субота, 5. септембар 2009.

AND THE FIFTH HORSEMAN IS FEAR (1965)

**(*)

3-

režija: Zbynek Brynych

Film govori o jevrejskom doktoru koji radi u uredu za raspored stvari zaplenjenih od drugih Jevreja u vreme Naci Nemačke. Ima odličnih scena: cela jedna ogromna prostorija: samo klaviri u njoj. Druga: samo sa satovima (svih veličina i vrsta). Treća: violine... itd. Film je crno beo, i ima solidne kompozicije kadrova, neke gotovo u stilu nemačkog expresionizma, sa simpatičnim igrama svetlosti i senke, uglova, prolaza, stepeništa, itsl.

Taj Ješa se odavno ne bavi praxom, ali kada ga 1 sustanar zamoli da operiše ranjenog borca/partizana, kojeg krije u stanu, ovaj ne može da odbije; a kad se već uvali u humanizam, mora da ide do kraja, i nabavi i morfijum da ovom olakša muke. To ga vodi u blago nadrealnu potragu (na žalost, nedovoljno dugu i fantastičnu!), prvo u jedan bar gde se ljudi 'zabavljaju' na tipičan excesan, dekadentan način kao uvek u vreme rata i nedaće u blizini (tamo pronalazi doktora koga zna od ranije, i ovaj ga uputi u sanatorij, pošto sam nema drogu); scene u ludnici nisu loše, ali su prilično bazične (ljudi u hodnicima, zapušteni, neki urliču, neki bulje u prazno, the usual stuff...): zanimljivo je kad Ješu zamalo da strpaju sa ostalim lujkama, ne verujući mu da je doktor, ali se on brzo opravda ceduljom od onog doktora i olako umakne otuda.

Voleo bih da su to malo razradili i izmuzli još malo saspensa. Potom sledi pretraga zgrade od strane policije, sumnjičenje, doušnici, ovo-ono, i kad na kraju pronađu ranjenika, i razotkriju doktora, ovaj popije cijanid (nakon kraćeg govora, u stilu: 'Ja nisam ono što mi drugi kažu da sam, već ono što sam mislim/radim...'), i pošto je sebe tako iskupio kao ljudsko biće, za razliku od većine stanara, može da umre kao pravednik.

Film je zanimljiv zato što, sem te dimenzije antisemitizma, ničim ne ukazuje na nemačku okupaciju (nigde nemačkih vojnika, šlemova, pasa, džipova...) = očigledno je da predstavlja metaforu za opresiju u komunističkoj Čehoslovačkoj (i mestimično je pomalo heavy handed u tom smislu, narolito kad na kraju ubaci slike tadašnjeg Praga, sa ljudima u tramvajima i autima...).