четвртак, 10. септембар 2009.

MY BIG AMERICAN ADVENTURE (3)

Od avgusta 2003. do jula 2004. bio sam u Americi kao stipendista programa JFDP (Junior Faculty Development Program) koji realizuju American Councils. Bila je to neka vrsta usavršavanja na koje sam otišao kao asistent-pripravnik, tada zaposlen na Filozofskom fakultetu u Nišu (grupa: Anglistika; predmet: Američka književnost). Godinu dana proveo sam kao visiting scholar na University of California at Berkeley, California. Ovo su delovi mojih zapisa, impresija, putopisa, komentara, i drugih pisanija koja sam slao svojim prijateljima u Srbiji, ili ih zapisivao za svoje potrebe.

Čini mi se da bi ponešto od toga moglo biti zanimljivo i širem čitateljstvu, pa ako vas moji opširni putopisi ne smaraju previše, evo.


REPORT 3: San Francisko; nastava na Berkliju; povlačenje u brda Kalifornije

u kome se opisuje prvi dnevni obilazak San Franciska,

avanture sa izborom kurseva i opis onih koje sam najzad odabrao,

i 'retreat' u brdima severno od Bay Area sa shodnom indoktrinacijom


U četvrtak odoh na najavljeni trip u SF.

Jutro je bilo oblačno (za ovdašnje prilike), a polazilo se rano (9.30 h), tako da sam morao rano da ustanem [da proverim poštu, i da doručkujem], što je prouzrokovalo moju blagu pospanost u startu, i posledičnu 'nedruželjubivost'. Konkretno, to znači samo to da nisam inicirao razgovor/upoznavanje ni sa kim od 30-ak osoba, koliko nas je išlo, jer sam bio blago mrzovoljan i neraspoložen za 'Ko si/Odakle si/Šta studiraš/Koliko si dugo ovde/...bla bla bla/vrstu razgovora. Hodao sam sâm sa sobom, dok su se ostali upoznavali ili već znali od ranije, i uživao u tome. U stvari, sviđalo mi se pomalo gotski oblačno jutro, i -unutar svoje glave- nisam bio loše raspoložen: samo mi nije bilo do ljudi, tog trenutka. Šetao sam nizbrdo, ka BART stanici, sa njima ali sam, i zabavljao sebe nekim unutarnjim pošalicama [recimo, pevušio temu iz OMENA dok sam prolazio pored neke crkve, itsl.]. U subwayu su me malo zapričavale neke 2 babe, od kojih 1 radi u Botaničkoj bašti iznad I-House-a...

Prva stanica u SF-u bio je obilazak City Hall-a. Na moje veliko veselje ustanovio sam da se radi o poprištu završnice filma INVASION OF THE BODY SNATCHERS, gde Sutherland pravi onu facu i vrišti i pokazuje prstom na poslednju neučaurenu zemljanku, a iza njega je onaj sablasni, nezemaljski izgledajući drvored. Po drvoredu sam i prepoznao mesto, iako je sada bilo lišća, pa nije bio tako nezemaljski. Naravno, ni vođa naše grupe, niti voditeljica koja za stalno radi u City Hall-u, nisu znali ništa o tome [pitao sam], pa i po tom pitanju ostadoh usamljen.

Zgrada je velika, pompezna čak, jer je njen producent hteo da se kurči, i uspeo recimo da dobije veću kupolu od one na Kongresu, ali unutrasnjost je, za mene, suvi kitsch: mešavina rimskih stubova, reljefa sa likovima grčkih božanstava, francusko-baroknih ukrasa [sa ponekim svastika-astečkim motivom pride], sve to toliko nakićeno, šareno i šljašteće da samo ilustruje skorojevićki aping [tuđe] kulture i umetnosti. Stoga se nisam primao na dobro uvežbanu rutinu ove omanje, sede žene u miniću koja je čak i činjenicu da je broj 4 na rimskom časovniku označen sa IIII umesto sa IV predstavljala kao veliko dostignuće lokalnog juvelira koje su mnogi potom oponašali.

Posle neukusnih hvalospeva trenutnom gradonačelniku, crncu, kroz njegovu rags to riches life story, odvela nas je u obilazak njegovog kabineta [teška drvenarija, čitavi stolovi krcati poklon-đinđuvama + uramljene fotke sa znamenitima, poput Klintona, Shirley Mc Laine i još par B glumaca...] i Velike Sale za Sastančenje, tj. zasedanje gracke skupštine [sličan exces u nakićenosti onome u gl. Holu, samo što je ovo bogohuljenje protiv dobrog ukusa izvedeno u vrsti drveta koja je uskoro potom izumrla]. Ja sam se dotad već malo razbudio (možda oslobođen lokacijom jedne od omiljenih mi sf-horror scena), pa sam postavio nekoliko blago provokativnih pitanja i istakao se kao wise guy (pošto većina ostalih nije smela ili imala šta da pita).

Odatle nas je 'vođa' odveo na lunch break (za koji sam ga ja lično ubedio da traje pola sata, umesto sat kako je on hteo= jer nisam još ni bio gladan, i hteo sam da kvalitetnije provedem to vreme u SF-u). To slobodno vreme odoh on my own da oprobam sreću i u obližnjim ulicama iskopam neku knjižaru (what else?), but no such luck. Odatle odosmo u China Town (pešaka, sve vreme): samo mesto me nije nimalo impresioniralo [imamo i mi u Srbiji začetke slicnog], ali mi je prijao razgovor sa jednim Indijcem, Indrom, koji u svojoj 26-oj već ima PhD, bio na Princetonu i, praktično, na svakom drugom viđenijem USA univerzitetu, a bavi se teorijom struna [fizika]. Stvarno pametan momak, ali i skroman. Fizički, sve vreme me podsećao na M. Night Shyamalana, mada je, naravno, mlađi i simpatičniji (a Night odavno nije skroman). Inače, odrastao je u Kalkuti, 18 godina proveo tamo, i kaže da grad nema blage veze sa opisima iz PESME BOGINJE KALI i sl. horor sočinjenija: opisuje ga kao relativno čist, i siguran... i nikad nije čuo za Tagije, Kali sekte itsl. Inače, pre i posle Indre upoznah jos nekolicinu članova i članica grupe (iz Chilea, Thailanda,...) ali ništa memorabilno ili vredno pomena.

Pošto projurismo kroz China Town, krenusmo da se penjemo najstrmijom ulicom koju sam ikad video [Lombard st.], a ona usput važi i za najvijugaviju [pri vrhu je skroz cik-cak!]. Inače, još čim smo izašli iz City Hall-a zatekao nas je vedriji i topliji dan no što je izgledalo ujutro, a do momenta kad smo išli uz ovu nehumanu strminu bilo je već vruće. Ja sam mudro obuo svoje starke, koje i inače nosim skoro svuda po kampusu i elsewhere [čak i u Kinoteci!], i u tim trenucima sam jedino žalio što nosim dux sa rukavima (dobrodošao ujutro, ali sad...). Sa vrha tog brda vidi se i ostrvo sa Alkatrazom, i Golden Gate i sve ostalo što može da se vidi u okolini. Ja, kad stigoh na vrh i pogledah vidik, iz zajebancije, odglumih prosečnog Srbina i rekoh: «Mnjahh: ništa naročito!» smejući se [za sebe].

Onda je usledilo spuštanje niz sličnu strminu, ka tzv. Fisherman's Wharfu, odakle još malo osmotrismo Bay, sedosmo u jednu ne baš najfiniju 'baštu', ali tu samo odmorismo noge, jer niko nije izašao da nas usluži [što jes' jes'- bili su zauzeti gomilom koja je nahrupila unutra]. Tu se upoznah s jednim ko lebac dobrim polu-japancem (druga polovina, tačnije otac, je Kanađanin), i s njim sam pričao (uglavnom o horor filmovima) sve vreme do busa, i u busu, koji nas je odveo do BART stanice [usput, BART karte su nam bile plaćene: celog dana potrošio sam samo 1$, za vožnju tim busom].

Dok smo se od Shattucka penjali ka IH-u, Ken me upoznade sa jos 2 Japanca u grupi (devojka jednog od njih je, as we speak, dobrovoljna humanitarka u nekom izbegličkom kampu u Srbiji!), i oni ispadoše strašno dobri likovi, koji se do neba čudili mom poznavanju japanskog filma [tj. tome da o jap. filmu znam više od svih njih zajedno]: vrlo brzo i lako smo našli zajednički jezik (možda i zbog mog neskrivenog oduševljavanja svime što je japansko) i zezali se kao da se znamo mnogo duže {što je ionako moje rutinsko ponašanje koje iniciram kad sam sa ljudima koji su mi simpatični}. U IH smo se vratili oko 16.30, umorni, ali zadovoljni i puni utisaka.


ALL WORK AND NO PLAY...

Za razliku od odmoroljubivih i slavljeljubivih Srba, Ameri na fax polaze usred avgusta. Vreme je novac, or some such crap. Srbi, naravno, odmaraju do oktobra. Znaju ljudi da žive...

Anyway, prvu nedelju njihove nastave upotrebio sam, dobrim delom, za tzv. shopping = išao sam na one časove koji su mi delovali zanimljivo i pokušavao da od 6-7 takvih izbor suzim na 3-4, što bi bila razumna mera za nekog ko namerava da još koješta radi ovde, sem učenja.

Ponedeljak, 18.08. nije baš bio obećavajuć. Prvo na šta sam otišao je kurs nazvan writers and writing. Simpatičan profesor i grupica, ali ispade suviše početnički za moje potrebe = too low level...

Odatle odoh na Body in Literature & Film. Ovo je delovalo zanimljivo u opisu, ali mi predavačica nije simpaticna: ima tanke usne, specifičan način na koji otvara usta (kao da su slepljena) i uopšte čitav attitude frigidno uspijene nekrofilno-uštogljene La Pianiste. I'm getting outta here! A ni kurs, kako ga ona predstavi u detalje nije baš ono što bih ja hteo.

Otlen odoh na Contemporary novel: ovo me je privuklo jer u silabusu sadrži nekoliko znanih mi, ali nepročitanih dela, nekoliko neznanih ali vrlo svežih, i nekoliko prijatnih iznenađenja, poput LOLITE, ili P. K. Dickovog TRANSMIGRATION OF TIMOTHY ARCHER. No, spoznaja da je Dick dobar deo života proveo u Berkliju je otprilike jedina korist od ovog časa. Ispade da ni profesor još nije pročitao sve te knjige, većinu je 'odabrao' po preporuci kolega, i tek tokom kursa bi kao trebalo da otkrijemo njihov značaj, if any. Sem toga, osim predavanja, ovaj kurs ima i vežbe, što me je dodatno odvratilo od njega [too time consuming], a ni sam profesor -sa stomačićem i jedva uvučenom košuljom u pantalone - nije mi delovao obećavajuće. Reših da poslušam svoj instinkt, koji je jasno vrištao: 'Beži odavdeee!!!'

U utorak ustadoh rano samo zbog Carol J. Clover. Inače sam, pri izboru kurseva, odmah izbrisao one koji počinju pre 11h [ko je blesav da ustaje rano da bi išao u školu 'vako mator!?], ali za CC, autorku knjige MEN, WOMEN & CHAINSAWS napravih izuzetak. Njen kurs, o FILM NOIR-u, počinje u 10h. Fina ženica, držeća, mada već sedih vlasi: živo govoreća, neposredna, blago neformalna. Počela je da priča o film noiru bez definicije pojma/žanra (čak tvrdi da, za razliku od neo-noira, klasični možda i nije žanr u pravom smislu reči, jer se često meša sa melodramom, detektivskim, trilerom itsl.). Izbor filmova je OK (možda nedovoljno eklektičan za moj ukus, mostly the usual suspects, just a few eccentric ones), ali sve u svemu= ovo sam još i pre ulaska u učionicu znao da ću da pohađam, pa ne znam šta da je.

Onda odoh na Media Theory and Literature. Dopao mi se silabus (Werther, Purloined Letter, Dracula, House of Leaves, Benjamin, McLuhan...), a još više profesorka C. Langan (zaboravih od čega beše ono C.): veoma živahna, brzomisleća i brzogovoreća, dobro povezuje stvari, ima odličan balans izmedju neformalnosti i stručnosti, fizički (a i inače) podseća me na Dubravku sa postdiplomskih... ukratko, i ovo upisah u ćitap.

Potom odoh na dugo čekane konsultacije sa unapred mi određenim professional advisorom (koja je toliko spetljana da mi je sastanak zakazala još nedelju dana ranije, i ja džabe okapavao ispred office-a, samo da ustanovim da se ona izgubila u kalendaru...). Prof. Julia Bader. Feministkinja. Drži kurs Female Gothic. Vitka, kratka crna kosa, prijatna. Mada (što se podrazumeva, al' ipak da kažem), mnogo više bi ona imala od mene da nauči o gothicu no obrnuto, al' nema veze. Potom odoh i na njen 1. čas, i shvatih da pred sobom imam jednu daleko raspušteniju i neorganizovaniju verziju Lene ili Bogoeve. Nije imala odštampan silabus kao svi ostali dosadašnji profesori na 1. času.

Niti iz njene priče vidim da ima jasnu sliku o sadržaju i cilju svog kursa. Niti je rekla zašto je odabrala baš ta dela = štaviše, 1 deo časa činila je licitacija: šta bismo mi voleli, od knjiž. dela i filmova, da uključimo u kurs. Bila je voljna da ubaci čak i 'Lovkrofta' (kako ga je izgovarala), iako stvarno ne vidim smisleno mesto za njega u kursu koji bi trebalo da spoji 'Yellow Wallpaper', 'The Haunting…', 'Rebeccu', A. Carter, M. Atwood te filmove Fassbindera (samo zato što ga ona obožava, i što trenutno ide ciklus u Kinoteci, a iz potonjeg razloga je uključila i filmove na temu genetike: ajd kad su već tu, da probamo i to da povežemo sa svim ostalim).

Ta sve-inkluzivnost, taj anything goes princip me izluđuje = kao i činjenica da ona niti je definisala pojam gothic, niti ga odredila u prostoru i vremenu, nego odmah krenula da čita fraze iz svojih skripti. Plus, uz sve ovo, kurs treba da pokrije i melodramu, pa ćemo gledati i Sirka i Far From Heaven i ko zna čega se još neće setiti do decembra. Ništa mi se ovo ne sviđa u profesionalnom smislu - ovo g od gothica nema = recimo, nervira me što sve vreme pod gothicom podrazumeva samo rani, ženski, objašnjeni, radklifovski proto-gothic, bez trunke svesti da sve to što kenja ima vrlo malo veze sa poznijim, pravim, muškim, natprirodno-sadističkim gothicom Vatheka, Melmota, Monka, Frankensteina i Poa = o kojima uopšte i ne govori. Ni grupa mi se ne sviđa: sve neke ženturaće, lezbosi, šta li su, plus 1 pederljivi s minđušom, i neke neodredljive azijatkinje... Glupo mi da napustim kurs koji (makar formalno) ima najviše veze s onim čime se bavim, pa još onaj koji drži moja Savetnica: ići ću na ovo čisto da gledam kako se NE RADI, i da još malo proučavam The Others.

U četvrtak sam imao jos 1 čas Media Theory... a potom i kurs koji takodje Bader drzi: High & Low Culture. Tek ovaj je all-inclusive! Tu će da budu i R. Carver, i Shortcuts, i Cubrick, Hitchcock i šta ti sve ne, a časovi će, po svoj prilici, da se sastoje iz neformalnog i barely guided ćaskanja o odgledanom/pročitanom. Daj bože da grešim u pogledu oba njena kursa, ali ovo mi ne obećava mnogo. Pošto mi ova Julia deluje kao nepraktična lujka u oblacima, nisam ubeđen da će mi biti od pomoći u probitačnim mi namerama (povezivanje sa moćnim, bitnim ljudima i mestima i institucijama, časopisima, itsl.), i sad ozbiljno razmatram da, iako sa malim kašnjenjem, odem na neki od kurseva screenplay writinga ili tako nečeg praktičnog gde možda i naučim nešto što će mi trebati, jer ovo dosad... ne znam baš... Noir i media su super, eye opening i tako to, ali ako nađem nešto pametnije, odbaciću bar 1 od ovih Julijinih, verovatno gothic.

Najlepša stvar u sadašnjem arrangementu je to da su sva ova 4 kursa koja na kraju (?) odbrah gusto rasporedjena: uto=10-13h (NOIR), 14-15.30 (MEDIA), 17.30-20.30 (GOTHIC), i četvrtak=14-15.30 (MEDIA), 15.30-17.30 (HIGH&LOW), s tim što je poslednji jednom u 2 nedelje. Ovo mi praktično ostavlja sasvim slobodnim pon/sre/pet+weekend, što me čini veoma srećnim, ali razmisliću još malo o još 1 kursu koji bi imao neke upotrebljive posledice.


POVLAČENJE (aka Retreat)

U cilju širenja bratstva i jedinstva naroda i narodnosti belog (+ crnog, žutog, crvenog itd.) sveta dobri ljudi I-House-a organizovali su 4 retreata za po 60-ak dece: ideja je da se novi residents (evil) upoznaju bolje na taj način + da oni sirotiji uopšte vide još nešto od Amerike što nije Berkli. Povlaka se nalazi u Valley of the Moon, mestu poznatom po vinogradima, a čak i vinima, s tim što je sam kamp na jednom od okolnih brda, u šumi.

Ja sam se u početku premišljao oću-neću, ajd prvo da upoznam neke ljude ovde, ali onda rekoh ma what the hell - uglavnom, dok sam se ja premislio, prva 2 su već bila popunjena. Prijavio sam se za poslednji (sub-ned.). Stvar je skroz džabe: prevoz busom (air-conditioned, goes without saying!) do mesta (nekih 150ak km dalje), jedno noćenje u brvnari (sa 8-10 kreveta), večera, doručak i ručak + bezbroj slatkiša, voća i sokova za uzeti po potrebi. Po želji = kvašenje u otvorenom bazenu ili znojenje u trčanju za loptom, te njenom odbijanju preko razapete mreže, ubacivanju u koš i dr. exhibicijama.

U putu ka tom mestu do mene je seo onaj Francuščić Anselmo koji, povremeno, ispoljava zabavne pro-desničarske stavove, a stalno je anti-Amerika (pa ja moram da ga ućutkujem i moderišem da me agenti koji prisluškuju ne povežu s njegovim subverzivnim idejama). On se inače retko s kim druži i prilično je asocijalan, ali je u meni valjda prepoznao desničara pa često sa mnom zapodeva razgovor; meni je zabavan samo u određenim trenucima i dozama. Trudio sam se, tokom vožnje, da što više upijam krajolike zemlje Amerike: izmedu SF zaliva i Doline Meseca nema ništa posebno ubavo, ali što je novo i oku je drago, pa eto...

Kad stigosmo tamo, prvo se okrepismo ko je čime 'teo, a onda se deca baciše na opuštajuće aktivnosti. Meni nije bilo ni do znojenja ni do kvašenja, pa samo sedoh pored bazena osmatrajući okoliš, a u njemu i jednu slađahnu Francuskinju kojoj nije bilo do plivanja nego je samo stajala (u tanušnom kup. kostimu) u vodi. Neki klinac -u vr' glave 8-9 godina- je posramljivao ostale u bazenu svojim vratolomnim skokovima s daske.

To nije potrajalo duže od sata, a onda nas okupiše na prvi od predvidenih Bla-bla mitinga, na klupama postavljenim na veliku livadu, u senci ogromnog, prastarog drveća koje je okružuje. Nalepiše nam name-tags i počeše, u tipičnom američkom opušteno neformalnom we're all friends here ha ha ha fazonu, da se predstavljaju nama (pri čemu 'nama' znači IH rezidentima, a 'oni' koji su se predstvaljali = razni šrafovi i koturi u mehanizmu IH, zaduženi za ovo, ono i dsz). Kad to uradiše, dođe red da mi učinimo isto, ali da sve ne bi bilo previše drveno, to su zamislili da uradimo na 2 načina. Glavni budža IH-a je simpatičan bradati čika koji je insistirao da ga zovemo Džo, u krajnjem slucaju Mr. Džo (mada ga ja, u sebi, zovem Joey Joe-Jo, Jr.); po profesiji, hobiju, ili već čemu, on je neki kao lingvista (evidentno je putovao mnogo i muvao se po raznim Afrikama i bogtepita gdesvene)- zbog toga je 1. oblik prectavljanja bio taj, da svako od nas kaže koliko jezika govori i koji su ti, pa da vidimo koliko razlicitih jezika imamo tu predstavljenih.

Ja prvo rekoh da kažem =2 komada, po pravdi boga istinoga. Ali onda neki zevzeci počeše te 'Ja razumem i ovaj, al pomalo', te 'Ja znam bezobrazne reči na ovom i onom', te 'Ja sam jednom gledao bez titla film na onom'... pa ja rekoh, čekaj bre bate, ne mož' vi s mene da se zajebavate - pa tako ja korigujem svoju inicijalnu izjavu sledećim amandmanom: 'Ja znam 7 jezika, i to: srpski, engleski, hrvatski, crnogorski, bošnjački, a razumem i slovenački i makedonski.' To njih sve raskravi, izazove salve smeha i masovnog odobravanja, te opšteg oduševljenja jer se zahvaljujući meni, te slomu Yugoslavije (tim redom), ispostavilo da na ovom Povlačenju ima najviše razl. jezika. Mnogi su me posle upamtili po tome, kao: 'A, ti si onaj što govori 7 jezika, a-ha-ha...'

Drugi oblik upoznavanja je bio pomalo redundantan i previše vremena je uzeo: podelili su nas u manje grupe, i dali neke bezvezne gajdlajnove, da svaka grupa dâ neki svoj prikaz odnosa prema tematici 9-11, rasizma, Amerike danas, predrasuda, bla bla- sve to kroz pesmu, igru, skečeve, prezentacije, slajdove i kratke igrane filmove (or some such). Ja sam pomalo mator da se baš glupiram tim i takvim skečevima, pa sam se pravio blesav i čak odbijao da mnogo pomažem prilično zbunjenom vođi naše grupe (naprasno sam dobio napad anti-exponirajuceg sindroma). Na kraju se sve svelo na to da svaka osoba iz svake grupe da neki svoj, uglavnom nemaštovit i predvidiv, slobodni iskaz na te teme, a samo 2-3 grupe su činili imbecili koji su se actually blesavili nekim užasno osnovnoškolskim skečevima kojima su pokušavali (i dobrim delom i uspevali, mene ne računajuci) da zasmeju publiku igrokazima o svojim iskustvima sa dobijanjem vize, prolaska kroz carinu i tako to.

Beše tu i pauza za večeru (manji izbor no u IH, ali bilo je jestivo- dobra pita s pilećim mesom, itd.), a posle večere nastaviše grupe koje dotad nisu stigle da se predstave (ja sam, stomaka napunjenog, a bez popodnevnog odmora, iskoristio to 'dešavanje' da malo dremnem u stolici van obzorja). Onda su nam još malo držali predavanja o raznim kulturološkim i bezbednosnim pitanjima (u suštini, u slučaju zemljotresa, KOJI SE OČEKUJE U BLISKOJ BUDUĆNOSTI, preporuka je: 'Sedi, pokrij glavu, i moli Oče naš da to nije The Big One'). Na ovom poslednjem topiku sam se -dotad malo rasanjen- opet exponirao, postavljajući neka morbidna pitanja u vezi sa zemljotresom, a onda nas, napokon, negde posle 22 h, pustiše napolje, u mrak.

Tačnije, na livadu gde su zapalili logorsku vatru. Tu poče najzabavniji deo dana: topili smo marshmellows i čokoladice na žicama, pijuckali preostala pića, grejali se oko vatre u svežoj noći, posmatrali vrhove okolnog visokog drveća i nebo puno zvezda, i naravno - ćaskali. Prvo sam malo pričao s jednim likom koji se, kao, nešto razume u film jer je išao na neki kurs prošle godine, a onda se pridružih interesantnijoj grupi: Katsu[djiro], koji izgleda kao tipični japanski uber-cool good bad boy, i Hai-Mi =dražesna devojčica s kojom provedoh ostatak večeri, pošto je -čak i dok su Katsu i još neki stajali oko nas, ona bila jedini pravi sagovornik [ili bar najbliža dostupna aproximacija], budući da je išla na grdne filmske kurseve, pisala filmske kritike za fax-list, i čak radila intervjue sa Ang Lijem, Vudi Alenom, i Vinsom Vonom. Ona je potomak koreanaca trajno nastanjenih u USA [Čikago], dakle formalno Amerikanka: ćale joj pod stare dane postao prezbiterijanski pop [ugh!], ali ona sama nema bele krvi u sebi. Za sad. Vrlo slatka devojčica. Po onome što do sad videh ovde, Koreanke su najbolje od svih azijatkinja. Prijalo mi je to vreme provedeno s njom više no išta dugo te večeri. Negde oko 02 h njena drugarica je htela u krevet, pa mi je odvede. Ne želeći da se više smaram s ovima, a i ceneći da je dosta bilo, i ja se povukoh na spavanje.

Ustao sam oko 08 h samo zato što je tad bio doručak. Sav umoran, nedospavan i blaago mrzovoljan teturao sam se do umivaonika, a onda i trpezarije gde na silu u sebe ubacih nešto hrane (ćevapi!). Iako su nas mnogi upozoravali na ledene noći i sveža jutra, noću mi nije bilo hladno jer sam pored 2 svoja uzeo i treće cebe od nadležnih, a dok smo izašli s doručka na jednu od livada, sunce je već radilo svoje, i bilo je sasvim prijatno. Tu su nas nakratko gnjavili nekim igrama za rasanjivanje, a onda nas povedoše na 'hike' = tj. šetnju kroz okolne šume i brda.

Ja sam s nestrpljenjem ovo čekao, jer volim da se majem po takvim predelima. Imali smo vođu, lokalnog čoveka, koji nas je prvo dobro iznaupozoravao na tzv. poison oak, podmuklu vrstu žbuna koju je dovoljno da okrzneš u prolazu pa da kukaš i plačeš i osipaš se raznim plicima itsl. naredne 2 nedelje. No, staze behu dovoljno široke i utaMrgud da bliskih sureta sa tom travuljinom nije bilo. Pošto me je još pomalo drzala mrzovolja od neispavanosti, namerno sam se udaljio od svih znanih faca i stavio se na samo čelo kolone, odmah iza vodiča, kako bih video što više zelenila, a što manje tuđih leđa [i kako bih bio nedistraktiran već smarajućim razgovorima 'ko si/šta si/odakle si'].

Od poučnih stvari s tog tripa istakao bih saznanje da se kojotov brabonjak može prepoznati po tome što, kad ga prelomiš na pola, unutra vidiš mnogo tragova krzna, pošto se hrani pacovima i zečevima [to nam je -s brabonjkom- vođa i demonstrirao: ne laže čovek, stvarno se vidi krzno!]. Išli smo dobar deo puta uzbrdo, ali nije mi smetalo, naprotiv = otkako kročih na tle Amerike nisam se ovoliko kretao, i osećao sam da mi to treba. Naročito u ovakvom okruženju. U međuvremenu mi se pridružila i samnom upoznala jedna engleskinja, Jennifer = umereno simpatična plavuša koja je, ipak pokazala tragični nedostatak razumevanja za moj smisao za humor i moja hororična interesovanja, pa je prvom prilikom napustih.

Kao kruna putešestvija ovaj nas odvede u jednu dražesnu jarugu gde rastu neka od najstarijih stabala u okolini - što se na njima i vidi. Stvarno legendarni primerci. Pričao nam je malo istorije vezane za drvosečenje u kraju, a onda se i slikasmo kraj tog drveća, i to mu beše to. Ova šetnja je bila jedan od hajlajtova Retreata, i jedina zamerka mi je bila što bih, da se ja pitam, ja išao još dalje i duže...

Kad se vratismo u kamp, deca se opet baciše na razne oblike mučenja lopte, a ja razmenih koju sa još 2-3 osobe koje su našle za shodno da se sa mnom upoznaju. Potom nas posedaše na travu, u krug, da nam Joey Joe-Jo pruži završne napomene. Mitska priča o nastanku IH= sumiram: negde oko 1911 sreo neki amer kineza na ulici i reko mu dobar dan; ovaj se raskravio jer je u americi već 2 nedelje i još mu se niko nije obratio; amer kaže sebi: au, mora da ima još mnogo ljudi poput ovog, daj da napravim mesto za sve te koji dođu u Ameriku a nemaju nikog svog, bla bla, i ode kod Rokefelera... I, ostatak je istorija, ili mit, ili pričam ti priču, whatever.

No, moj cinizam na stranu, i ideja i exekucija toga nije za podsmeh, i neosporno je da je ovo mesto uradilo mnoge lepe i za svaku pohvalu stvari, još u vreme kad je Amerikom [i Kalifornijom] vladao mnogo izraženiji, institucionalizovani rasizam i razna ograničenja prema svim ne-belim ne-amerikancima. I dan danas, moram da priznam, očigledno je da nije prazna priča nego im je stvarno duboko stalo do ostvarivanja komunikacije, upoznavanja i druženja između najrazličitijih kultura, vera i rasa, ovih i onih opredeljenja, bez obzira na granice.

Od kulturološkog dela priče najveće prosvetljenje donelo mi je otkriće porekla misterioznih tragova cipela na WC soljama koje sam u par navrata spazio u IH: kaže Joe da je u nekim kulturama nezamislivo sedeti tokom sranja, nego isključivo čučanje - čak i onda kad ti ljudi lepo naprave šolju da odmoriš noge! Sve je to kulminiralo Džoovim mađioničarskim trikovima: prvi, i impresivniji, bio je taj da nas je naterao da skinemo nalepnice s imenima s naših majica, a potom je svakome od 50ak nas tačno i bez greške kazao kako se zove [bez obzira na skroz daleke zemlje i sumanuta, nerazumljivo/neupamtljiva imena]!

Iako su me posetioci prethodnih kampova već pripremili na ovo [pred njima takodje demonstrirano], ipak sam bio fasciniran. Ja tokom 2 semestra na faxu, u grupi od 30-40 dece, upamtim imena možda 7-8 najaktivnijih medju njima, a onu ostalu boraniju bog da me ubije ako znam kako se zove = a ovaj, za 1 dan popamtio svakog Katsudjira, Nka'd-Lel-Uebea, Angh-Da-Mnoyishorinangea i Yog-Cthulhu-Nyarlathotepa! A onda je mene [pošto sam sedeo u prvom redu] izveo da saučestvujem u drugom triku: uzeo je od nekog dobrovoljca 1 cigaretu, i naterao mene da je zapalim, i povučem par dimova, da svi budu sigurni da je upaljena. Ja to i uradih [na blago sopstveno iznenađenje da mi dim ne smeta, čak nije ni tako loš...], a ovaj je stavi sebi u šaku, reče da dunem u nj. pesnicu i- kad ju je otvorio= nigde cigare. Naravno, on ju je sklonio istim onim pokretom kojim ju je, kao, gurao u svoj dlan, dok je meni i ostalima skretao pažnju indirektno kritikujući to što sam hrvatski nazvao dijalektom srpskog jezika [kao, 'to bi i oni rekli za srpski...'], ali meni je žao što nisam na vreme shvatio koja je poenta cele te demonstracije s cigarom, pa nisam najbudnije motrio na njegove pokrete tako da, avaj, nisam mogao da raskrinkam njegov trik i sprečim ga da sa aurom velikog Jacka odjaše ka zalasku sunca, tj. trpezariji.

Onda smo imali oproštajni ručak, pa sa svojim stvarima odosmo nazad u buseve. Nisu nas vozili pravo u IH, Berkli, već nas ostaviše u Kako/li/se/zvaše/mesto i dadoše sat i po da se sami lunjamo po njemu i okušavamo čuvena vina iz tog kraja. Meni se u početku ta ideja dopala, ali kad shvatih da se ovde proba [kao i sve ostalo] PLAĆA, i da za čašu vina treba da dam 6-9 $, odjednom shvatih da je vrućina, stomak mi je pun i sve potrebe podmirene, te mi baš i nije do vina koliko sam mislio. Većina grupe nije bila raspoložena za konzumaciju niti šetnju po mestu [malom, dražesnom], nego se izdužiše u hladovini velikog i lepog parka usred mesta, legoše na travu i stadoše da knjavaju.

Ja shvatih da ću, fino nahranjen i sa tragovima sanjivosti još od jutros, ako tu legnem odma' i da zaspim = a to nije neki fazon, to mogu da radim i drugde: unikatnu priliku da budem sad i nikad više u ovom mestu reših da iskoristim makar da procunjam malo, i eventualno nadjem neku jeftinu knjižaru. Nađoh jednu, ali nije bila jeftina - tj. prodavala je knjige po ceni koja piše na koricama, što stvarno nije u redu. Ali nema veze, bar sam bio u hladovini, pa još u rashlađenoj prostoriji, i listao neke interesantne stvari [recimo, IF CHINS COULD KILL...].

Onda se vratih među ove koji su još dreždali u travi, naterah Anselma da me slika pored jednog slikovitog zida, i ubrzo potom dođe vreme da se ukrcamo u buseve. Dotad već dobro umoren, najveći deo puta nazad [oko sat i po] proveo sam dremajući. U IH stigosmo oko 17.30 h, i to mu beše to.

DISTRICT 9 (2009)


***
3-

     ovo je simpatičan filmić sa odličnim efektima i zanimljivom pričom.većini će to biti dovoljno, i neće im smetati ono što je smetalo meni. a pre svega to što film nema ni početak ni kraj.
     ako imaš u priči nekakve izbeglice, jadnike, izgubljenike, imigrante - vrlo je važno KAKO I ZAŠTO su tu. o tome ne znamo ništa. šta će ovi ovde? šta im je s brodom? gde su im vođe? zašto su tako pasivno prihvatili da ih ovi ture u one čatrlje - nije baš su neki sitni spilbergovski nježni anđelčići (kao u SURETIMA 3. SORTE), a vala imaju sa sobom i neko vrlo ozbiljno oružje kojim mogu da naprave ozbiljnu štetu. al to ne čine.
     cela ta priča o njima, baš tu, u j. africi, i na baš taj način nasukanim, i baš na taj način primljenim i smeštenim - ništa mi to ne pije vodu. možda u kratkom filmu, kao dosetka i 'metafora' - ali u dugometražnom filmu da bi ta metafora funkcionisala prvo mora da ima smisla na osnovnom narativnom planu, a ovde - sama premisa zapleta nema smisla.
    ceo film počiva na klimavim nogama 2 elipse - 1. je na početku, kad ladno preskoče deo između ulaska ljudi u alien brod, i 20 godina kasnije, kad su tvorci onako moćnog broda svedeni na crnjine crnce u karton-naselju (bukvalno: nekakvi nigeri im preprodaju konzerve mačje hrane po presoljenim cenama!). kako, zašto...? film nam ne kaže.
     2. elipsa je, naravno, otvoreni kraj - više prekid no zaista kraj u nekom filmskom smislu. da, glavni junak nam je shvatio kakva je svinja bio i za kakve svinje je radio; postao je ono protiv čega se borio (but in a good way). ali satirični naboj i sve ostale pod-textualne fore imale bi mnogo više smisla da je scenario napisan manje LENJO i kvarno, i da je actually logično obrazložio situaciju u kojoj su alieni na početku filma... dakle, za film koji ovoliko mnogo BLEFIRA po svojim najozbilnijim pitanjima (koja samo 'dotiče' umesto da se njima bavi), 3+ je zaista maximum.
      alieni su jasno pokazani kao tehnički mnogo superiornija civilizacija. došli na zemlju na nekakvom prenadrkanom brodu koji čak i kad je pokvaren, i kad je UGAŠEN – lebdi unutar zemljine atmosfere. ko zna, možda ima neki antigravitacioni pogon koji radi i kad brod ne radi. i radi, brale, ciglih 20 godinica a da se ti bilioni tona gvožđurije ne sruše na tlo.
     avaj, osim te mega-superiorne tehnike, film nam ne daje ni najmanju naznaku alien civilizacije, tj kom i kakvom društvu pripadaju ovi prawnovi.
     zašto je to bitno?
     zato što mi nesnosno diskrepantno (i neubedljivo) deluje lakoća i brzina s kojom ovi supermeni, koji su uspeli da prevale ceo svemir u onom nabudženom čudu, prihvate da žive ko poslednji cigani. ne ide bre to tako. džaba je CGI skoro savršeno ubedljiv, kad meni ti stvorovi nisu ubedljivi na dubljem nivou – KO su oni? what makes them tick? do juče plovili dubinama svemira, a danas – prodaju dupe za konzervu mačje hrane? FUCK! BULLSHIT!
     znači, čak i ako ne zalazimo u rasne metafore, način na koji su ti alieni prikazani je naivan, neubedljiv, i ko što reče ovaj, klinački. znači, to su neke svemirske dobrice, fini neki alieni, miroljubivi svemirski hrišćani – lupiš im šamar, oni okrenu i drugi obraz. dobro, neka mikro-manjina se nešto kao i pobuni kad im prekipi, ali većina – ćuti i trpi da ih prcaju tupavi zemljani, koji su, inače, primetno slabiji i manji od njih. NIJE NEGO!
      isto tako mi je neubedljiva i sva ta 'interakcija' prawns-humans: pre svega, kako se to oni međusobno razumeju? jedni klikću i škrguću, drugi pričaju ingliš, i svima sve jasno? e, PRC!
     pa onda makro-plan: čak i ako pretpostavimo da je južnoafrikancima segregacija u krvi (!) – dolazak ovih aliena je MEĐUNARODNI problem, i savršeno mi neubedljivo deluje opcija da
     a) taj brod lebdi tako na nebu, a nikakvi zemljani ne prčkaju po njemu u nameri da otkriju njegove tajne (FUCK, čoveče, ko zna kakva saznanja, kakvi gimici i gedžeti se kriju unutra – al nikoga nije briga da po tome čačka!),
     b) došli ti GOSTI IZ JEBENE GALAXIJE, a ti ih natrpaš u cigansku malu, i zaboraviš na njih tamo skroz,
     c) zar niko iz beloga sveta nije pokušao da među prawnovima locira vođu, kapetana, mudraca, šamana, bilo kakvog mudonju, da uspostavi bilo kakav KONTAKT – ako ne iz neke radoznalosti ili humanosti, a ono iz predostrožnosti i straha: jebote, pa sooner or later bi mogo da se na nebu pojavi (bar) još jedan brod sa njihovom starijom braćom koja se brinu što ih nema kući!
     ako vam taj jeftini (i već do zla boga ofucani i smorni) shaky-cam 'doumentarizam' ne zavrti mozak, recite mi sad: da li vam zaista gornji a), b) i c) deluju ubedljivo, logično, smisleno? jel vama svet u kome se te stvari tako odvijaju deluje ubedljivo?
     s jedne strane neki površni kao kvazi-realizam, a s druge najobičnije klinačko bulažnjenje i gomila rupetina i elipsi koje zaobilaze glavna pitanja i prikazuju jednu, u suštini FEJK situaciju – fejk zato što nije u skladu ni sa ljudskom ni sa alien psihologijom (mada o potonjoj vrlo malo saznamo, ali ono što vidimo svakako nema nikakvog smisla).
     zaista ne mislim da su moje zamerke na nivou brojanja metaka u filmu i sličnih cepidlačenja – one su suštinski problemi zbog kojih mi je SVET ovog filma – FEJK, a to mi je poprilično omelo uživanje u onome u čemu se ima i može uživati (dinamika, humor, gl. lik, odlični efekti maske kao i vizuelni, dobra akcija itd.)...
znači, ako progutate površnu nekonvencionalnost, i ako vam ne smeta suštinska konvencionalnost (spilberg-džexonizacija jedne, u korenu, potentne i mnogo dublje teme), svakako ćete uživati u senzacionalnim aspektima filma (efekti, maske, akcija, pirotehnika).