петак, 10. јул 2009.

NOTHING (2003)



Kritika filma "Nothing" originalno je objavljena u Emitoru 450, koji je izašao u januaru 2005.



režija: Vincenzo Natali; scenario: Andrew Lowery, Andrew Miller; uloge: David Hewlett, Andrew Miller; muzika: Michael Andrews


Nakon pažljivog rastakanja realnosti, a po ugledu na najbolje romane Filipa K. Dika, u svom prethodnom filmu "Cypher", Vinćenco Natali ovoga puta poseže za Beketom, ali bez ikakve potrebe da iznova prežvakava klasično delo on ovde Čekajući Godoa uzima tek kao jednu od mogućih inspiracija. "Nothing" stoga ima zajedničkog sa Beketom koliko i sa pomenutim Dikom, koliko i sa najboljim Vornerovim crtaćima, a to je tačno onoliko koliko je potrebno, tek šarmantni nagoveštaj, i ništa više. Ukratko, "Nothing" je dovoljno promišljen da stoji sam za sebe, a ukoliko bih baš morao da povučem kakvu paralelu sa prethodnicima mu, rekao bih da je ovo "Čekajući Godoa" za gikove.

Već sâm kolažni uvod sa izmešanim igranim i animiranim deonicama koje se prožimaju stavlja nam do znanja u kakav svet mi to upravo ulazimo. Pomak u odnosu na realnost na kakvu smo navikli zbiva se već na nivou likova samih. Endru i Dejv su cimeri, dvojica, od spoljnog sveta žigosanih luzera, a u stvari, u svojoj apsurdnoj kući uglavljenoj između traka autoputa, koja svojom ljupkom spoljašnošću priziva svet crtanih filmova, dva izgnanika neprilagođena svakodnevici. Problem je u tome što mesto koje bi oni nazvali domom, svet iz koga su greškom izbačeni ne postoji, još uvek nije izmišljen (ili nacrtan). Kuća je tu tek deo iluzije koja u jednom trenutku kreće da se ruši (bukvalno!), zajedno sa ostacima njihovih života. A onda, u odsudnom trenutku dešava se nešto, ispravka, dešava se ništa! Dejv i Endru konačno pronalaze svoj dom, a prava avantura tu tek počinje.


Da li sam pomenuo da je "Nothing" u osnovi komedija? Po nesvakidašnjosti i začudnosti situacija kroz koje vodi svoje junake nalik je na nešto što bi napisao scenarista Čarli Kaufman. Naime, kada Dejv i Endru požele da svi njihovi problemi nekim čudom nestanu želja im smesta biva uslišena. Kvaka je u tome što su za njih dvojicu problemi = ostatak sveta, pa se dešava upravo to. Tada, realnost ne kreće da puca po šavovima već naprosto biva obrisana kao kakvom džinovskom gumicom. Svet nestaje, a Dejv i Endru ostaju sami u praznini. A Ništa je jedna beskrajna belina, poprilično elastična. Urnebesne scene gde junaci skakuću unaokolo ubrzo postaju stvar rutine, koja opet za divno čudo nikada ne prelazi u dosadu, naprotiv.

Dalje prepričavanje bi bilo nezahvalno, a ovo je tek prvih dvadeset minuta filma. Ono što sledi je splet odlično isprepletanih dramskih pasaža koji variraju i žanrovski. Scena sa čokoladicom koja iz jednog montipajtonovskog skeča prerasta u bizarni izlet u horor je odličan primer za to. Međutim, pojedinačne doskočice, ma koliko bravurozno osmišljene i dobro režirane, vremenom bi sigurno dosadile da je to ono jedino što "Nothing" nudi. Srećom, ovo je ipak priča o dva živopisna karaktera u neobičnoj okolnosti, a ne o okolnosti samoj. Međusobna interakcija Dejva i Endrua, i njihovo (ne)razumevanje onoga što se dešava tako postaje uvod u ono što sledi. Posle fizičke promene sveta oko njih postepeno se menjaju i junaci sami, a ovde Natali, možda zbog samo dva aktera, ali verovatno i usled bolje promišljenosti stvari, uspeva da izbegne zamke neubedljivog psihologiziranja kojim je obilovala "Kocka". S druge strane, psihologija je ovde prisutna na jedan drugi način, kao motiv sam, u briljantnoj sceni improvizovane psihoanalize. I tako posle svih peripetija, i jednog mini obrta gde Dejv i Endru saznaju nešto više o sopstvenim moćima u novom ne-svetu, promena na kraju kulminira u sukob u kome se bura emocija preliva u vizuelno sumanuto finale nalik na kakav odlični animirani film.

"Nothing" je naizgled antipod "Kocke", ali je zapravo i njen prirodni produžetak. U "Kocki" je grupa junaka zarobljena u neobičnoj mašini, prostorno sputana. Ovde, dvojica junaka se nalaze u prostoru koji je beskonačan. Ono što je u oba slučaja zajedničko je pustoš koja tu vlada. Dok je Kocka ispunjena opasnim zamkama koje se moraju savladati da bi se pronašao izlaz, Ništa je ravnodušno spram došljaka. Sputanost i ugroženost se tako ovde preselila u junake same. Endru, našavši se u praznini konačno uspeva da savlada svoju agorafobiju, ali njegovi strahovi time ne nastaju. A čak i kada Dejv i Endru nauče kako da promene sebe oni s tim darom ne znaju šta da rade. Beskonačnost tako vrlo brzo postaje skučena, a Dejv u jednom trenutku iz besa čak iscrtava granice prostora koga naziva Daveania (sa sve pratećom zastavom i himnom). Priča o prijateljstvu tako dobija i svoju mračnu stranu.

Ovako gledano "Nothing" zvuči kao jedna tužna priča, ali to ipak nije. Iako je provučeno dosta mračnih nagoveštaja (kao u svakoj dobroj bajci), i postoje scene koje su na ivici groteske, ipak je reč o jednom iskreno optimističnom filmu. Na početku, autori nas uveravaju kako je sve što ćemo gledati vrlo istinito. To isprva deluje kao simpatični geg, ali ja na kraju mogu samo da klimnem glavom u znak slaganja. Ovo je film za sve one koji se plaše da iskorače van praga sopstvene kuće u neprijateljski svet koji ih okružuje. Moderna bajka za svakog autsajdera, sanjara, navodnog luzera, izopštenika (da ne kažem otakua) ovoga sveta.

1 коментар:

  1. Eh jbt, gledao sam ga na RTS pre sto godina, i nikako da nadjem da skinem... Mozda je problem u istrajnosti. Zabavan film.

    ОдговориИзбриши