понедељак, 7. септембар 2009.

MY BIG AMERICAN ADVENTURE (2)


Od avgusta 2003. do jula 2004. bio sam u Americi kao stipendista programa JFDP (Junior Faculty Development Program) koji realizuju American Councils. Bila je to neka vrsta usavršavanja na koje sam otišao kao asistent-pripravnik, tada zaposlen na Filozofskom fakultetu u Nišu (grupa: Anglistika; predmet: Američka književnost). Godinu dana proveo sam kao visiting scholar na University of California at Berkeley, California. Ovo su delovi mojih zapisa, impresija, putopisa, komentara, i drugih pisanija koja sam slao svojim prijateljima u Srbiji, ili ih zapisivao za svoje potrebe.

Čini mi se da bi ponešto od toga moglo biti zanimljivo i širem čitateljstvu, pa ako vas moji opširni putopisi ne smaraju previše, evo.


REPORT 2: O (ne)ljudima i Berkliju

gde se nemilice opisuju neke kreature s kojima mi je bilo suđeno da zajedno odem u Berkli, ali i neke fine osobe koje su moj tamošnji boravak učinile podnošljivim

i gde se najzad opisuju prve impresije o Berkliju, prva poseta San Francisku itd.

a) Ljudi (ako su to stvarno ljudi)

Mrgud (ime poznato redakciji) = prvi put sam ga upamtio po 'energičnom' nastupu u mom i Draganinom kabinetu, kad je upao, tražeći TOEFL testove, i buneći se što ih mi nemamo niti možemo da mu ih damo, kojom prilikom je i vratima zalupio... Ignorisao sam ga, potom, kad bi me na hodniku sreo i pitao šta ima novo sa stipendijom (i kad je gunđao na test iz jezika koji je znao da je slabo uradio). Nešto potom, on mi reče da stipendiju nije dobio, tj. da su ga stavili u 'rezervu'. Na žalost, od tada su mnogi otpali s liste= neki pozvani u vojsku, neki shvatili da bez familije ipak ne mogu tako dugo [koj' su se k*** uopšte prijavljivali is beyond me], drugi se preračunali i shvatili da sebi ne mogu priuštiti da plate dovođenje žene i dece u Kaliforniju, a neki su čak otišli tako daleko da - umru u cvetu mladosti. I tako, čak i za Mrguda 'rezervu' ukazalo se mesto, i to ni manje ni više no baš na =Berkliju. Fuck!

Još od aerodroma u Bg je počeo da mi ide na jetra, i tako se nastavilo tokom puta avionom sve do dana u Mineapolisu kada ga još bliže upoznah. Sve vreme je imao namrgođeni, cinično-kritičarski odmak prema stipendiji, putu, i naročito= Americi, čije gostoprimstvo i pare je sam tražio, i dobio. 'Ma i ta Amerika... Ehh, ize'm ti američku kulturu... Pogledaj, ovo je, kao, umetnost [ovo povodom pop-art slike na zidovima čikaškog aerodroma]... Ameriko, Ameriko, dokle si došla / Kuda ideš...' i sve u tom smislu. Gunđao je zbog smeštaja u stud. domu [smrdi, jadno je...], gunšao je zbog hrane [slatka, sirova...], gunšao je zbog prejakog erkondišna, zbog gustog rasporeda 'predavanja' [kao i njihovog sadržaja], zbog 'nelogičnosti' engleskog jezika (s kojim kuburi), zbog svoje nesposobnosti da se prilagodi/pomiri sa većinom onoga što amere čini amerima... i, naročito, zato što je, jedini od nas Srba, umesto cimera iz rodne grude dobio da deli sobu s nekim muslimanom iz Kazahstana/Turkmenstana ili tako nekog -stana, koji se stalno [ujutro, popodne, uveče...] moli i moli i moli Alahu.

Gunđao je kad smo ga ja i Ljilja 'naterali' da ostane u St Paulu posle večere, zbog šetnje/lutanja koje je usledilo, gunđao je što mu ameri praktično SVUDA zabranjuju da na javnom mestu dudla te idiotske cigare, zbog grisina u avionu [umesto sendviča], i zbog, praktično, svega ostalog. Pazi, nisam ni ja bio najsrećniji zbog mnogih od ovih stvari, ali ipak se nisam prema tome odnosio kao arogantna prick-madona koju je neko silom oteo od žene i deteta i dovukao u ovu neku vukojebinu među sirovine koje kulturnim ljudima zabranjuju da uvlače dimove u svoja pluća a onda ih ispuštaju u lice svima ostalima. Ako tome dodaš njegove totalno reakcionarne i šovinističko-rasističke vladimire nazore o multietničnosti [melting potu], o narkomanima, hipicima i homosexualcima kojih, navodno, ima mnogo u San Francisku, o amer. obrazovanju, arhitekturi, kulturi, književnosti itd. itd. onda možeš samo da mi se diviš do imbecilnosti zbog umeća da sve to odslušam, primim kroz uši i mozak, i ne oteram ga u pizdu materinu.

Kako sam to uspeo? Odgovora je nekoliko. Najbitnije = suviše sam srećan što sam ovde da bi mi to ovakva budala zagorčala, pa sam sve ovo njegovo slušao blago zabavljen, sa smeškom na spoljašnjoj ili unutrašnjoj strani usana, kao blago opijen čovek koji sa sedmog neba posmatra muvu-zunzaru koja uporno lupa o unutrašnju stranu okna. Sem toga, ipak sam ja nekakav pisac, pa mi je donekle i korisno da izbliza proučavam ovakav lik, it might come handy once.

Ljiljana Izbosne = aka iritirajuća osoba koja je dobila Berkli, No. 2: Plavuša, maltene ko iz vica. Glupa, nesvesna svoje nesvesti, isprazna, površna, engleski joj je užasan a usta ne zatvara [zbog čega je meni slušati nju blisko iskustvu slušanja osobe koja strašno muca ili ima neku još goru govornu manu, što mi izaziva skoro fiziološku reakciju!], nema minimum osećaja pristojnosti ili tuđih osećanja dok kenja, užasno se rasplinjava i nekontrolisano razvija sasvim irelevantne žvake [npr, šta god joj se ovde objasni da treba raditi tu i tu, i tako i tako, ona mora da prelije svojim opširnim komentarom koji obično počinje sa 'In my country we...' ili 'But I thought...' Ma koga zabole kurac šta si ti mislila ili kako se to radi na Balkanu, ako ti čovek kaže šta treba ovde da radiš, radi to tako i ćuti, jebem te glupu!]

Imali smo već najmanje 3 clasha, i biće dobro ako ostane na tome:

1. Krunisanje našeg boravka u Mineapolisu bile su 'prezentacije' od po 10 minuta, u kojima je svako od nas trebalo da se osvrne na svoje iskustvo sa Amerikom, kulturnim shockom, osećanjima i očekivanjima, itd. Duboko se kajem što nisam eskivirao to dešavanje: slušati odrasle ljude, pa još univerzitetske profesore/asistente, kako tako neorganizovano i neosmišljeno kenjaju ispraznosti na nivou loše pripremljenog srednjoškolca /ili osnovca/ bilo je na ivici podnošljivosti, a često je upadalo u najčistiji nadrealizam = recimo, u nezaboravnim momentima kada je izvesna Zalkida (or somesuch) sa Univ. u Sarajevu mrtva ozbiljna, sa ushićenjem pričala o svom oduševljenju uređenjem američkih klozeta [ilustrovano slikama koje je napravila: sl.1=Zalkida (koja ima profil transvestita sa vrlo muževnom nosinom i čelom), nasmejana, pere ruke u USA lavabou i ceri se u kameru; sl.2= WC šolja, na svu sreću, bez Zalkide na njoj, itd. itd.]. Te priče, već po sebi površne i isprazne, dodatno su simplifikovane činjenicom da tih 8 drugih osoba iz Laurene-grupe svi zajedno nemaju ni trećinu mog fonda eng. reči, a ne znam koliko duboke misli da imaš [što ovde nije ni bio slučaj], kad imaš rečnik od 100-200 izraza i vrlo mutnu predstavu o eng. gramatici= the result is hillarious.

Elem, pošto sam se ja u mojoj prezentaciji hvalio time da ne osećam cultural shock, već se, naprotiv, u mnogo čemu, osećam ovde više kod kuće nego u Srbiji, i pošto sam pomenuo da ipak dolazim iz jedne kulture čija se književna tradicija ne može pohvaliti značajnijim prisustvom excentrika, slobodnjaka, individualista [kakvi obeležavaju amer. književnost], niti se pak po svojim svetskim dometima može porediti s američkom, Ljilja je -u prostoru za pitanja i komentare- uskočila sa 'sarkastičnom' željom da me Ameri prime kao svoga i da ovde zauvek ostanem, i čudila se kako neko može 'tako loše da govori o svom narodu i svojoj književnosti.' Ja sam i ovo primio sa osmehom [kad bolje razmislim, čim sam raspršio mračne čikaške oblake, ja na faci imam samo kez, već nedelju dana unazad...] i u par reči samo pojasnio zašto sam kazao to što jesam, bez ljutnje na nju ili išta slično. (*update: osoba koja mi je na početku boravka u USA zdušno poželela da ostanem u Americi na kraju je sama protivzakonito, na 'divlje', ostala tamo, prekršivši obavezu svoje J-1 vize, zato što je nepažljivo zatrudnela sa nekim 15ak godina mlađim francuskim studentom…)

2. Na areodromu u Oaklandu (kada smo već pošli na Berkli) dočekale su nas Stela i još jedna koleginica joj, sa Berklija, i ova plavuša je odmah počela da melje i melje. U jednom od trenutaka kada joj je ponestala prava reč [to se, s njenim engleskim, dešava svakih 20-ak sekundi] ja upadoh u tu priču sa objašnjenjem koje ona nije bila u stanju da pruži, da prekratim njene, ali pre svega svoje muke = samo da bi mi se ova kokoš na granici učtivosti obrecnula u stilu: «Excuse me, Dejan, I'm trying to talk here...» or some such crap.

3. Treći slučaj je bio kad sam tokom neke njene priče s Mrgudom, ne čuvši dobro kontext/početak priče, o tome kako nije završila neki fakultet, upitao [više ozbiljno nego cinično]: «Šta, ti nisi diplomirala?» a kad se ona začudila kako mogu tako nešto da pitam, ja se 'ispravio' komentarom: «Pa dobro, otkud znam kakva je situacija kod vas, u Bosni...?» što je nju smrtno uvredilo.

Stela = zamenica Barbare Vojtek, našeg koordinatora za JFDP-related stvari, koja u njenom odsustvu završava sve tehnikalije, papirologije i ostale vrste ispomoći za omogućavanje i olakšavanje našeg prilagođavanja i snalaženja u prvim danima ovde. Niska, ali ljupka i vrlo simpatična young woman, čijem se bezgraničnom strpljenju iskreno i duboko divim: toliko otvorena, spremna da objasni [istu stvar i po nekoliko puta], da pomogne na svaki zamislivi način, toliko ne-nervozna, ne-otresita, ne-neprijatna da je to čak i jednom (ne)Srbinu poput mene zaprepašćujuće i naučnofantastično. Vodila nas je, lično, da vadimo social security number, objašnjavala i rukovodila čitavom procedurom otvaranja bank accounta, vađenja kartice, itd. čak pustila ovo dvoje jadnika da joj skoro ceo dan vise u kancelariji jer tamo gde odsedaju nemaju internet [nasušan za kontakt sa potencijalnim landlordima]... Ne, ja stvarno ne mogu da pojmim TOLIKU dobrotu i ljubaznost. Ne mogu iskreno da joj pozavidim na tome, ali stvarno - zadivljen sam.

Irena = moja stanodavka/domaćica u prva 4-5 dana u Berkliju. Pošto u International House ne mogu da se uselim pre 17h u petak 15. avgusta, Stela je nekako došla do ove cure, koja ovde studira [organsku hemiju, ili tako nešto], i koja se dobrovoljno javila da me primi u svom student's apartmentu tih nekoliko dana. Može joj se, jer njeni roditelji (iz Sarajeva, ba) žive u obližnjem Oaklandu, pa ona s posla umesto ovde odlazi kod njih da noći. U nekom filmu, ili bar porno priči, situacija bi se odvijala kao u nekom wish-fulfillment scenariju, ali -kako to u mom životu, ili barem ovom njegovom aspektu biva = ništa od toga.

Cura je dražesna, ima šarma, a iz onog što o njoj saznadoh iz priče i posmatranja moram reći da je umnogome poštujem: vrlo je samostalna, jaka, promišljena, pametna, proračunata, zrela [ima samo 22 god!]. Još malo pa šovinista prema koleginicama koje prezire zbog sposobnosti da satima razgovaraju o odeći i šminci, bavila se plivanjem i speleologijom, voli logorovanje, putovanja, prirodu, sad redovno ide u teretanu [što se i vidi= niska je, ali deluje veoma čvrsto - ne na muškobanjasti, ružan, nabijen način, već ženski snažno, žilavo...]. Kao da nije dovoljno dobročinstvo to što mi je ustupila stan na 5 dana, nego mi je ostavila i dovoljno hrane u frižideru [salama, viršle, sirevi, mleko, đus, coke, povrće, pita...].

Pored toga, u utorak uveče me je provela kroz blic setnju Berklijem, da vidim gdje je što, [istina, bila je u velikoj žurbi zbog večere na koju je išla, pa je to trajalo jedva sat i po], a u sredu uveče je organizovala trip do San Franciska s nekim svojim pajtašem iz teretane. O ova 2 tripa i ostalim Berkli related topicima, u idućem pisaniju.


b) Berkli. Dugo čekani.

Za divno čudo, Berkli je baš onako lep kako sam očekivao. Bar jednom, za promenu, da realnost bude prilično blizu mojim maštarijama.

Stigli smo, nas troje berklijevaca, na aerodrom u Oaklandu u ponedeljak (11.08) popodne, gde su nas dočekale Stela i njena pomoćnica, sa dvoja kola. Odvezoše me pravo do Irene, moje domaćice narednih dana dok mi se vrata International House-a ne otvore. Usput sam, naravno, upijao okolinu, i uživao u životnosti mesta: male zgrade, simpatična arhitektura, mnogo zelenila, odsustvo brzine, sivila, 'urbanosti', megalomanstva i ostalih stvari koje mrzim.

Te prve večeri sam video što sam video samo iz auta: Irena me je odvela u svoj stan, i posle kraćeg razgovora ostavila samog - ostavila, u bajoslovnom apartmanu ZA STUDENTE (nemrem bolivit kako je ono dobro za student's apartment: militantno joj zavidim! Soba, kupatilo, hodnik, zajednička kuhinja i dnevna soba...Sve blistavo belo, novo, čisto...). U drugom delu stana su bili neki Kinezi, ali mi ona reče da nisu preterano druželjubivi, which is just about fine with me, ne moram da se pravim fin i traćim vreme na isprazne 'učtive' žvake. Istuširao sam se i ostatak vremena proveo za kompjuterom, i uz svoju muziku (sa diskova koje nosim).

Sutradan zajedno sa ovo troje odoh do Stele da obavim neke formalnosti/potpisivanja papira, i usput se prvi put susretoh sa kampusom. Lele! Ono nije humano. Park. Gusto zelenilo. Veliko drveće. Potočići, mostići, cvetići, leptirići, veveričići... Velike, lepe zgrade, neke od njih očigledno stare (Berkli je osnovan negde oko 1873. - treba da proverim), ali i one nove su arhitektonski zanimljive i oku ugodne. Narednih dana sam koristio priliku da se još bolje upoznam sa okolinom, što u samom kampusu, što okolnih ulica.

Irena me je u utorak odvela u jednu pomalo zbrzanu šetnju (jer je žurila na neku večeru) kroz najbitnije lokacije Berklija (cheap fast food joints, reasonably priced clothes stores, cinemas, stanica gde se hvata podzemna za San Francisko...) + čak i svratismo u 3-4 radnje da vidim šta znače 'razumne' cene, i stvarno - nađoh starke za 30$, i još ponešto za sasvim affordable cijene. Definitivno će mi trebati više stvari sa dugim rukavima, te jakna i cipele, jer tu sam se najviše zajebo pri pakovanju: ja sam mislio da je cela Kalifornija u fazonu: sunce, plaže, surf, palme, vrućina... Međutoa, nije baš tako.

Donekle je i dobro što je tako: svida mi se dnevna klima, koja podseća na naš pozni april, ili maj= sunčano, vedro, prijatno, ali često ima neki svež vetrić, vrlo dobrodošao, tako da nikad nije sparno, vrelo, znojno. Razlika je samo što sam umesto u večito leto došao u oblast večitog proleća, a to znači i nešto svežije večeri i noći, a već su me upozorili da imaju čak i magle, dok u 'zimu' ovde pada kiša. Već se kajem što nisam poneo pidžamu (ja naivno mislio da godinu dana spavam otkriven...).

Ja sam notorno slab snalazilac u prostoru, ali ovde je stvarno teško izgubiti se: em je mesto malo, em su ulice organizovane u rešetkastu strukturu (=ukrštaju se pod pravim uglom), em su sve bitne lokacije smeštene within a walking distance: ulaz u kampus je 50m od ulaza u zgradu u kojoj živim, Kinoteka je 150 m od mene, niz ISTU ulicu, a ako (tom!istom!ulicom!) produžim nekih 700-ak metara nizbrdo, dolazim do najvećeg/najboljeg cineplexa u gradu; 50 m od njega je GENIJALNI video klub, a još 20-ak m dalje =ogromna Barnes&Noble knjižara. Ulaz u podzemnu je u toj istoj glavnoj ulici (Shattuck Avenue), 50-ak m desno od bioskopa, a svuda okolo imam radnje za sve ostalo. Bukvalno mi nije nužno da se majem bilo gde dalje od tih par kvadratnih kilometara...

Da li se osećam kao stranger in a strange land? Gotta be kidding! U stvari, osećam se mnogo opuštenije nego kad šetam ulicama Beograda. Možda je to zato što sam oduvek i žželeo da budem na ovakvom jednom mestu, možda je placebo efekat, autosugestija, ne znam šta = ali, poenta je, osećam se skroz domaće ovde, sigurno, bezbedno, opušteno, kao neko ko tu pripada. Tome umnogome doprinose ljudi koje srećem, i opšta atmosfera koja vlada mestom.

Na primer, većina muškaraca na ulicama Srbije na facama ima izraz tipa: 'I'm a badass, I'm a mean motherfucker, I'm a big deal guy, I'm a macho man, Yeah, I'm so full of myself' ili barem, u blažem obliku, ima neki ako ne baš ciničan, kiseo itsl. izraz, a ono barem neku zatvorenost, nekomunikativnost. Srpske devojke, pak, najčešće imaju podignut nos, ne-elegantne pokrete, često neku animalnu drčnost, izraz samoispunjenosti (sa ili bez opravdanja), te ili osećaj nedostižnosti, ili jadnosti koja nije vredna dostizanja. I naravno, srpske ulice pune su čiča i teta, te deda i baba koje je život šibao i varao i potkradao i podjebavao, lica izbrazdanih frustracijama, lišavanjima, borbom za preživljavanje, oguglalih na prevare, na zavist, na potkradanje, na nemaštinu, na dog-eat-dog world, često na pola puta ka animalnim kreaturama Dr Moroa.

Ništa od toga u Berkliju.

Pre svega, ljudi koje viđam na ulicama skoro isključivo su mladi- ništa čiče i tetke, a kamo li babe. Lica su opuštena, vesela, otvorena, nasmejana, dobroćudna, a takvo je i ponašanje, body language, fragmenti razgovora koje načujem u prolazu, čitav attitude ljudi odraslih u sasvim drugačijem =normalnom= okruženju, koji nisu ukiseljeni u autizam i cinizam i primitivizam koji redovno srećem u Srbiji. Zamisli ovo: prelazim ulicu na mestu koje nema semafor, već samo zebru. Nailazi momak na biciklu, zakoči (pošto ja, po običaju, prilično sumanuto i bezobrazno prelazim ulicu) i umesto da me, kao svaki Srbin koji drži do sebe, otera u pizdu materinu, kaže (svojim ušima sam ga jasno čuo): 'I'm sorry'!!! Ej, čovek mi se izvinjava što sam mu izleteo pred biciklu ko kreten!

Slučaj br. 2: Juče u knjižari jedna žena slučajno obori 3-4 knjige sa police, i one padnu na 30-ak cm od mojih nogu. Video sam ih još dok su padale, i nisam se čak ni trgao kad su tresnule. Ona stade da se izvinjava kao da su mi na nogu pale, čak pita (bukvalno, ne preterujem): 'Jao, izvinite, nadam se da vas nisam povredila?' Ili, možda sam već pominjao onaj par u St Paulu, koji nisu mogli da nam se dovoljno naizvinjavaju što nemaju pojma gde je autobuska stanica u 23.30 h.

Da i ne razglabam o stvarima koje se ovde podrazumevaju, koje su rutina, i koje zaprepašćuju samo nekog ko je navikao na Srbiju = recimo, da ti osoba koja ti proda kartu za bioskop kaze: 'Enjoy the movie.' Sasvim je irelevantno što je to rutina, gotovo isprazna fraza koju ta osoba ponovi stotinama puta u istom danu, što nju privatno možda baš zabole da li mi se film sviđa ili ne - ali CENIM tu kulturu pristojnosti i finoće, čak i u sitnicama, odnosno, UPRAVO U SITNICAMA, jer tu sva dobrota, i sva kultura počinje. Za sve ove godine u niškim i beogradskim bioskopima nikada mi na blagajni niko nije rekao: 'Uživajte u filmu,' = najčešće ne kažu NIŠTA dok vraćaju kusur i pružaju kartu (Rekao bih da prosečna srpska box office tetka može, eventualno, da se napregne i izgovori 'Izvolite' otprilike jednom mesečno, kad dobije svoju mesečnu porciju zbrzanog sexa od umornog muža...), a namrgođene srpske cepače karata da i ne opisujem: pred većinom njih osećam se kao kafkijanski molilac koji došao u Biro da preda neku molbu, or some such shit, i samo čekam kad će da mi se izderu, ili da mi zajedno s kartom otkinu i 2-3 prsta pride.

U sredu uveče Irena mi je organizovala trip do San Franciska. Zamolila nekog druga, crnogorca, da nas poveze kolima u grad (pošto on tamo radi i bolje ga poznaje od nje) i pokaže mi koješta. Na žalost, nekoliko činilaca je bilo protiv optimističkijih očekivanja jednog ultra-memorabilnog događaja:

1. Dok je on stigao s posla i došao po nas, već je bilo veče,

2. Bilo je mnogo magle, a nebo nisko i tmurno, pa ne videh ni Golden Gate niti grad u punom sjaju,

3. Grad je, ni kriv ni dužan za moja očekivanja, relativno mali i nizak (zbog zemljotresnog područja nema nebodera koje sam očekivao),

4. Zajebo sam se u proceni i pošao u majici= na kraju sam morao da obučem neku njegovu iznošenu trenerku koju je, srećom, imao u kolima = dakle, bilo je ili da sve vreme izgledam ko dizelaš, ili da se smrznem ko pička...

5. On baš i nije neko mnogo inspirativno društvo, niti je bio mnogo razgovorljiv (kaže da je umoran, spava mu se, itsl.) - vrsta čoveka koja je sama sebe definisala kad sam zamolio da me sačekaju dok skeniram jednu veliku knjižaru, a on kaže: 'Moram da pazim da me neko ne vidi da ulazim u knjižaru - moram da pazim na svoju reputaciju.'

6. A cene u knjižari bile su one sa korica (=bez popusta), što je velika šteta, jer bilo je nekoliko koje bih rado posedovao (naroćito 1 zbirka ARTO-ovih pisanija koju je editovala S. Sontag, te zbirka pisama HPLa i D. Wandreija),

7. Obišli smo sve u svemu 2-3 ni po čemu posebne ulice (sa uličarima, besposličarima, šta li su...), onda nas je častio sa po jednom čokoladicom po izboru (u velikoj čoko-radnji) i odveo u češki pab na pivo (u nedostatku ičeg boljeg, ja sam subverzivno cedio sprajt, a potom, čisto da ne ostanem slep kod očiju, popio i pola čaše tog mnogohvaljenog češkog piva... I evo me, i dalje nekonvertovanog na tu tekućinu.) On je častio, neću da grešim dušu, iako sam ja hteo da podelimo trošak, ali srećan sam što sam nešto malo ipak ručao pred polazak...

Budne časove u Ireninom stanu provodio sam uglavnom uz komp, zapisujući prve utiske odavde, surfujući po svojim uobičajenim sajtovima, slušajući muziku, spremajuci si 'jela' od materijala koji mi je ostavila u frižideru (bless 'er!), a tih dana obavio sam i sve što se u ovoj fazi moglo uraditi povodom social security numbera, otvaranja računa u banci, vađenja debit/kredit kartice (pohranio sam 2.300 $ svoje uštedevine, a 200 $ ostavio da imam keša za u džep + nešto oko 4.365 $ što je stipendija za prva 2,5 meseca + 250$ settling in allowance-a), vađenja čl. karte za sve biblioteke u Berkliju (inicijalni surf kroz kataloge je = san snova. Ima SVE što sam ikad želeo + naslovi za koje nisam ni znao!) i ID za korišćenje svih computer labs u kampusu...

U petak, 15og avgusta, konačno dođe čas da se udomim u famozni International House = ogromnu belu zgradu sa simpaticnim zvonikolikim vidikovcem (or some such shit) na vrhu 8 spratova. Irena je pošla sa mnom da mi pripomogne (mada nije bilo neophodno), a ponela je i svoju digitalnu kameru da me usnimi na toj lokaciji.

E, sad, ima i dobrih i loših vesti.

Dobre:

1. Procedura prijave je bila brza i glatka,

2. Odmah sam dobio posteljinu i ćebad,

3. Odmah sam imao i hranu i, što je još vaznije, kompjutere (u spec. prostoriji za te svrhe),

4. Hrana je bogatija, raznovrsnija i bolja nego u Mineapolisu (i nije slatkasta= mada, mnogi od začina, sosova itsl. mi stvarno nisu po volji)...

Loše:

1. Dobio sam sobu na 7. (SEDMOM!) spratu, u zgradi vrlo blizu epicentra zemljotresa koji se očekuje (tzv. The Big One) u naredne 2 godine,

2. Soba baš i ne izgleda onako bajoslovno kao na slici na internetu (nameštaj je relativno star, blago izlizan, mada prihvatljiv), ali je barem prostranija nego što sam mislio,

3. WC, kupatilo i umivaonica su sasvim na drugom kraju drugog hodnika koji se račva od moga, što znači da do njih imam da prepešačim nekih 100ak metara!!! (užas ovoga sam iskusio već prve noći kad su me neki popijeni soci od prethodne večeri naterali na toliko dugačko, rasanjujuće putešestvije! Koje sranje!)

4. Da bi dopro do lifta moraš da prođeš kroz vešernicu, koja 'miriše' po praškovima, ali i vešu (koji idiotizam!)...

Eto, smeštaj je ispao u ponekim aspektima ne baš idealan kako sam zamišljao, ali daleko od toga da se kajem, naročito kad pomislim kroz kakvu torturu ostalo dvoje berklijevaca prolazi u potrazi za adekvatnim smeštajem, i sa uslovima koje tamo neće imati (sređena hrana, bez brige o suđu, pranju veša, nameštaju, itd. itd.). Uostalom, navići ću se već, naročito ako mi Irena pozajmi svoj laptop i uspem da ga instaliram u sobi = inače tamo ne boravim previše, za sad.

U idućem nastavku, o kulturno-umetničkim aktivnostima kojima sam do sad sebe častio, te o ‘retreatu’ u divljinama Kalifornije…