петак, 6. март 2009.

MARTYRS

****
4

MARTYRS je (iz)vanredno visceralno iskustvo – toliko jako da sam, nakon izluđujuće dugog čekanja ali, srećom, nakon milosrdno kratke patnje između nabavljenog filma (na francuskom, of kors) i nabavljenog titla (ukupno: 4 dana mučenja!), film pogledao DVAPUT u roku od 15 sati. ne pamtim kada sam poslednji put uopšte poželeo, a kamoli ostvario tako nešto.

prvih 40ak minuta filma je tako intenzivno i žestoko da se to može uporediti s malo toga u istoriji horora: šok za šokom za šokom, a sve to unutar drame, sa likovima za koje nas je briga, sjajno odglumljene i upravo savršeno režirane. plus – vanredno žestok sound design koji ne dopušta predaha ni mira! između zvukova čistog pakla samo povremeno se začuje elegični instrumentalni skor koji je, u tom okruženju, pravi blagoslov.
dakle, prva polovina filma, i nešto jače od toga, je kvintesencija body horrora i onoga što se, kada se govori o imbecilnoj američkoj varijanti, može zvati torture pornom – ali ovde, u ovom konkretnom filmu, radi se o apoteozi bola, i patnje, koja je zaista na tragu vintage klajva barkera, tj. hellraisera – samo što je potonji išao daleko dalje u fantastique, dok je laugier uglavnom ostajao s ove strane, u okvirima evil that men do. pa opet, žestina tog otvaranja je na sasvim drugom nivou od uobičajenih SAW slagalica, suštinski infantilnih igrarija u gross-out nadmetanju. MARTYRS je torture porn za odrasle; ovo je thinking man's torture porn! to je sugerisano već naslovom, i metafizika mesa ne izostaje u drugoj polovini, i na kraju.

prva polovina je, dakle, nesumnjivo i nepatvoreno genijalna orgija užasa, i to je svakom dobronamernom građaninu odmah jasno.
problemi, donekle, počinju u II polovini. da ne bih spojlovao, neću to detaljno obrazlagati, ali… užasi koji se dešavaju u toj deonici iznenađujuće su nenadahnuti, čak neshvatljivo suzdržani i repetitivni u svojoj banalnosti. konceptu iza njih nedostaje smisao za aktuelnost – ovako nešto mogao je da inscenira sam oneko ko nema pojma o užasima ratova u bosni, hrvatskoj, na kosovu, o tamošnjim zatvorima, tamošnjim mučenjima… iako film pokušava da uspostavi vezu sa nekim realnim, istorijskim grozotama, to uglavnom ostaje na apstrakciji, i ne uspeva – bar ovdašnjeg gledaoca – da uveri u svoju nabeđenu, ali nedovoljno realizovanu grozomornost.
četvrta petina filma je, dakle, poprilično razočarenje, ali poslednja donekle vadi stvar i spasava film od pravog razočarenja, dovodeći ga u 'spas u zadnji čas' kategoriju. da budem jasan: govorim o spasu umetničkog integriteta filma, a ne spasu za junakinje filma. metafizički momenti na kraju su, za moj ukus, previše suzdržani, ja bih se tu još malo razulario, ali i ovo što je pruženo više je nego što je ijedan skorašnji film pružio, i ja ne mogu da imam većih zamerki tim povodom. baš poput svoje junakinje, MARTYRS je uspeo da prevaziđe svoje poreklo, i da ga transfiguriše u nešto više i bolje.

ipak, pored nemaštovite i promašene četvrte petine, filmu smeta i određeno zalaženje u apstrakciju i filozofiranje, što u hororu ume da zasmeta kada se radi nauštrb emocija: to znači da samom kraju nedostaje dovoljan emocionalni impakt. laugier se opredeljuje za ideje, ali ne zaboravimo: horor je pre svega EMOCIJA pa tek onda IDEJA. zbog toga je HAUTE TENSION još uvek nedostignuti primer francuskog (a i šire) modernog horora. MUČENICE su mu prišle opasno blizu, ali ga nisu ni dostigle ni prevazišle. druga polovina prelazi u izvesnu sterilnost, a sam kraj, mada vrlo dobar, smesta je razvodnjen nedobro odabranom završnom pesmom, koja je u koliziji s njim (iako je njen text relevantna, melodija se ne uklapa najbolje u ono što je neposredno prethodilo).

ipak, pokazani kvaliteti u prvoj polovini, te hrabre (mada ne uvek i sasvim uspele) odluke u drugoj polovini još uvek, uz sve moguće zamerke, čine MARTYRS najboljim hororom iz 2008. a laugiera – otkrovenjem koje je, očito, svoj talenat vrlo škrto koristilo u osrednjem ST. ANGES-u (vidi rivju na ovom blogu), ali ga je ovde nemilosrno prosulo u zaista retko viđenoj exploziji vrhunske horor režije. ako mu samo daju punu slobodu, njegov HELLRAISER bi mogao da bude vrlo velika stvar, i napokon jedan rimejk koji IMA pravo da postoji i da, čak, bude još bolji od ionako velikog originala.