izabrana dela

izabrana dela

среда, 29. април 2009.

SPECTRES

*
1+

sećam se ovog filma iz 1987. još iz doba pradavnog YU VIDEA u kome sam čitao 'prikaz'; pošto je taj zločinački magazin imao žešće posprdan stav prema hororu en generale, tako su bili predvidivo podsmešljivi i prema ovome. ipak, sećam se opisa nekakvih EVIL-DEAD-ovskih krvoliptanja, kidanja napola, itsl. a pošto se ovde pojavljuje i donald plezens, rekoh, kad mi je najzad film pao šaka, daj da to overim.

odmah da raščistimo: film je užasno loš. sve, ali ama baš sve u vezi sa njim je otaljano potpuno bezvoljno i bez trunke involviranosti bilo koje vrste. zaplet nudi klasično prokletstvo za one koji naruše mir grobnice (ovog puta, u rimu), topovsko meso čini niz eurotreš starleta i njihovih smešnih momaka, a plezens se, kako vrlo precizno rekoh – pojavljuje, ali je više nego očigledno da je na autopilotu i da ga ama baš zabole i za 'lik' i za to što su mu glupi scenaristi dali da izgovara (uglavnom banalna opšta mesta) i za to što se oko njega dešava: svaki njegov trenutak u filmu vrišti od etitjuda 'dobro, dajte te pare i da završimo s tim'!

on 'igra' profu, arheologa, koji je toliko bedno skiciran da je kroz tu 'ulogu' mogao da prošeta ama baš svaki čiča odgovarajuće starosti i jareće bradice (uključujući tu i marka todorovića iz ŽIKINE DINASTIJE). jedino mesto u filmu gde se vidi zašto su baš plezensa pozvali jeste kada, u par navrata, on ima zadatak da svojim trejd-mark zlokobnim glasom intonira: 'whether invoked or not invoked, evil will come.' to je natpis sa grobnice koju su iskopali, a koji u plezensovoj (smešno melodramatičnoj) interpretaciji zvuči kao: 'invoked… or not invoked… Eeveel… will COME.'

o tome koliko je scenario lenj, pored ostalog, govori i sasvim besramno korišćenje sva tri glavna omražena fazona iz jeftinih hororčića za napumpavanje strave u nešto gde nje inače nema: prvo imamo 'it's only a movie' scenu – bar 5-6 minuta vremena filma protraćeno je na omladina-se-vaćari-u-šumi situaciju koja kulminira (!) time što iz vode iskoči vrlo jeftina man-in-the-suit varijanta čudovišta iz močvare, pre nego što začujemo 'cut!' i vidimo da je to sve bio film; nešto kasnije, zadahnuti reditelj nas časti i neizbežnom 'it's only a dream' scenom, podjednako irelevantnom (i bezvrednom u horor smislu) kao i prethodna; a na kraju, kada monstruma srede, imamo obaveznu scenu 'it is not over! evil lives!' u kojoj se dvoje preživelih ljubaka na krevetu, kada iz čaršava iskoči ruka 'uništenog' čudovišta: ona vrišti, sledi zatamnjenje… srećom, ovo je toliko loše da od nastavka nikad ništa nije ispalo.

o imbecilnosti scenarija govore i apsurdne situacije, tipa – grupu turista kroz katakombe vodi SLEPI vodič (!); dvoje mladih se izdvoji od grupe da bi se vatali u tom mraku, kad odjednom mašina za vetar (ili jači fen za kosu?) nagovesti da se neka zla sila namerila na njih, što se dodatno očituje i 'odronom' dva kila zemlje sa plafona i pojavom grupice nimalo pretećih, zapravo, očito zbunjenih pacova koji bi trebalo da predstavljaju pretnju. pošto siroti glodari nemaju pojma ni gde su ni šta da rade, glumica je primorana da se saplete, i da ostane da leži na tlu, kako bi se bar malo spustila na pacovski nivo i tako im olakšala posao. sve to ne bi bilo neoprostivo kad bismo bar dobili scenu u kojoj joj ti pacovi počnu da progrizaju kožu i ulaze u sve telesne otvore – ali ne. umesto toga, čašćeni smo samo njenim zaista neopisivim URLANJEM – ne vrištanjem, ne vikanjem, ne čak ni pištanjem ili cviljenjem poput 'glumice' iz de palminog BLOW OUTA: ne, nego najjezivijim, najnekontrolisanijim i zaista najsmešnijim urlanjem koje sam ikada čuo iz ženskog grla! ko to ne čuje, taj ništa nije čuo i uzalud je na zemlji živeo!

a šta tek reći na scenu u kojoj se baja usred sexa sa ne tako lošom plavušom javlja na telefon; na vest da su rekonstruisali nekakvu pronađenu lobanju on smesta interuptira koitus i kaže ovoj: "I'm sorry, baby, but I gotta go. If you decide you don't wanna see me again, I'll understand. It's the way it is." a ona mu odbrusi: "Yeah, right, don't bother to call!" ovo ludilo izgleda mnogo smešnije nego što zvuči.

ukratko, SPECTRES je pun takvih glavovrtećih apsurdnih situacija – uostalom, šta reći kad u filmu nema nikakvih UTVARA, nego zlo proizvodi 'ČUDOVIŠTE' koje se ama baš ni u jednoj sceni ne vidi ucelo (ne računam potpuno čovekoliki profil koji stoji naspram jakog pozadinskog svetla u jednom kratkom kadru) već se prikazuje samo metonimijski, putem vrlo nemaštovito napravljene zelene 'monstruozne' ruke (tj. rukavice).

jedini kuriozitet je scena koju je mikele soavi možda odavde, od MARCELLO AVALONE-a, maznuo za svoju CRKVU – naime, ovde imamo pretapanje između demonskih očiju na farove automobile u mraku, a u CRKVI, samo par godina kasnije, ima mnogo pametnija upotreba svetala od metroa tamo gde se oči čudovišta očekuju, tj u mrklom mraku ispod crkve.

ako volite treš, i to bezočni, totalni, neambiciozni, od bede odrađen, bez većih doza krvi, onda je SPECTRES za vas.

уторак, 28. април 2009.

Liste:


Jos nekoliko listi iz publikacije THE BOOK OF LISTS: HORROR, priređivača Ejmi Valas, Skota Bredlija i Dela Hauisona:


BY RATKO RADUNOVIĆ


Caitlin R. Kiernan's 13 of the Top Ten Lovecraftian Films Not Actually Based (Or Only Loosely Based) on the Works of HPL:


1) Alien [Ridley Scott, 1979]

2) The Thing [John Carpenter, 1982]

3) The Creature from the Black Lagoon [Jack Arnold, 1954]

4) Lemora: A Child's Tale of the Supernatural [Richard Blackburn, 1975]

5) Dark Waters [Mariano Baino, 1994]

6) Ghostbusters [Ivan Reitman, 1984]

7) Event Horizon [Paul W.S. Anderson, 1997]

8) King Kong [Cooper/Schoedsack, 1933]

9) Solaris [Soderbergh, 2002]

10) Smilla's Sense of Snow [Billie August, 1997]

11) Hellbound: Hellraiser [Tony Randel, 1988]

12) Hellboy [Del Toro, 2004]

13) The Blob [Itwin S. Yearworth, 1958]


Brian W. Aldis's 8 Favorite Works of Horror


Literature:

1) Mary Shelley's Frankenstein or the Modern Prometheus [of course, the immortal horror story: poor creature without parents]

2) Bram Stoker's Dracula [read first as a boy by a candlelight, when electricity had failed]

3) Oliver Onions's "Beckoning Fair One" [to think that women could be so weird]


[I'm not really into horror in book form – unless you include Family Health, a fat encyclopedia which tells you of a thousand things of which you could die.]

Films:

4) Again, Frankenstein, by James Whale [with Karloff as the Creature]

5) Stanley Kubrick's Shining [some scenes of outstanding ghastliness, almost too horrific to watch]

6) Roy Andersson's Songs from the Second Floor [my family did not find this Swedish funny; I love its delicious sly wit and its depiction of worldwide mental breakdown; surreal, unique]

7) Clouzot's Les Diaboliques [a rundown boarding school; chief characters: the headmaster, his rich wife, and a female teacher who becomes his mistress; the interplay between these three characters is chilling and motivated by human cruelty; full marks for a horrifying ending; tremendously wily direction of a classic!]

Televison:

8) Alan Ball's "Six Feet Under" [probably HBO's masterpiece; Close-ups of entire family ghastlinest; never criticize US television again after this shuddersome wonder!]


Steve Rasnic Tem's 30 Most Memorable Horror Short-Story Reads:


1) "A Country Doctor", Franz Kafka

2) "The Lottery", Shirley Jackson

3) "The Beckoning Fair One", Oliver Onions

4) "Evening Primrose", John Collier

5) "The Jar", Ray Bradbury

6) "The Hospice", Robert Aickman

7) "The Howling Man", Charles Beaumont

8) "Sticks", Karl Edward Wagner

9) "The Dark Country", Dennis Etchison

10) "Mackintosh Willy", Ramsey Campbell

11) "The Autopsy", Michael Shea

12) "The Body", Stephen King

13) "Stephen", Elizabeth Massie

14) "Mr. Dark's Carnival", Glen Hirshberg

15) "The Last Feast of Harlequin", Thomas Ligotti

16) "William Wilson", Edgar Allan Poe

17) "Porkie Pie Hat", Peter Straub

18) "The Night They Missed the Horror Show", Joe Lansdale

19) "In the Hill, the Cities", Clive Barker

20) "The White People", Arthur Machen

21) "Child's Play", Villy Sorensen

22) "Oh, Whistle, and I'll Come to You, My Lad", M.R. James

23) "The New Mother", Lucy Clifford

24) "The Willows", Algernon Blackwood

25) "The Whimper of Whipped Dogs", Harlan Ellison

26) "Feesters in the Lake", Bob Leman

27) "The Sea Was Wet as Wet Can Be", Gahan Wilson

28) "Confess the Seasons", Charles L. Grant

29) "The Girl With the Hungry Eyes", Fritz Leiber

30) "The Hell Screen", Akutagawa Ryunosuke


Michael Marshall Smith's Ten Best Horror Books That You Won't Find on the Horror Shelves:


1) Dead Babies, Martin Amis

2) The Killer Inside Me, Jim Thompson

3) The Informers, Bret Easton Ellis

4) Flicker, Theodore Roszak

5) The Wasp Factory, Iain Banks

6) Something Nasty in the Woodshed, Kyril Bonfiglioni

7) Lunar Park, Bret Easton Ellis

8) In the Electric Mist with the Confederate Dead, James Lee Burke

9) A Christmas Carol, Charles Dickens

10) The Bible, by various authors [no disrespect meant or implied, but seriously… the loons who campaining for the banning of fantasy or horror novels ought to try reading this baby from cover to cover…]


Kirby McCauley's Ten Best Horror Anthologies:


1) The Omnibus of Crime, [edited by] Dorothy L. Sayers

2) Sleep No More, August Derleth

3) They Walk Again, Colin De La Mare

4) New Terrors, Ramsey Campbell

5) Great Tales of Terror and the Supernatural, Herbert A. Wise + Phyllis Fraser

6) The Fontana Book of Great Ghost Stories, Robert Aickman

7) Terror by Gaslight, Hugh Lamb

8) Terror in the Modern Vein, Donald Wollheim

9) And the Darkness Falls, Boris Karloff w/ Edmund Speare

10) The Dark Descent, David G. Hartwell


Victor Salva's Ten Things We Have Lerned From Horror Movies:


  1. If your car breaks down in the rain outside a spooky house, sleep in the car
  2. Short cuts, back roads, and any lakes or resorts you're warned of by crusty, indigenious strangers should be avoided
  3. Skinny dipping or any other kind of nudism or sexual activity is punishable by death
  4. Never, ever, throw down and step away from the gun, knife, or any other weapon you have just used to kill the monster; you will need it again, trust me
  5. When bodies start to pile up or people go missing, the smartest thing to do is to split up the remaining group into easier target and hope nothing bad happens to them
  6. Most monsters are warded off by fire, a bright light, or a smaller budget, which makes it ill-advised to glimpse the creature in any great detail
  7. Always assume the calls are coming from inside the house – wherever you are
  8. Radiation causes gigantism in everything but human intelligence
  9. Aliens are creatures whose main interest is the human heart; other organs are considered side dishes
  10. No creature will ever really be destroyed until its box office potential is pronounced dead as well.

понедељак, 27. април 2009.

"Sjaj i beda srpskog filma"

U nedeljnom izdanju dnevnog lista PRESS (26.04.2009.) izašao je PRESS MAGAZIN, a u njemu – poopširan text o st/r/anju u srpskoj kinematografiji danas.

Pored imena za koja ste možda negde već čuli – E. Kusturica, L. Ristovski, N. Pajkić – svoj sud o ovoj materiji dao je i truly yours. Moj doprinos možete videti na samom kraju, tj. na 3. strani texta koji ovde, u skeniranom obliku, prenosim.

(Text, inače, sadrži određene proizvoljne i ne baš sasvim tačne podatke i statistike, pa budite oprezni kod čitanja tog dela; kao i tamo gde izvesni kritičari bez dlake na jeziku prozivaju sve živo.)

Kliknite na fotke za veću rezoluciju.

недеља, 26. април 2009.

The Book of Lists: HORROR


The Book of Lists: HORROR


Amy Wallace, Del Howison, Scott Bradley, Harper, 2008


BY RATKO RADUNOVIĆ


The Book of Lists izdanja potiču još od kraja sedamdesetih. Tada popularni bestselerista i scenarista Irving Valas (The Chapman Report, The Fun Club, The Prize, The Man, The Word…), koga nemalo puta u esejima pominju Umberto Eko i Entoni Bardžis (ne kao velikana, naravno, koliko kao guilty pleasure), sa svojom ćerkom Ejmi Valas i sinom Dejvidom Valečinskim – svo troje veliki ljubitelji istinitih trivijalnih informacija što se teško mogu naći u Enciklopediji Britanici i sličnim publiacijama – oformio je nekoliko enciklopedijskih izdanja putem kojih je mogao da prenosi svoju zarazu na ostatak svijeta. Od svega toga se ističu The Book of Lists (4 knjige) i The People's Almanac (3 ogromne enciklopedije; u stvari dvije; treća je osjetno manja od prve dvije), prilično dobro prodavane širom svijeta. Nije na odmet reći da su Valasovi romani – nisam siguran za njegove enciklopedije na ovim podnebljima – redovno prevođeni i kod nas, i da su poznati po ekstenzivnom research-u i vjerodostojnosti, što ih je uostalom i činilo guilty pleasure literaturom, bez obzira na senzacionalističke zaplete.


Čak i nakon Valasove smrti 1990, njegova djeca su nastavila taj legat. Sin mu je objavio nekoliko enciklopedija. Najpoznatija je The People's Almanac Presents the 20th Century History With the Boring Parts Left Out, dok je Ejmi Valas prije par godina u zajedničkoj kolaboraciji sa bratom objavila četvrtu knjigu iz serijala listi, The New Book of Lists: The Original Compendium of Curious Information. Od doba kada je izišla prva knjiga listi, mnogi su pokušavali podražavati taj format o predstavljanju interesantnih informacija, međutim The Book of Lists i The People's Almanac serijal familije Valas ostao je bez presedana.


Najnovija knjiga listi u kojoj je učestvovala Ejmi Valas pametno je postala tematsko izdanje, otvorivši, na taj način, šansu da ovo ne bude i prvi sličan projekat. Možda docnije dođe vrijeme i za SF, krimi, ili klasiku. Vrijeme, a i prodaja će to pokazati. Svakako, ako sâm mogu da odvagam ovo izdanje i uporedim ga sa drugima, ovo je prva knjiga listi koju mogu nazvati WC literaturom. Da pojasnim: znate one knjige koje zahtijevaju najmanje pažnje od vas i koje često odaberete da ponesete u WC i samo tamo pregledate? Ova je ta. Prethodne knjige listi obično nastavite da čituckate i u sobi. Jer su zanimljive, informativne i navodno provjereno istinite. S druge strane, ova ipak pokušava da se izbori sa jednom totalno novom tematikom, za sada malo obrađenom na ovakav način. To je veliki plus. Zato je Ejmi Valas dovela vlasnika čuvene all-horror knjižare Dark Delicacies i mladog filmskog kritičara i autora, preko kojih je mogla doći do brojnih kontakata na polju horora.


Minus je sljedeći: mnogo nepoznatih ljudi daje svoje liste sa kolosalnim anotacijama i mnoge od njih su zaista besmislene obzirom da ih je većina trebala imati komičan ton. Mnogi poznati ljudi nisu kontaktirani, ili se nije moglo doći do njih, pa se Stiven King, recimo, reklamira na naslovnoj stranici iako je njegova lista u stvari publikovana u knjizi listi prije nekih tridesetak godina (naravski da se Kingovo ime uvijek reklamira zbog bolje prodaje). Dalje, mnogo više od polovine knjige potpada pod filmski medij, a samo jedna trećina pod literarni (završnica, nekih 80 str., je ostavljena miscelaniji), što je donekle i shvatljivo jer je danas očito lakše locirati filmske ljude koji su, ruku na srce, nadasve opširniji od literarnih. Takođe, knjiga je najvećma sastavljena iz pukih listi (nekoga o nečemu). Ovdje uopšte nećemo zateći nabrajanje znamenitih provjerenih istorijskih fakata o horror-filmu ili –književnosti, kao u ranijim publikacijama sto su se upravo najvećma oslanjale na istoriju.


Npr., donekle mi je jasno da Ričard Stenli ostavi svoj potpis na desetak strana ove publikacije, ali ne i u slučaju Adama Grina, tipa koji je režirao sranja Hatchet i Spiral; on zauzima tri+ stranice razglabajući o glumicama iz najrecentnijih filmova koje su trebale da se obnaže u njima… ali nisu. Jenostavno me ne interesuju te stvari, priznaću. Naročito ne od ljudi koji u životu nalaze vremena da masturbiraju na Lindzi Lohan i Dženifer Lav Hjuit. Ne interesuje me ni Ilaj Rot, i njegovih deset najvećih genitalnih kasapnica u horror-filmu. Takođe su Edgara Rajta mogli pitati da doprinese nečemu drugome, a ne temi, "Top Ten 'OUCH! I'm sorry, But That Has Got to Hurt' Moments in Horror Films", premda se osjetite kul kada čitate spisak od 22 najseksi filmska monstruma po izboru En Magnuson.


Najveći minus stiže za to što je mnogo, mnogo mjesta ostavljeno recentnoj horror produkciji, u ovom slučaju filmskoj. Naime, vrlo malo ćemo saznati o starim velikanima, mada ćemo dobiti i listu inspiracija nekog pisca koji je napisao tušta i tma horor-trilera a u suštini je vrlo malo ljudi čulo za njega, Majkl Slejd.


Suštinski okej, ali samo okej. Ne znam zbog čega, ali očekivao sam daleko više od publikacije koja, uostalom kao i The New Book of Lists, uopšte nema korisnog Indexa na kraju knjige.


Evo par finih listi (bez anotacija, što generalno umanjuje efekat ali…):



Richard Stanley's Ten Favorite Italian Horror Movies (Plus 3 Borderline Cases):

1) Kill Baby… Kill! (Bava, 1966)

2) Four Flies on Grey Velvet (Argento, 1972)

3) Don't Torture a Duckling (Fulci, 1972)

4) Lisa and the Devil (Bava, 1972)

5) Deep Red (Argento, 1975)

6) Suspiria (Argento, 1977)

7) Zombie Flesh-Eaters (Fulci, 1979)

8) Cannibal Holocaust (Deodato, 1980)

9) Inferno (Argento, 1980)

10) The Beyond (Fulci, 1981)


Three Borderline Cases:

1) Danger: Diabolik (Bava, 1967)

2) Flavia the Heretic (Mingozzi, 1974)

3) "Toby Dammitt" from Histories Extraordinaire (Spirits of the Dead; Fellini, 1968)




Mick Farren's Ten Best of Hammer Horror:

1) Dracula, 1958

2) The Vampire Lovers, 1970

3) Countess Dracula, 1971

4) The Quatermass Experiment, 1955

5) Quatermass and the Pit, 1967

6) Rasputin, the Mad Monk, 1966

7) The Devil Rides Out, 1968

8) The Camp on Blood Island, 1958

9) She, 1965

10) One Million Zears B.C., 1966



Jorg Buttgereit's Top Ten Japanese Monster Movies:

1) Frankenstein Conquers the World, 1965

2) Godzilla Vs. the Smog Monster, 1971

3) King Kong Escapes, 1967

4) Matango: Attack of the Mushroom People, 1963

5) Gamera Vs. Guiron, 1969

6) Mothra, 1961

7) Goke, Bodysnatcher From Hell, 1968

8) Godzilla, 1954

9) Gamera 3 – Revenge of the Irys, 1999

10) Godzila, Mothra, King Ghidorah – Giant Monsters All-Out Attack, 2001



Anthony Timpone's Ten Covers I Wish I Never Put on the Cover of Fangoria:

1) Maximum Overdrive, #56

2) Bad Dreams, #72

3) Night Life, #82

4) Dollz Dearest, #102

5) Batman Returns, #114

6) The Craft, #153

7) Species II, #172

8) Virus, #175

9) Psycho 1998, #179

10) The Haunting, #184



Tim Lucas's Ten Horror Films That Aren't Horror Films:

1) J'Accuse!, 1938

2) Pinocchio, 1940

3) Sunset Boulevard, 1950

4) The Miracle of Our Lady of Fatima, 1952

5) The Night of the Hunter, 1955

6) Susan Slade, 1961

7) Last Year at Marienbad, 1961

8) Persona, 1966

9) Gimme Shelter, 1970

10) The Green Room, 1980



Thomas Ligotti's Ten Classics of Horror Poetry:

1) "A Dream Within a Dream", E. A. Poe

2) The Flowers of Evil, Charles Baudelaire

3) "City of Dreadful Night", James Thomson

4) Lead (Plumb), George Bacovia

5) The Fungi from Yoggoth, H. P. Lovecraft

6) Something Breathing, Stanley McNail

7) Nightmare Need, Joseph Payne Brennan

8) "Mr. Blue", Tom Paxton

9) "In the Court of the Crimson King", King Crimson

10) Paper Mask, Thomas Wiloch



James D. Jenkins's Ten Weirdest Gothic Novels:

1) The Witch of Ravensworth, 1808, George Brewer

2) Horrid Mysteries, 1796, Carl Grosse

3) The Necromancer; or, the Tale of the Black Forest, 1794, Peter Teuthold

4) The Animated Skeleton, 1798, Anonymous

5) The Demon of Sicily, 1807, Edward Montague

6) The Mysterious Hand; or, Subterranean Horrours, 1811, Augustus Jacob Crandolph

7) Manfrone; or, the One-Headed Monk, 1809, Mary Anne Radcliffe

8) Santa-Maria; or, the Mysterious Pregnancy, 1797, Joseph Fox, Jr.

9) Deeds of Darkness; or, the Unnatural Uncle, 1805, G. T. Morley

10) Rosalviva; or, the Demon Dwarf, 1824, Grenville Fletcher



Ramsey Campbell's Thirteen Novels on the Edge of Horror:

1) Dan Leno and the Limehouse Golem, 1994, Peter Ackroyd

2) The Deadly Percheron, 1946, John Franklin Bardin

3) The Unnameable, 1953, Samuel Beckett

4) Committal Chamber, 1966, Russell Braddon

5) The Death Guard, 1939, Philip George Chadwick

6) The Plague Court Murders, 1934, Carter Dickson

7) Magic, 1976, William Goldman

8) Hangover Square, 1941, Patrick Hamilton

9) The Day the Call Came, 1964, Thomas Hinde

10) A Kiss Before Dying, 1954, Ira Levin

11) The Hole in the Wall, 1902, Arthur Morrison

12) The Art of Murder, 2001, Jose Carlos Somoza

13) Savage Night, 1953, Jim Thompson


EDGE OF DARKNESS


by Bojan Baća

(Dragi prijatelj iz Crne Gore, Bojan Baća, priložio je exkluzivno za ovaj blog svoj text o jednoj odličnoj mini TV seriji koju ovih dana i ja gledam, pa ću se verovatno i sam oglasiti njenim povodom čim je odgledam celu. Serija je aktuelna, pored ostalog, i zato što se upravo snima holivudski rimejk sa Melom Gibsonom u glavnoj ulozi. Bojanov text bio je namenjen za magazin OM koji je, ipak, bio pridavljen na porođaju. Uživajte.)

RUB TAME

Izgubljeno hladnoratovsko jevanđelje


Danas nije teško pričati o kvalitetnom TV programu, i to ne zato što smo iz uzorka isključili onaj na crnogorskim stanicama. Nije teško jer se najbolja televizijska ponuda više ne nalazi na istoj adresi ni u ostatku svijeta. Preselila se na police vaše sobe, gdje ste sami svoj urednik. Vremena kada se nestrpljivo čekao „pravi“ odnos kazaljki, razočarenje mjerilo dužinom odloženog programa, a vikend psovao zbog odlaganja odgovora na ključno pitanje s kojim se omiljena serija nekako uvijek završavala petkom davno je prošlo. Ukratko, serija je postala film – moguće je posjedovati i gledati bez reklama, čak je i ozbiljno proučavati.

A kad god se govori o kvalitetnom televizijskog programu, nekako se prvo okrenemo Ostrvljanima. Uvijek su važili za ljude od stila u toj sferi. Ako zanemarimo muziku, čini se da su televizijskim serijama prišli sa najviše studioznosti, ljubavi i posvećenosti. I ta „jednom mjeri, dva puta sjeci; ispeci, pa reci“ poslovna politika je učinila da u sferi izrazito komercijalnog medija kakav je televizija naprave impozantan broj remek-djela. Ipak, u njihovom vrednovanju teško je izvdojiti onu koja je sve započela, koja se izdvaja i među najboljima. U tom slučaju, aršin je uticaj: jer da se godinu dana ranije pojavila – bila bi neshvaćena (možda i ismijavana), a da je prikazana koju godinu kasnije – bila bi jedna od mnogih...


Bio jednom jedan propovjednik...


Rub tame (Edge of Darkness, 1985) je nastao kao produkt frustracija scenariste Troja Kenedija Martina. U to vrijeme su se na BBC-iju prikazivale drama koje su se uglavnom bavile istorijskom ili socijalnom problematikom. Iako je vladavina Margaret Tačer bila inspirativna za vivisekciju državne politike, čini se da hladnokrvne Britance nije zanimala takva priča. Međutim, Martin je posmatrajući trijumf neo-konzervativizma i religijskog fundamentalizma na obje strane Atlantika, ali i sve veću mi(s)tifikaciju nuklearne industrije i uspon nju-ejdž pokreta, odlučio da napiše priču o „detektivu koji se pretvori u drvo“. Iako nekome ovo može da zazvuči kao penzioni plan M. Najta Šjamalana, fakat je da u to vrijeme ovakav predenbraunovski recept na papiru u nikako ne bi smio da funkcioniše. Međutim, kako je preduslov svakog uspjeha pravo vrijeme, Jevanđelje po Troju Martinu Kenediju je do dana današnjeg ostalo najbolji politički triler ikad viđen. Kada je tadašnji urednik, Džonatan Pauel, pročitao prvi nacrt Kenedijevog rukopisa, nije mogao a da ne bude ozračen snagom njegove vizije. Samom projektu je dao neizmjerljiv doprinos kada je za reditelja doveo Martina Kembela, a vodeće uloge podijelio Bobu Peku i Džou Donu Bejkeru.

Da bi se u potpunosti razumjelo i cijenilo Martinovo djelo, treba poći od njegove patološke netrpeljivosti prema naturalizmu – tada dominantnom pristupu u britanskim televizijskim dramama – a potom prihvatiti gotovo pjesničku naraciju ispunjenu simbolikom, metaforičkim igrama i elipsama koje samo dodatno unapređuju značenjsko bogatstvo njegovog rukopisa. On se služi sporim (ujedno i napetim) tempom u građenju zapleta, gdje navođenje na pogrešan trag služi kao prolongiranje naizgled predugačkog uvoda koji se neosjetno pretapa u jednu od najfurioznijih i najupečatljvijih završnica ikad viđenih na malim ekranima. Kvaka je u građenju duge ekspozicije zarad kumulativnog efekta na kraju. Iako je zbog pritiska od strane Kembela i Peka promjenio planirani kraj u kome se protagonista pretvara u drvo, Martin nije napravio kompromis sa sopstvenom vizijom – napisao je još bolji i simboličniji završetak.

Vjera na rubu tame


Rub Tame je priča o detektivu Ronaldu Krejvenu i njegovom ulasku u srce tame tačerijanske Britanije. Kada mu brutalno ubiju ćerku, on započinje istragu koja će mu dati sve one odgovore koje nije htio da čuje: ko mu je zapravo ćerka i zašto su najmoćniji ljudi na planeti zainteresovani za njenu smrt. Martin je sa zapletom savršeno uhvatio Zeitgeist osamdesetih – strah od nuklearne katastrofe, ali je i uspio da ga nadopuni sa sračunatom i suptilnom dozom konspirativne paranoje i nju-ejdž šizofrenije.

Britanija u kojoj se odvija radnja je turobno mjesto, prepuno vlage i sivila, otuđenih i usamljenih ljudi, naseljenih a opet napuštenih zgrada... Odnosi između ljudi su svedeni na poslovnu kurtoaziju, lišeni empatije i prepuni nezainteresovanosti. Jedinu iskru emocija koju možemo da vidimo je ona između Krejvena i njegove ćerke, ali koja ne mijenja činjenicu da su te dvije osobe, i pored svih osjećanja koje gaje jedno prema drugom, zapravo stranci. U takvom svijetu, nemoguće je razlikovati prijatelja od neprijatelja, dobro od zla, sredstvo od cilja... Ovakvo saznajno beznađe je savršeno poslužilo Martinu da razvije prilično kontoverznu tezu o nemogućnosti pobune, promjene, izlaska iz kruga moći. Martin zapravo stvara plodotvornu hermeneutičku situaciju u kojoj sve što se može smatrati dokazom za zavjeru u jednoj situaciji, istovremeno je i slučajan događaj u širem kontekstu. Tako se koncentrični krugovi moći šire u nedogled: ono što je revolucionarno otkriće unutar jednog, sasvim je obična stvar u drugom.

Vizuelno, Rub tame je simfonija sudnjeg dana. Kembelove duge, stilizovane oniričke sekvence (obojene predivno jezivom muzikom Majkla Kejmena i Erika Kleptona) samo naslućuju i nagovještavaju nešto nedokučivo, mračno i zlokobno, potpuno prepuštajući mašti gledaoca da to spozna. U tom smislu, Kembelova režija je najbolji primjer ako već ne transformacije forme u supstancu, onda semantičke nadogradnje tekstualnog predloška. I to je ono što se na televiziji rijetko viđa i poslednjih godina kada je serija kvalitativno nadmašila film: Rub tame je i formalno i sadržinski kompaktno, koherentno remek-djelo, gdje režija nadomješćuje sve nelogičnosti u scenariju.

Dramaturški, Martin je zadao nerješiv domaći zadatak svojim kolegama. Dok događaji iscrtavaju konture likova, njihovi međusobni odnosi im daju kolorit. Recimo, upoznavanje Krejvena sa harizmatičnim CIA agentom Dariusom Džedburgom – tokom koga, umjesto razgovora, naizmjenično recituju stihove Vili Nelsonove pjesme „Time of the Preacher“ – je nešto najpribližnije staromodnom epsko-sudbonosnom susretu što ćete imati prilike da vidite na malom ekranu. On ne samo da ih definiše kao dva različita čovjeka, već i kao dva suprotna principa, svjetonazora. Kada priča počne da se grana u nekoliko rukavaca, Martin ih u poslednjoj epizodi vraća u glavni tok, momenat prije nego što gledalac shvati da je ispred njega ambis. I, priča se upravo završava kao vratoloman spust niz vodopad nakon savršenog raftinga: možda ste prije pada imali najljepše iskustvo u životu, ali ono najstrašnije nekako je upečatljivije, jer dok prvo daje jednostavne odgovore, drugo postavlja ona pitanja... Zato se i Martin okreće metafizičkom pesimizmu, krojeći savršen kraj za savršenu priču, dok gledaoca ostavlja sa punom rukom ničega. Ali, i ostavlja tračak nade, možda ne za čovječanstvo, ali svakako za planetu.


When you think it’s all over, it has only begun...


Vrednovat starije serije iz današnje perspektive je nezahvalan posao. Jer, nakon novog zlatnog doba američke serije koje je počelo negdje s kraja devedesetih, sve starije izgledaju ako ne dovoljno ambiciozno, onda odveć jeftino, nedorečeno i neozbiljno. I, zar je moguće nakon gledanja veličanstvene serije Prisluškivanje (The Wire, 2002-2008) uzeti išta za ozbiljno? Ipak, bez obzira na tehnološki napredak, rast kreativnih sloboda i ambicija, osjetno povećanje budžeta, i revalorizaciju i unapređenje samog medija, neke vrijednosti ipak ostaju vječne. Rub tame je najbolji primjer za to: talenat, vizija, ideja, priča i beskompromisnost su stvari koje ne zavise od spoljnih faktora. Kvalitativnoj konzistentnosti Martinovog djela nesumnjivo je kumovao format (šestočasovne) mini-serije, zaokruženog narativa bez pretenzija za nastavkom. Međutim, biti umjeren i odmjeren je gotovo nemoguća misija u televizijskom biznisu. I tu je zapravo prednost ove serije: originalna ideja je samom BBC-iju prodata kao neokrnjivo i nerabljivo umjetničko djelo, neplodotvorno za dalju eksploataciju.

Ali kad ne može nastavak, uvijek može rimejk. I, dok čekamo da se Kembel visokobudžetno samoreciklira u post-holivudskom ambijentu (sa Mel Gibsonom u glavnoj roli), teško je a ne razmišljati o ambijentu u kom je nastala serija, a u kom će sada nastati film. Ostaje samo pitanje dokle ćemo balansirati na rubu tame i konačno ga preći... ako već nismo.