недеља, 22. фебруар 2009.

Pusti pravog unutra, 2008


Upravo završavam ROMAN po kome je ovaj sjajni film napravljen, a kao idealna priprema za moj osvrt na KNJIGU, evo još jedne kritike tog filma, ovog puta iz pera crnogorskog kolege Aleksandra Bečanovića koji će nam se možda uskoro pridružiti kao saradnik, ili barem pozajmiti neke svoje napise da ih ja umesto njega okačim. Mislim da zaslužuju pažnju, tim pre što u Srbiji nisu dostupni (uglavnom su pisani za njihove VIJESTI). Sledi:

THE Aleksandar BEČANOVIĆ SHOW

Pusti pravog unutra, 2008

Da kreativna kriza već duže potresa horor, da je urgentni manjak svježih i intrigantnih ideja doveden do statusa samoočiglednosti najbolje se može vidjeti u tome da je možda i najmoćniji, semantički najpotentniji motiv koji žanr posjeduje, onaj vezan za figuru, odnosno metaforu vampira, u posljednjih desetak godina ili marginalizovan ili krajnje neinventivno korišten. (Kako nam svjedoče, između ostalog, Nosferatu, Vampyr, Horror of Dracula i Daughters of Darkness, vampirski filmovi su istorijski uvijek predstavljali odlučujuće prekretnice u žanru ili trenutak njegove pojačane estetske sublimacije.) Utješno bjekstvo u azijske storije o duhovima samo je za trenutak prikrilo posvemašnji deficit sa kojim se suočavao evro-američki horor koji nije bio u stanju da reaktuelizuje vlastito kulturološko, mitsko i žanrovsko nasljeđe, i time za sebe obezbjedi referencijalnost koja bi bila, u generičkom smislu, stravična, a u poetičkom istovremeno aktuelna i dalekosežna.

S obzirom da se radi o ostvarenju koje dolazi iz neočekivane zemlje kada je u pitanju žanrovska produkcija, Švedske, i filmu čija je idiosinkrazijska primjena generičkih sastojaka vrlo teška za oponašanje, pitanje je da li će majstorski Lat den ratte komma in (Pusti pravog unutra, 2008) Tomasa Alfredsona imati šireg pozitivnog uticaja na posustalu imaginaciju unutar današnjeg kanona strave i užasa, ali je nesumnjivo da se radi o djelu koje na upečatljiv i kompleksan način redramatizuje i redefiniše horor trope, dajući im novu simboličku prodornost i relevantnost. Rezultat je fascinantan, lirski nježan i eruptivno grub, neočekivano prisan i hladno alijenirajući: horor transformisan u melodramu odrastanja, drama o shvatanju što znači trpjeti bol u životu pretvorena u atipičnu vampirsku storiju, međusobna igra različitih žanrova i narativa koja obezbjeđuje za Lat den ratte komma in superiornu dubinu karakterizacije i antropoloških uvida. Kombinacija neki put i protivrječnih elemenata proizvodi izuzetno krhku i profinjenu simbolnu ekonomiju koja savršeno korespondira sa krhkošću neobičnih protagonista filma.

Lat den ratte komma in je priča o dvanaestogodišnjacima, Oskaru (Kare Hedebrant) koga zlostavljaju ostali učenici u školi a zanemaruju roditelji, i Eli (Lina Leanderson), djevojčici koja preživljava pijući krv drugih. Dvoje autsajdera osjećaju bliskost, to da se njihove situacije – iako se na prvi pogled jasno razlučene na distinkciji agresor/ žrtva – čudno podudaraju u socijalnom smislu, budući da su oboje lišeni razumijevanja i neophodne emocionalne podrške. Između njih se rađa očajnička veza koja ukazuje na depresivnost njihove pozicije, dječje izgubljenosti taman pred tranziciju u tinejdžersku seksualnost: koliko je ta granica opasna, traumatična, čak smrtonosna najbolje govori sekvenca koja je i dala naslov filmu u kojoj Eli – u skladu sa prepoznatljivim detaljem iz vampirske legende – mora biti dobrovoljno pozvana da pređe Oskarov kućni prag. Lat den ratte komma in i jeste film o granici koja odvaja različite ontološke regione, dobro i zlo, djecu i odrasle, ljubav i zločin, o užasu i zadovoljstvu u neminovnosti da se ta granica u jednom trenutku mora preći, što može biti i transgresivno i katarzično, otvaranje i zaliječenje rana.

U tom prostoru se i ogleda sva briljantnost odluke da se ritualizovani prikaz odrastanja smjesti unutar horor topografije, unutar vampirske konfiguracije, jer se baš tako naglašava i graciozna (i glacijalna, zbog snježnog pejzaža u kome se odvija radnja) sentimentalnost, i violentna ambivalentnost, i radikalnost odluka i bolna konkretnost tranzicije kroz koju će proći i Eli i Oskar. Mi zapravo gledamo ljubavni film koji svoju autentičnost duguje upravo neortodoksnoj žanrovskoj perspektivi. (Iznenadni i šokantni kadar dječjih genitalija koji je tu da bi sugerisao da je Eli u stvari kastrirani dječak, ipak ne može da naruši ovu sjajno profilisanu i erotski reduciranu heteroseksualnu rodnu dinamiku u filmu.) Ima nečeg izuzetno dostojanstvenog – još jedan dokaz inteligentnosti i stilske dotjeranosti koju emanira Lat den ratte komma in – što je emocionalno najdelikatniji film u svjetskoj kinematografiji u posljednjih nekoliko godina došao baš iz horora.

Нема коментара:

Постави коментар