo sa šumskog puta izašli na highway, uspeo da IZGUBI iz vida auto pred nama. Dozvolio je da se bar 3-4 vozila ubace između nas, a kad je onda jedno od njih skrenulo negde, on je skrenuo za njim. Pre nego što sam stigao da reagujem, da pitam – ama, zašto to, itsl, bilo je već kasno. Dok smo se vratili na auto-put, naš vodič je bio bar milju ispred. Na hajveju nema zastajkivanja (mnogo kasnije saznali smo da su tek ispred bioskopa shvatili da mi nismo iza njih). Dobro, OK, veče je, John ima 64 godine, nosi naočari, pratiti zeleni auto u sumrak kad se dnevno svetlo na zalasku meša sa veštačkim osvetljenjem nije laka stvar... Ne zameram previše. Ali... Već je bilo prošlo 19.10 h. U svom neizlečivom optimizmu nadao sam se da ćemo nas dvojica, sami, uspeti da pronađemo bioskop, i stignemo barem za projekciju od 19.30 (koju sam zapazio u rasporedu u novinama).


foto: po danu, ove šume deluju krajnje benigno
Vrlo brzo sam shvatio nerealnost tog očekivanja. John ne samo što je dozlaboga smušen i nesiguran u sebe, već je i jeziv paničar. 'I... I think I'll just turn and go back now... I really do...' Ja sam insistirao da vozi dalje, da je glupo vraćati se sad kad smo već došli do grada – pa jebem mu, valjda nismo toliki bolidi, naći ćemo bioskop i sami, Jackson je daleko manji od Niša. Loš detalj u priči, br. 1: John nema sa sobom, a ni inače, mobilni telefon. Kad smo stali na jednu pumpu, i on pokušao sa govornice da dozove St, ispalo je da je njen mob – isključen! Žena štedi pare, neće da troši baterije! OK. Ubedih ga da stanemo negde, ja ću da se raspitam za bioskop. Pošto nismo jeli otkako smo stigli, stadosmo u neki fast-food joint. On je sebi kupio piletinu (što je jedino što su tu prodavali); meni je od pilića malo muka, pa ne uzeh ništa. Curica za pultom nam reče da je bioskop vrlo blizu, niz put, nema da omašimo. Super, rekoh, ipak je sve OK. Malo saspensa i malo odlaganja, ali na kraju ipak – hepi end. He he he.
Kad s auto-puta spazih veliko svetlo bioskopa, pa još naslov HELLBOY na njemu - svetlo me ozari. Istina, do tog trena već je bilo kasno i za projekciju od 19.30, ali ako ima u 20.00 – biće ko poručeno. Parkirali smo se, i ja otrčah do blagajne. Od sreće, bio sam voljan da častim i Johna za kartu. Kad ja tamo a ono – međutim! Kurac, sine. Sledeća projekcija počinje u 22.10!!! E, jebem ti selo! Znači, vrte samo 1 kopiju, u 2 sale, sa razmakom od pola sata, i to je to. Dobro. What the hell. Šalili smo se. Pokušao sam da muški prihvatim ovaj poraz. Kao, trudili smo se. Kao, učinili smo sve što smo mogli. Kao, važno je učestvovati. Sutra je novi dan, i tako to.
Ništa, krenemo mi nazad. U naivnom ubeđenju da je naša avantura gotova, i da ćemo kod kuće (tj Ronija) večerati, sačekati ovo dvoje, i ispričati im šta je bilo. U tom trenu ja još nisam imao pojma KOLIKI smušenjak me vozi.
Dok smo bili na autoputu, sve je bilo OK. Kako i ne bi, kad je sve ravno i glatko; i debil ume tu da vozi. Problem nastade kad je trebalo da se na raskrsnici odlučimo za jedno od 5-6 skretanja/izlazaka sa autoputa. Meni sve to izgleda isto, uostalom, niti sam vozio tuda, niti sam obraćao pažnju dok je ovaj vozio. To je cena moje pasivnosti (kao putnika), i mog poverenja (kao neizlečivog optimiste). Moron je, naravno, uzeo pogrešno skretanje. To smo shvatili posle 15-20 minuta, kad se nađosmo u definitivno i nesumnjivo nepoznatom krajoliku. Posle još par pokušaja, naiđemo na nekakvu prodavnicu/roštilj kraj puta. Kreten izađe da pita ljude da li možda znaju našeg domaćina. Ne znam samo kako je to mislio da izvede budući da – Loš detalj u priči, br. 2: moron nije zapisao adresu. Štaviše, nije mogao da se seti ni imena našeg domaćina! Slušao sam ga iz auta kako muca 'I don't remember his name, I really don't...'


foto: IDIOT, john
Ja sam sa imenima očajan; pola mojih studenata ja posle dva semestra i dalje ne znam po imenu; u I-House pamtim ne više od 10 imena među 3-4 tuceta koja sam 'upoznao'. Na svu sreću, ne znam ni sam kako i zašto, Ronijevo ime sam upamtio (možda zbog Linčovog nesnimljenog Ronnie Rocket filma); da stvar bude totalno zapanjujuća, na ulasku u kuću, tog dana, zapazio sam kraj ulaznih vrata natpis 'The Davis House' i neku godinu ispod. Dakle, izađoh iz auta, i rekoh južnjacima okupljenim oko zbunjenog Johna: ''Ronnie Davis is our host!'' 'A, Roni!' nasmeja se jedan od ovih. 'Pa to mi je komšija! Živi sto metra od mene. Nema problema, evo kako ćete tamo da stignete...' On poče da objašnjava Johnu, a ja se isključih, u sebi se zahvaljujući sticaju okolnosti koji nas je, usred ove šumetine, od svih mogućih ljudi - bacio baš pred Ronijevog komšu.
OK, priznaću, bilo je i trunke mazohizma u mom ne-praćenju uputstava koje je komšija davao Johnu. Ja sam antitalenat za snalaženje u prostoru, pa rekoh – neću ni da se opterećujem pamćenjem toga. Što bih, kad imam vozača? I te kakvog!
Odemo mi odatle. Dvajes minuta kasnije, nemamo pojma gde smo, ali očito vrlo daleko od onog gde bi trebalo da smo. Čak i nakon detaljnih uputstava, kreten je uspeo da se negde zajebe, i ponovo smo – u sred ničega. Pazi, nije to naseljeno mesto gde smo se izgubili. To su šume. Poneka farma ili kuća sa strane puta, dobro ograđena, i to je to. Nigde prodavnice, trafike, javne radnje, govornice... Samo drveće, i mrak. Blair Witch, indeed.
Da li sam se uplašio?
Ne. Nimalo. Štaviše, počeo sam da se zabavljam, i jedino sam morao da se trudim da to sakrijem od Johna. On se nije zabavljao. Štaviše, postajao je sve nervozniji.
Pazi, posmatrao sam situaciju razumno: ovo je Amerika. Blair witch notwithstanding, ovde pametan čovek ne može da se izgubi. Čak ni kad ga vozi idiot. Pre ili kasnije, mislio sam, naći ćemo neki izlaz. Do tada, uživaj u avanturi. Benzina ima ko pleve, ionako ne plaćaš ti, a rezervoar je pun. Može nam se da se vozikamo, od filma za to veče ionako nema ništa, a šta ćemo kući tako rano? Malo avanture nije na odmet. John nije tako posmatrao stvari. Bio je nervozan. Bilo ga je blam. Njegova muškost je bila u pitanju – tek narednih dana sam shvatio puniju sliku tog aspekta njegovih ego-tripova, post-mid-life kriza, nesigurnosti, itsl. Nije znao šta da radi. Postajao je očajan. Sa inteligencijom tipičnog davljenika u živom pesku, trzao se ko blesav i pomagao pesku da ga još brže i dublje proguta. Ja sam bio tu kao glas razuma, da ga sprečim da uradi nešto glupo. Počeo je da vozi prebrzo, ili da naglo koči, ili skreće, i čini brojne druge početničke, nervozne pokrete. Nisam hteo da s ovom budalom završim u jarku, pa podelih malo svog unutrašnjeg mira s njim, tešeći ga i ubeđujući da je sve OK, i da mora da smo blizu.
Onda videsmo jedan auto kako izlazi sa sporednog puta. John mu je valjda svetlima dao znak da stane, šta li, tek – ovaj stade. John izađe i ukratko objasni situaciju, preklinjući za bilo kakvu pomoć. Onda se vrati u kola. Ovaj drugi pođe onim istim putem s kojeg je došao, a John pođe za njim.
Gde ćemo, rekoh.
Pa, za njim.
Gde?
Ne znam.
Zašto ga pratimo?
Pa... rekao je da pođemo za njim.
Auto ispred nas je išao prašnjavim zabačenim putem ka nekoj farmi ili kući udaljenoj od puta. Oblaci prašine dizali su se iza njega i obavijali nas kao neki zlokobni ogrtač.
E, tu sam se već pomalo uplašio. Video sam ovakve scene u 300 horor filmova. Čovek koji naizgled želi da pomogne – a ispostavi se da je član kanibalskog/satanističkog/ludačkog klana. Mislim jebote, idemo usred noći za nepoznatim čovekom, sporednim putem ka zabačenoj kući usred šume – ne znajući ni ko je ni gde nas vodi – samo zato što ''He told me to follow him!'' Došlo mi u tom trenutku da samog sebe klepim šakom u čelo, ili čak i da zamolim ovoga da me pusti da izađem iz kola. Bog te mazo, da je ovaj lik ispred nas bio neki Ed Gein, niko nam nikad ne bi ni ušao u trag! Ni mi sami ne znamo gde smo, a kamo li ostatak sveta, iz kojeg smo izašli čim smo napustili auto put.
Ispade, ipak, da nas ovaj vodi u – crkvu. Baptističku. Uvede nas unutra, tačnije – u stan pastora i nj. žene. Pokušaše i sa njihovog telefona da dozovu bilo Ronija bilo Stefani – ali oba ova lečena alkosa držala su svoje mobilne ISKLJUČENIM! Zamisli imbecile - čak i kad je moralo da im bude jasno da smo izgubljeni i da možda pokušavamo da ih nađemo... Onda počeše da traže po imeniku, nadajući se da iskopaju Ronijevu adresu. Da je samo idiot zapisao jebenu adresu na kojoj odsedamo svega ovog ne bi bilo. Zvali su nekoliko R. Davisa iz knjige, ali ni jedan nije bio naš. Šta sad? Tom, naš spasilac, posla Roniju poruku na mob, u nadi da će ovaj da je primi, i odgovori. Poruka je bila, da ga čekamo u nekoj kafani u Kentonu. Tom se ponudi da nas odveze tamo. To je inače bila Johnova imbecilna ideja: zbunjen i izgubljen, insistirao je: samo nas odvedite negde gde ima telefon, i da se sedne i popije sok dok čekamo, i nema problema. Između redova, čuo sam cviljenje: ''Mamica će doći; mamica neće ostaviti svog malog Džonija...''
OK. Krenusmo za Tomom. Pratili smo ga sve do Kentona, relativno-obližnje palanke, i do otprilike jedinog lokala u mestu koji je otvoren posle 22 h. I odatle pokušasmo da dozovemo mobilne, ali bez uspeha. U međuvremenu sam malo porazmislio dok smo se vozili, i shvatio jedno. Ako pustim da Tom ode, a mi ne uspostavimo kontakt sa Ronijem, i ako ostanem sam sa Džonom – najebali smo. Možemo mi u tom lokalu da presedimo celo veče, a da se ovi idioti ne sete da uključe mobilne; a posle fajronta, gde ćemo i šta ćemo onda? Zato predložih: a što ne bismo otišli u policiju, i tamo tražili adresu Rona Dejvisa? Jeste malo extremno, ali fuck, imamo li razumnu alternativu? Oni shvatiše da je tako. OK, kaže Tom; idemo u šerifov ofis. Ho ho, mislim se u sebi; ovo će da bude zabavno. Imaću najzad priliku da uživo, a ne samo na filmu, vidim kako to izgleda. Baš zabavna ova Amerika.
Odosmo tamo. Čekaonica. Na nekoj vrsti interfona pozovemo i kažemo ko smo i šta hoćemo. Kažu da sačekamo, neko će doći da nam pomogne. Ja svratim do WC-a. Vidim pajkane kako sprovode nekog bosog crnca. Čekamo. Podseća me pomalo na bezlično-hladne srpske čekaonice. Posle 5 minuta pojavi se neki grmalj, taman u trenu kad Tomu zazvoni mobilni. Zbog lošeg prijema izađe napolje, a mi za njim – uključujući i pajkana. Ispadne da je to stvarno Roni. Najzad dobio poruku, i rešio da se javi. Moron. U 23 h.
Spas u zadnji čas, taman kad je ona grdosija u uniformi prišla i počela sumnjičavo da nas gleda, kao, kakva sad vi sranja ovde pravite? Roni kaže adresu Tomu, objasni kako se tamo dolazi, i ovaj se ponudi da nas odvede tamo (pošto, normalno, poznaje sve puteve u okolini). S pajkanom se pozdravimo bez mnogo priče, i krenemo za Tomovim autom. Najveći strah mi je bio da ovaj idiot za volanom ponovo ne izgubi ta dva svetalca ispred nas: ako i ovoga izgubimo, jebali smo ježa.
Srećom, bogovima je bilo dosta igrarija s nama za to veče, i do Ronijeve kuće stigosmo bez problema. John samo što nije zaplakao od sreće. Nazivao je Toma 'Samarićaninom', i što jes – jes: čovek je žrtvovao dva sata života i gomilu truda (benzin je u USA džabe) da nam pomogne, čisto zato što mu bilo žao dva izgubljena slučaja koja je smesta prepoznao kao takve. E, sad, da je sve ovo bilo u Srbiji, veče bi se okončalo tako što bi Tomu pozvali u kuću na rakiju i meze, i prepričavali celu avanturu jedno šes' puta do zore. Naravno, da se dešavalo u Srbiji, Toma bi reko: ''A jebem li ga gde taj živi, nikad čuo. Baš mi je žao momci, al sad moram kući jer me žena čeka,'' pa bi razvoj situacije bio malo drugačiji... Uglavnom, ne pozvaše čoveka ni na kafu, ništa; malo praznih reči zahvaljivanja, i to mu beše rastanak.
Skockao sam sebi 3-4 sendviča i obilno se obždrao, dok su se Stefani i Džon grlili i uzajamno tešili, i dok je Džon iznosio sanitizovanu i blago idealizovanu verziju svog ponašanja i emocija te večeri. Ja sam se smeškao u sebi, slušao, i jeo. Potom sam se bacio u krevet, i zaspao ko zaklan. Toliko od horora za to veče.

KLUB DIMA - Arturo Perez Reverte

De spectris et apparationibus.

Summa diabolica.

La haine de Satan.

Steganografia.

De consummacione saeculi...

Ima nešto neodoljivo fascinirajuće u samim ovim naslovima, i uopšte u tematici okultnih spisa koji kriju zabranjene tajne. Ovu antikvarnu tematiku u okviru književnosti verovatno je inicirao M. R. Džejms, najugledniji engleski pisac priča o duhovima s početka XX veka, a fiktivni (?) Necronomicon H. F. Lavkrafta i dan danas zaokuplja maštu bezbrojnih obožavalaca okultne i horor literature. Pisci horora su se poigravali intertekstualnošću, fiktivnim i pravim citatima i aluzijama decenijama pre no što je tzv. ''ozbiljna'' (a naročito postmodernistička) književnost otkrila potencijale ovakvog pristupa. Klub Dima (Narodna knjiga, 2001) španskog pisca A. P. Revertea, bestseler u dobrom delu sveta – nedavno objavljen na srpskom – bavi se sličnom tematikom na način koji bi da spoji ove dve grupacije – ''trivijalnu'' sa ''visokom'' književnošću.

Glavni junak romana je Lukas Korso, poznavalac retkih spisa i antikvitetnih knjiga koga bogati kolekcionar angažuje da utvrdi autentičnost sva tri postojeća izdanja srednjevekovnog grimoara pod nazivom Delomelonicon, koji u sebi navodno skriva tajnu prizivanja đavola. U toj potrazi mu se ubrzo pridružuje i tajanstvena devojka demonske lepote, a put koji vodi preko pola Evrope –od Španije preko Francuske do Portugalije- biće posut leševima nekih od kolekcionara. U čitavu priču je na neki način upetljan i nedavno pronađeni rukopis jednog neobjavljenog poglavlja iz ''Tri musketara'' Aleksanda Dime, a dešavanja u romanu kao da reflektuju neke momente zapleta ovog XIX-vekovnog bestselera...

Ako vam ova fabula zvuči poznato, to je zbog toga što je pre par godina Roman Polanski po ovoj knjizi snimio film, a ovaj se –eto slučaja- kod nas prikazivao skoro u isto vreme kada je i knjiga objavljena, dakle decembra 2001. Film, ipak, nije ''istoimeni'' kako izdavač tvrdi na poleđini knjige, jer mu je naslov Deveta kapija (The Ninth Gate, 1999) ali dobro sad, ne mora ni izdavač baš sve da zna. Baš kao ni prevodilac (Jovanka Ilić-Rodrigez), koja ozbiljno kuburi sa nekim poznatim imenima, pa tako nalazimo Pola Moranda (treba: Moran), De Busija (De Bisi, naravno) i Eženu Grande (kod nas ipak poznatiju kao Evgenija Grande), dok su neka engleska imena pretvorena u francuska, pa Rodžer Ekrojd postaje Rože, a čuveni glumac Čarls Loton postaje Šarl. Ako se ponečemu od ovoga i može progledati kroz prste, šta reći na to da u knjizi bar dva puta nalazimo oblik ''nesumljivo'' (sa LJ!), a na jednom mestu prevodilac priznaje da nema ''pojima'' (sa I). Sem toga, reč 'folio' koja označava jedan format knjige ona prevodi kao običnu foliju a vrhunac su rečeničke konstrukcije poput ove: ''Zatim se zagledao prema ulici, ljut i zadovoljan, koju je prešao pod snajperskom paljbom'' (str. 21)! Zbog ovakvog prevoda nije lako oceniti kolika je zasluga samog pisca što poneki dijalozi ili opisi na srpskom deluju pomalo izveštačeno i neprirodno.

Ono što je izvesno jeste da osnovna boljka ove knjige počiva u njenoj žanrovskoj neopredeljenosti između dominantnog krimi-trilera i nesumnjivih elemenata okultnog horora kao i u piščevoj neravnoteži između ''trivijalnog'' (žanrovski elementi, struktura zapleta, pričanje priče...) i ''umetničkog'' (ideja, postmoderne aluzije, podtekst...). Reverte je pre svega pisac popularne književnosti (njegov triler roman Slika flamanskog majstora takođe je ekranizovan u film koji se mogao videti i kod nas), ali se čini da je u ovom romanu imao ambiciju da dostigne nivo jednog Umberta Eka, koji se u Fukoovom klatnu majstorski poigrao sa sličnom temom i idejom. Eko je čak i lično prisutan u jednoj epizodi u Klubu Dima, ali to je otprilike sve od njega (i njegovog spisateljskog dara, originalnosti, i idejne kompleksnosti) što ćete u ovom romanu naći. Stoga je Reverteovo menjanje pripovedačkih tačaka gledišta (između sveznajućeg naratora i jednog od učesnika događaja) nesvrsishodno i izveštačeno a njegova eksplicitna poigravanja sa pozicijama pisca i čitaoca, i čitaočevog pred-znanja i očekivanja ometaju narativni tok umesto da ga potkrepljuju i da mu služe (kao što je slučaj, recimo, u majstorskom postmodernom horor filmu Vrisak), pa tako na kraju čitava triler-dimenzija biva potkopana i razvodnjena iako je sve vreme bila dominantna, što bitno umanjuje efekat.

To, praktično, znači da ukoliko posegnete za ovom knjigom kako bi vam bio jasniji dvosmislen i pomalo nagao (?) završetak ekranizacije R. Polanskog bićete samo još više zbunjeni – ali ćete bar više ceniti filmsku verziju (koja obično nailazi na prilično podeljene, ali uglavnom slabe kritike). Polanski, kao neko ko je antologiji filma već podario jednu izuzetnu ekranizaciju romana "đavolje" tematike (Rozmerina beba, Ajre Levajna), umeo je da iščisti neke nedostatke romana kao što su puno praznog hoda, žanrovska neopredeljenost i rasplinutost atmosfere, ali je na kraju i sam bio sputan sopstvenom pretencioznošću i nedoslednošću. Svejedno, njegov završetak –potpuno različit od onog u romanu- ima više smisla (verovali ili ne) i bolje pristaje filmu nego li što način na koji je Klub Dima okončan pristaje knjizi.

Da ova kritika ne bi ostala sasvim na negativnoj strani (u koju čak nisu uvršćeni pozitivan lik ustaškog emigranta Grubera i nekritičko pominjanje ''srpskih četnika''...) mora se priznati da je Reverte solidan pisac, sa dobro zamišljenim i intrigantnim zapletom, te odličnim glavnim junakom koji čini da sa zanimanjem pratimo veći deo njegovih avantura sve dok na kraju ne shvatimo da dobar deo njih (čitava priča o Musketarima i Klubu Dima – što je Polanski mudro izbacio iz filmske verzije) nema skoro nikakve svrhe za glavni tok priče. Knjiga se dakle može čitati kao mestimično uzbudljiva ali ipak daleko razvodnjena verzija Fukoovog klatna (romana kome je, pored tematskih i idejnih preokupacija, blizak i po slabom prevodu), iza koje stoji tek delić onog poznavanja oblasti mistike i okultizma kojim je Eko baratao. Čini se stoga da bi ovaj roman bio daleko čitljiviji, uzbudljiviji i kvalitetniji da je pisac za svoje uzore uzeo pisce sličnih popularnih romana poput pomenutog Levajna, ili Dejvida Selcera (Predskazanje) i Džona Ferisa (Furija, Sin beskrajne noći...) i njima sličnih, umesto kvazi-postmodernih ''ozbiljnih'' ambicija kojima, čini se, ipak nije dorastao.