субота, 24. јануар 2009.

WHO SAW HER DIE


aka Chi l'ha vista morire? (1972)

**(*)

3-

Gledao sam nedavno jedan italo dokumentarac o italo horor i giallo filmovima koji je prilično zbrkan, prava mućkalica koječega (najvrednija zbog kurioziteta, npr. da najzad vidim Riccarda Fredu uživo kako govori) – ali u jednom trenu pustiše odlomak iz filma CHI L'HA VISTA MORIRE? i tu se nađoh smesta hipnotisan pregenijalnim skorom: muzička tema (sa dečjim horovima) je izvanredna, što mi smesta postade logično kad videh da je njen autor ni manje ni više – Ennio Morricone. On je tih ranih '70ih godina radio gomilu muzike za hororčiće B pa i C ranga (a ne samo za Argenta), i makar neki od tih radova od njih možda i bili tezge, ovaj konkretni skor me je smesta kupio. Istog časa, mada to nisam planirao, u svojoj kolekciji iskopah film u pitanju (koji, ispade, imam u zalihama već godinama, samo još nije bio došao na red) i odgledah ga. S velikim uživanjem.

Kao reditelj ga potpisuje ALDO LADO, jedan od pismenijih i zabavnijih italo reditelja – svakako klasa iznad izvikanih a nepismenih smarača i idiota Sergia Martina ili Umberta Lenzija, npr. Ladovi filmovi L'ULTIMO TRENO DELLA NOTTE (1975) i LA CORTA NOTTE DELLE BAMBOLE DI VETRO (1971) su vrlo lepo stilizovani, nenametljivo inteligentni i dramski zanimljivi primerci italo horor trilera (mada, strogo gledano, nisu baš klasični giallo), svakako iznad proseka tog napornog, često mehaničkog i dosadnog žanra. Kad još videh da u filmu igra preslatka pegava Nikoleta Elmi (FLESH FOR FRANKENSTEIN, DEEP RED…) i da se sve dešava u Veneciji, bilo mi je jasno da se to mora smesta pogledati.

I zaista, svi su na visini zadatka: Lado uspeva da rutinski giallo scenario oplemeni svojim rediteljskim postupkom, ubedljivom atmosferom i nekim fascinantim prizorima uvek fotogenične i za horor stvorene Venecije, kao i povremenim nadrealnim touchevima (fantastično jato golubova; ptice iz ogromnog kaveza oslobođene iznad tela ubijenog čoveka; jurnjava kroz "kostur" nedovršene zgrade…); Morikoneove dve glavne muzičke teme (naslovna pesma, i hipnotički repetitivna horor tema sa jezivim LA-LA-LA-LA "Kolibrima") su predivne i u narednim danima sam ih slušao na repeat (zahvaljujući Miloshu koji ih je smesta locirao na netu) – mada su u filmu korišćene pomalo mehanički. Ali u tome i jeste glavna razlika između italo i američkog pristupa: u USA muzika služi da ilustruje scenu, a u italo hororu – muzika jeste scena. I mada to jedinstvo nije na nivou recimo upotrebe GOBLINA u najboljim Argentovim filmovima (DEEP RED & SUSPIRIA) i čak je pomalo i trapavo – zahvaljujući scenaristički bezvezno zamišljenim stalkerskim scenama usred bela dana – to mi nije previše smetalo kad su u pitanju OVE teme. Kamera je odlična, a Nikoleta je neodoljiva – na žalost, ona prilično brzo nestane iz filma!

Zaplet je zapravo bezvezan, i u rukama nekog trapavijeg od Alda to bi bilo negledljivo: "misterija" je tako postavljena da zapravo nije ni bitna – niz stvari se izdešava, a sve vreme je očito jedini prioritet da se NEŠTO zbiva, i da to ima PRIVID da je povezano sa onim prethodnim, iako na kraju ispadne da se sva ta vrludanja, podzapleti i crvene haringe ne stapaju u nešto koherentno, pa čak ni bitno, budući da je kulminacija, sa whodunit demaskiranjem, toliko zbrzana da čovek ne stigne da registruje ni ko je ni zašto je ni ŠTA je zapravo uradio, a finalna informacija je bukvalno telegrafisana tako da se poslednji minut filam pretvara u nenamernu parodiju. Ubistva svakako nisu hajlajt ovog filma – ono u prednjim redovima prepunog bioskopa je jedno od debilnije neubedljivih u istoriji đalo filmova – ali uprkos tome Lado u ostalim scenama postiže jedan neopipljiv, a opet primetan šmek koji čini da mu donekle opraštam ono što inače ne bih.

Uprkos navedenim nedostacima, WHO SAW HER DIE je prijatan za gledanje, zabavan je, inspirativan, dinamičan, i ima moju umerenu preporuku.

http://www.imdb.com/title/tt0068367/

2 коментара:

  1. pa zar ovo nije na listi one knjige 100 euro horrora?

    ОдговориИзбриши
  2. jeste, uvršten je u 100.
    inače, iz te knjige odgledah i nemački LAURIN ali nije me inspirisao dovoljno za rivju. dvojka.

    ОдговориИзбриши