понедељак, 18. март 2024.

DUNE, Part Two (2024)

 

***(*)

(3+)

 

            Kada se pojavio prvi deo DINE, pre tri godine, nisam o tome pisao rivju, pre svega zato što nisam znao kako da priđem prikazu nečega što je - polovina filma. Jer to nikako nije ceo film. Kako da sudim o polovini pročitane knjige? Sad kad sam pogledao drugi deo, stvari su već dovoljno jasne da se o tome nešto određenije može reći, iako ni sada saga nije gotova, i tek sa trećim delom (koji verovatno predstoji) saga o Polu Atreidu biće sasvim zaokružena. Ipak, sa 2/3 overene DINE može se već doneti nekakav sud. Pa, evo.

 

DUNE, Part One (2021)

*** (3+)

 

            Ukratko: nova DINA je prilično dobra prva epizoda (ili pilot) serijala. Teško joj je suditi kao filmu, jer ona ne nudi iole zaokruženu priču, pa je zato bezveze porediti je sa drugim SF filmovima, čak i od ovog istog reditelja (ARRIVAL i BLADE RUNNER 2), jer su oni ipak barem zaokruženi, imaju početak, sredinu i kraj. Ova DINA to nema. To je, kažem, jedan korektan, zanimljiv film-u-nastajanju koji tek treba da razvije svoju priču i dosegne svoje poente, ovde tek skicirane. Početak je dovoljno intrigantan da ću rado pratiti dalje nastavke, ako ih bude, ali nije toliko spektakularno genijalan da ću proklinjati sudbu kletu i kukati ako se nastavci ne dese.

 

            DINA – knjige

 

            Negde sredinom 1990-ih, kada sam još uvek bio zainteresovan i za SF (za koji sam se u međuvremenu ohladio, bar što se tiče književnog), pročitao sam prvih šest knjiga serijala DINE, zaključno sa DECOM ARAKISA. Početak sage bio mi je zanimljiv zbog intrigantnog sveta, glavnog lika, i nekih neodoljivo zlokobnih (Bene-Gezeritkinje!) i morbidnih (Baron Harkonen!) likova i zbitija. Potonji su imali snažan hororični vajb, i neki detalji možda su nesvesno procurili u NAŽIVO i PROKLETIJE.

Međutim, već od druge knjige počele su polagano da me gube sve te spletke i zavrzlame i sapunice i ko je sad s kim, ko se urotio iskreno a ko se samo pretvara da bi se infiltrirao, ko je izdajnik a ko glumi izdajnika da bi iz senke isterao pravoga, itd itsl. Smaraju me knjige sa preteranim brojem važnih likova (i.e. više od pet), podzapleta i rukavaca, nikad to nisam voleo ni kod Dostojevskog, a kamoli kod nekih koji bi trebalo ipak da me više zabavljaju nego da me teraju da crtam porodična stabla i mape međuodnosa likova da bih u svakom trenu znao „koji sad beše ovaj“.

            Takođe, donekle mi je godio snažan mistički ugođaj koji prožima taj svet, jer u SF-u me nikad nije zanimala mašinerija, hard science, novumi i kurci-palci, zanimala me je kao Književnost IDEJA, a toga u DINI ima više nego u prosečnom SF romanu tog doba. Međutim, odnekle mi je smetalo što je ta mistika prilično besramno prepisana od ovozemaljskih, bliskoistočnih religija i tradicija, što mi je još tada bilo jasno i smetalo mi je da te celomudrenosti koje se ovde-onde prosipaju pojmim kao stvarno tuđinske, odnosno autohtono rođene na nekoj planeti dalekoj od Zemlje, 10.000 godina posle Muhameda.

            Zatim, iako mi je zaplet bio zanimljiv u svojim ranijim, relativno jednostavnim i pojmljivim fazama, čak i tada, a snažnije kasnije, sve više mi je smetalo insistiranje na tim introspekcijskim momentima, tipa: „ko mi ovde radi o glavi, ko s kim ovde zaista u istu svirajku duva, da li se krije neka urota unutar ove urote, i neki dvostruki ili trostruki agent unutar ove zavere?“ To je sve lepo i tačno bilo parodirano u onoj kratkoj ali efektnoj, smehotresnoj parodiji na DINU koja je izašla u jednom od ranijih ALEFA.

            Najzad, kako je to odmicalo dalje, bili su mi zabavni nagoveštaji transhumanizma i nekih vrlo nadahnutih i morbidno-fascinantnih transformacija koje doživljavaju glavni likovi, a naročito uključujući ta mešanja sa „crvima“. To je bilo u skladu sa mojim već tada izraženim interesovanjima i možda je, negde u dubini, na vrlo prenesen, indirektan način, ostavilo traga u mojoj sopstvenoj lavkraftoidnoj neomitologiji koju sam kasnije razvio u NAŽIVOM i PROKLETIJAMA.

            Sve u svemu, bile su mi ok te knjige tada, drago mi je što sam ih čitao onda kad sam imao više vremena za to, ali ne verujem da ću stići (pa čak i poželeti) da im se opet vraćam. Ali, kažem, ima u toj priči, tim svetovima i likovima, dovoljno stvari koje me i dalje zanimaju da sam bio zainteresovan da ispratim njihove ekranizacije (ne računajući SYFY seriju – toliko daleko ipak nisam išao).  

            Moje misli o Linčovoj DINI imate OVDE, a što se tiče nesuđene verzije by Jodorovski, ukratko: bio bi to frikšou u svemiru bez glave i repa, nešto kao HOLY MOUNTAIN meets Lynch. Skoro sigurno bi to bio trainwreck od filma (a naročito od adaptacije), mada bi svakako bio zanimljiv (unikatan!) trainwreck za gledanje (jedno?). Mislim, realno, koliko puta ste gledali SVETU PLANINU? To je jedan od onih filmova za koje vam je drago što postoje, i divite se činjenici tolikog ludila na ekranu, ali nije baš nešto čemu se čovek naročito često (ako uopšte) vraća. JODO-DINA bi bila malo pogodnija za reprizu zbog SPOT THE LOONEY momenta, jer bi bila nakrcana zvezdama i imenima, koji bi POJELI i priču (Salvador Dali!) i film kao takav. To bi sve bio show stopper do show stoppera, a ako je nekome Linčova DINA bila nerazumljiva, kod Joda ne verujem da bi i prisenak zapleta bio vidljiv, a kamoli skica razvoja likova, tema, ideja… Svi bi jahali džinovske kurce i preobražavali se u džinovske kurce i živeli bi u palatama čije kupole izgledaju kao glavići džinovskih alien kuraca.

            Što me dovodi do verzije Denija Vilneva: na osnovu prve dve njegove DINE mogu reći da je on verovatno najbolji mogući reditelj za taj i takav materijal. Mislim da je izvukao najbolje odatle, da je pametno promenio to što jeste – vidim da DINA-sektaši cvile po internetima što je izbacio Herbertove „tri godine kasnije“ i „deset godina kasnije“ skokove, što smatram apsolutno nužnim: film traži jedinstvo vremena i radnje (ne računajući eventualni prolog i epilog, if any), i dobro je što je ovde zaplet sabijen u nekoliko meseci, koji se kod Perverta rasteže na godine. Malko je i skresao broj likova, i ako je, ali nije dovoljno, trebalo je još radikalnije to da radi!

            Ono što je bitno, priča je prilično strimlajnovana, jasna bez uvredljivog crtanja i objašnjavanja, a kast je inteligentan i dobro režiran tako da tu niko ne štrči iz priče (kao što to čini bar 2/3 frik-likova u Linčovoj DINI) nego joj služi, i doprinosi svojim zauzdanim i lepo kanalisanim kvalitetima. Za Šalamea sam odma reko da će biti zvezda. Čim sam ga video u CALL ME BY YOUR NAME uskliknuo sam: LISAN AL GAIB! Dobro je on i ubedljivo preneo taj razvojni luk od naivnog i blagog mladića, preko izmučenog princa-u-izgnanstvu, do vođe revolucije i budućeg verskog i ratničkog vođe i genocidaša u nastajanju.  

Rebeka Ferguson je odlična kao njegova keva iz Sekte, što ne čudi jer i ona je jedna od nedovoljno hvaljenih prvorazrednih glumica današnjice (i strašno opičena i zabavna osoba, ako pogledate njene intervjue na Jutjubu). Dobitnica Zlatnog Gula za DOCTOR SLEEP, a bože zdravlja, biće toga još! Daj Azatote da je još neko kastuje u neki horor…

Stelan Skarsgard je pritajeno morbidan i jeziv kao Baron, sasvim prikladno ozbiljnom tonu filma (mada razumem da je za Linčovu KIČ-PARADU prikladniji bio onaj drečavo gnusni, karikaturalno preterani Kenet MakMilan).

Šarlota Rempling u 2. delu bolje zasija kao mama na Bene-Gezeritkinje, a Havijer Bardem je dobro kastovan za lik koji je u startu plitko napisan (zatucani pustinjski fanatik) i koji je sad, u 2. delu, s pravom postao najiscrpiji inspirator komičnih mimova.

Ostin Batler je iznenađujuće dobar za nekoga koga sam smatrao prosečnim manekenom-„glumcem“: prikladno je jeziv i zločest, mada se možda malko preteralo s njegovim zlom do ivice samoparodije. Ujedno, samo da ima tanje usne, a ne ovako skoro napadno „ženske“, bio bi kao preslikan iz sekte mojih ćelavaca iz NAŽIVOG…

Što se zapleta i idejnosti i značenja tiče, nemojmo se mnogo zanositi: nevoljno mesijanstvo je beskrajno pametnije i zabavnije obrađeno u ŽITIJU BRAJANOVOM i POSLEDNJEM HRISTOVOM ISKUŠENJU a mit o belom kolonijalnom izbavitelju pustinjskih zatucanaca nesamerivo je i vizuelno i psihološki i konotativno jače razrađen (i preispitan) u LORENSU OD ARABIJE.  

Herbertov roman je jedna relativno površna BAJKA maskirana u kvazi-SF: i nemam sad ni vremena ni volje da ulazim u to koliko je nenaučan, neozbiljan i fantastičan (biološki neodrživ) taj ekosistem u kojem između pustinjskog miša i džinovskog crva dugačkog stotinak i više metara – nema NIŠTA. Šta jedu ti crvi?! Odakle energija tolikim zverovima da riju po pesku? Aah, da, čarobni ćiribu-ćiriba „začin“ je odgovor na sve! Okej! Isto kao i njegov Mekgafin značaj za zaplet, totalno apsurdan ako zastanemo na duže od deset sekundi da razmislimo zašto je taj „melanž“ toliko bitan čitavom svemiru – koješta! Njime vidoviti postaju svemirski šoferi (Navigatori) da se ne sudare s planetom dok jurcaju kroz svemir, a ne koriste ga kojekakvi Harkoneni da zvirnu u budućnost i vide koja kombinacija nosi sedmicu na kosmičkoj lutriji.

I kao i u svakoj bajci, tu ima jezivih uprošćavanja: čitave dinastije i narodi i planete se svode na jedan prostodušni princip – dobrice Atreidi na zelenoj planeti, zli i perverzni Harkoneni na crnobeloj, komični Arapi U Svemiru valjaju se u pesku/začinu (nafti), a da se ta bajkovita prostodušnost zabašuri, imamo trista likova, zapleta i podzapleta i urota unutar urota da se, na površini, zakomplikuje jedna suštinski prosta i čak detinjasta pričica.  

Vilnev čini koliko je ljudski moguće da se ta prostota prikrije i da se publika zaseni odličnim efektima (vanredno dobra, kreativna upotreba CGI-ja, moram reći), scenografijom, glumcima i pripovedanjem koje drži vodu i intrigira – mada, s druge strane, kao i u svim njegovim dosadašnjim SF-ovima, fali tu neka duša, srce, fali neki Šmek veći od života, fali ZAČIN koji odvaja istinski velike filmove (petice) od onih koji su vrlo dobri i okej za gledanje (jake trojke) ali fali im snažan, živ unutrašnji povod za kult i strast i obožavanje i sečenja vena i višestruko gledanje.

Prema tome, njegove DINE su vrlo dobri SF spektakli koji od materijala za dečji film uspevaju da naprave nešto što, ako se ne razmišlja previše, uspeva da DELUJE kao da je za odrasle, zrele, promućurne gledaoce koji traže nešto više. U doba Marvel i DC slikovnica za retarde natrpanih osrednjim CGI efektima za neprobirljive, njegove DINE izgledaju kao kvantni skok, kao ničim zasluženi kvalitet, kao filmovi za odrasle, ali to je samo zbog pozadine na kojoj se javljaju. Hvala im što postoje, lepo ih je gledati (i to u bioskopu, koji me inače sve ređe mami), i stalno tu ima šta da se vidi i u čemu da se uživa, ali – za jedno, maximalno dva gledanja u najboljem slučaju.

Drugi deo mi je prijao malko više nego prvi, jer tek tu dobijamo pay-off za brdo toga što je tek pristavljeno da se krčka u 1. delu; i rado ću pogledati i 3. deo, kad izađe za koju godinu, tim pre što bi on trebalo da zađe u „najdublje“ i „najmračnije“ oblasti ove pripovesti, kad naš „dobri junak“ postane – galaktički ratni zločinac i genocidaš. Da li izgaram, jedva čekam, samo o tome mislim, pratim svaku vest o tome? Ne. Ali veseli me što će se to desiti, i kad dođe, pogledaću. Ako nastavi ovaj uspon, mogao bi da dobije čak i 4- od mene.  

Inače, čujem da se sprema i TV serija o Bene-Gezeritkinjama, koje su mi oduvek bile jedan od fascinantnijih delova DININE mitologije. Sumnjam da će to da se uradi kako treba (mračno i politički nekorektno), ali svakako ću proveriti.


недеља, 10. март 2024.

AGELAST podkast: Dejan Ognjanović o HORORU!


 
„Agelast“ podkast je projekat Galeba Nikačevića. Radi se o jednom od najgledanijih podkasta u Srbiji – zapravo je u samom samcitom vrhu, ako se odatle izbace kojekakve Bake, Prasići i slična menažerija, a ostave samo pristojni.

            „Agelast“ je podkast koji ne pokriva uski krug tema ili žanrova: jedne nedelje može biti o ekonomiji, sledeće o stanju na Bliskom Istoku, pa onda neki profesor o obrazovanju, pa Olja Bećković, pa ekstremni sportisti, ronioci, speleolozi, pa Marčelo, pa experti o Rio Tintu, pa stripadžije… A sa svima njima Galeb razgovara živahno, srdačno, sočno, duhovito, lucidno i odlično pripremljeno…

Ukratko, ako bi trebalo da formulišem jedan kišobran koji objedinjuje sve te raznorodne goste, mogao bih reći da su svi oni dobro poznati i ostvareni u svojim „disciplinama“, da su najbolji ili među najboljima, da su među najpozvanijima i najkompetentnijima da o svojoj temi pričaju. 

U prethodnim godinama Galeb je ugostio niz ljudi vrednih slušanja, a neki od njih su po tome šta rade vrlo bliski tematici ovog bloga, pa vam stoga pre svega i iznad svega preporučujem, ako su vam dosad promakle, epizode u kojima su gostovali Aca SRPSKI FILM Radivojević, Danilo SRPSKI VAMPIRI Trbojević, Bob MONOLIT Živković, Igor TEXAS KID Kordej… Sve ih imate na Jutjubu.

A sada sam se ovoj vrloj družini i ja pridružio. Nedavno smo, tokom mog boravka u Beogradu, na FEST-u, usnimili moje gostovanje, i ta epizoda sada je javno dostupna za gledanje, pod naslovom „Horor: Od gotskih romana 18. veka do savremenih bestselera | Dejan Ognjanović“.

Zvanična najava kaže:

Naš novi gost je Dejan Ognjanović, književnik, književni kritičar i filmski kritičar, urednik, prevodilac i esejista. Verovatno najveći stručnjak za horor u našoj zemlji, ali i jedan od vodećih stručnjaka za ovaj žanr i u međunarodnoj zajednici.

„Prvi je u Srbiji i u regionu odbranio doktorsku disertaciju u celosti posvećenu horor žanru – poetici horora. Važi za vodećeg poznavaoca horor žanra na Balkanu, što u književnosti što u kinematografiji. Autor je više romana, kao i kratkih priča, poput romana „Zadušnice", sa kojim je ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu, ili zbirka priča „Divlja kapela i druge priče", ali nabrajati celokupno njegovo stvaralaštvo zauzelo bi previše mesta. Njegov blog „Cult of Ghoul" je mesto okupljanja za sve strastvene ljubitelje horor žanra, a ove godine je ponovo nominovan za svetsku nagradu „Rondo Hatton Classic Horror Award", koju je inače osvojio već prethodne godine za najbolji članak o hororu.“

            Ja sam vrlo zadovoljan kako je ovaj razgovor od puna 2,5 sata ispao: mislim da je unikatno opušten, vickast a istovremeno ozbiljan, informativan kako za ogrezle fanove tako i za buduće inicijante u horor, i zaista ga vredi pogledati/poslušati, bez obzira da li moje aktivnosti pratite već četvrt veka, 10-15 godina, ili ste juče prvi put čuli za mene, Orfelin, Ghoul Press…

Inače, imate na mom blogu već desetine linkova za razne moje intervjue, TV gostovanja, u trajanju od 10-30 minuta, ali ovaj u „Agelastu“ nije „tek još jedan u nizu“, iz više razloga. Pre svega zbog tog maratonskog trajanja, koje priču čini opuštenijom, jer ne moram da u što kraće vreme sabijem što više informacija i epp-a. Pored toga, ono pruža priliku da se detaljnije, šire i dublje zaista ČUJE i upozna osoba, da se razotkrije i ona, i tema o kojoj govori, na način koji svedeni TV ili radio prilog prosto ne dopuštaju, jer tamo sve mora da bude No Time Tolouse! Wham-Bam-Thank-You-Ma’m!

Zatim, moram naglasiti, ovaj je razgovor poseban i zbog voditelja: najčešće, silom prilika, intervjue dajem novinarima koji o hororu nemaju ni najblažeg pojma (kao ni o mojim knjigama, koje jedva ako su prelistali), pa postavljaju najprostodušnija pitanja i izbacuju najprostodušnije komentare, a razgovor je onda nužno srozan time. Za razliku od njih, Galeb ima elementarnu predispoziciju u vidu činjenice da je studirao svetsku književnost, a ne novinarstvo, prava ili ništa, kao mnogi „novinari“, ali i to da je prirodno inteligentan i duhovit i stalno budan (tokom snimanja), plus – da se pripremio za razgovor daleko temeljitije od novinara koji imaju pred sobom na papiru isprintano nekoliko pasusa skinutih sa neta, i moju knjigu koju su prelistali par minuta pred uključenje kamera.

Širok je raspon tema koje smo pokrili u ovom razgovoru, od horora uopšte, kako je i zašto nastao (pre svega u književnosti, mada govori se i o filmovima), šta ga posebnim čini, koji su najbolji pisci, zašto su baš E. A. Po i H. F. Lavkraft tako značajni, koji su savremeni inostrani pisci najbolji, ima li horora u Srbiji i kakav je domaći, te naravno i ponešto o mojim zlodelima, a naročito o najnovijim ZADUŠNICAMA…

            Zato, da ne dužim dalje – evo linka, pogledajte, podržite ovaj vredan i kvalitetan podkast, pa napišite u komentarima kako vam se ovo čini.

Evo mog gostavanja u „Agelastu“ na ovom linku, da ga gledate na Jutjubu ako kliknete UPRAVO OVDE.         

 

 P.S. A ako vam je malo 2,5 sata moje priče o hororu i hoćete da lepo zaokružite na puna TRI sata, evo vam još pola sata moje najnovije žvake – ovog puta za RADIO BEOGRAD 2, i emisiju „Gutenbergov odgovor“ koju uređuje i vodi Saša Ćirić! Emitovana je 8. marta, na dan uoči Zadušnica, i pretežna tema je – moj roman ZADUŠNICE! O njemu kod g. Ćirića imate savršenu dopunu i detaljniju elaboraciju.

Poslušajte me, u drugoj polovini ove jednočasovne emisije, počev negde oko 30-og minuta, OVDE:

https://www.rts.rs/radio/radio-beograd-2/5382611/aperkat-na-zadusnice.html


четвртак, 7. март 2024.

ZAGONETAČ: GODINA PRVA

 

Autori: Stevan Subić (crtež), Pol Dejno (scenario)
Žanr: „BLACK LABEL”, BETMEN
Prevod: Draško Roganović
Format- 21,5 x 33 cm
Povez- Tvrd
Broj- strana 224
Štampa- Kolor
Serijal- DC Gold SPECIJAL
Junak- Betmen

Šta kaže izdavač?

 

„IMA LI IKAKVE NADE U OVOM GRADU?“
Edvard vodi skroman život. Radi svoj posao iako drugi kupe zasluge umesto njega, i utehu nalazi u zagonetkama i slagalicama. Ali Edvardov genijalni um sve vidi, pa i pukotine na uglancanoj fasadi Gotama. On vidi kako korupcija i zločin izviru iz svake od tih pukotina i natapaju grad tamom. Betmen je jedina svetla tačka na mračnom nebu Gotama, simbol mogućeg suprotstavljanja zlikovcima koji ga odvlače u ponor. Edvard želi da sledi njegov primer.

 

Zagonetač: Godina prva narativna je prethodnica bioskopskom blokbasteru Betmen Meta Rivsa iz 2022. godine. Glumac i scenarista Pol Dejno, koji je u tom filmu igrao ulogu Zagonetača, osmislio je priču kojom će produbiti motive ovog negativca, ogoliti njegovu ljudsku stranu i mapirati njegovo poniranje u svet ludila i zločina. Stevan Subić je Dejnovom scenariju dodao košmarnu dimenziju energičnim i inovativnim crtežom kakav se retko viđa u superherojskom stripu, tako da i ne čudi to što Zagonetač: Godina prva spada među najimpresivnije stripove 2023. godine i favorite kritike i publike.

Čarobna knjiga vam predstavlja jedno od prvih evropskih izdanja Zagonetača: Godina prva, dopunjeno ekskluzivnim skicama i intervjuom sa Stevanom Subićem.

Pogledajte privju ovde:

https://carobnaknjiga.rs/zagonetac-godina-prva

 

Šta kaže Ghoul?

 

Već godinama unazad vam, u svojim preporukama za sajam knjiga, kao i u izveštajima sa njega, besomučno hvalim i preporučujem svako izdanje koje krasi artwork Stevana Subića: mada nisam stigao da se bavim detaljnim prikazima tih dela, oni su maltene i izlišni, jer slike dovoljno govore: svako od njih apsolutno zaslužuje da se poseduje i pomno gustira pre svega zbog zadivljujućeg crteža.  

Tako, TREĆI DAN (Veseli Četvrtak) donosi spektakularni crnobeli crtež uporediv sa najboljim Roijevim radovima (ali ima tu i Batalje, pa možda pomalo i Breće), u naglašeno lavkraftovskoj priči koja je, za moj groš, scenaristički previše zapetljana i konfuzna, ali je zato atmosfera na vizuelnom planu gusta i gnusna i obilato lavkraftovska!

Subićev KONAN (Makondo) je spektakularna horor fantazija, takođe sa snažnim lavkraftovskim notama (pustinja + bog-demon koji je više iz HPL nego iz Hauardovog „svemira“) – now in color! Istina, pošto je ovo kolor izdanje rasprodato, Makondo je najavio da će izdati i klot crno-belu verziju, što pozdravljam.

Najzad, tu je bio i TARZAN (Makondo), za moj groš najslabiji, ili barem – u poređenju s pomenutima – ne baš toliko genijalan, ali još uvek više nego vredan album za svakog ljubitelja dobrog i lepog stripa (ovo nevezano za činjenicu da u njemu, od svih pomenutih, ima najmanje horora).


            A sad – spektakl!  

            ZAGONETAČ: GODINA PRVA je ultimativna ilustracija (sic!) svega što gore rekoh: Subić na vrhuncu svojih moći, u mega-ambicioznoj i zahtevnoj priči koja od njega traži da puca iz svih topova – što on, nesputano, i čini, tako da ovo sve vrca od užitka. Nek priča ko šta oće, ali vidi se kad neko UŽIVA u svom poslu, jer tek onda može da uživanje prenese i na čitaoca.  

Istorija novijeg srpskog (i uopšte ex-Yu) stripa prepuna je ovdašnjih gastarbajtera koji su se lepo prodali u tuđini i s manje ili više uspeha (i duha, pečata, i meraka) radili za strip mejdžore, ali Subićev ZAGONETAČ nesumnjivo spada u najuži izbor onih koji su se izdigli iz nivoa dobro plaćene tezge („gun for hire“) i uspeli da zadrže, i čak obogate, autorski dignitet stvaraoca koji je, u ovom slučaju, imao sreće da mu je data sloboda da svoj lični pečat koristi do mile volje, umesto da ga, kako u zlim mega-korporacijama češće biva, razvodnjava, suzdržava i kompromituje, prilagođavajući ga rulji i najnižem zajedničkom imenitelju.

Drugim rečima, u ovom stripu očigledno je da su poslodavci prepoznali Subićeve kvalitete, i angažovali ga ZBOG njih a ne UPRKOS njima; i dali mu priču u kojoj će on maksimalno da zasija, umesto da se konformiše nekim unapred zadatim okvirima.

Subić savršeno hvata urbanu paranoju i otuđenje velegrada, ubistvenu čamotinju, tenziju usred prozaičnog (kuća – poso – metro – kuća – samoća – ništavilo), i pravi retko viđen balans realizma i (gotičarske) stilizacije. Njegovom senzibilitetu, reklo bi se, horor savršeno leži: to se najbolje vidi u TREĆEM DANU, ali izbija i iz svih drugih radova, pa tako i iz ZAGONETAČA, koji nominalno nije horor, ali je nabijem psihozom glavnog lika, iz čijeg ugla se sve prati, i čiji je um izrazito klaustrofobično i košmarno mesto, čije kutke i podrume Subić besprekorno (s)hvata.

            I baš kao što se u mom omiljenom žanru u poslednje vreme često govori o „elevated horroru“, mislim da bi se u ovom slučaju, dakle u ZAGONETAČU, moglo govoriti o „elevated graphic novelu“. Narativno-dramaturški, to je popriličan slow-burn, koji računa na strpljivog čitaoca, dobro upućenog, kako u ranije „uzvišene“ Betmen stripizacije, tako i u ambicioznu filmsku verziju čiji je ovo prikvel. Nema tu mnogo spektakla i „pirotehnike“ u narativnom pogledu, budući da se ovde više pripremaju teren, likovi i zameci budućih sukoba, i zapravo najkraće bih ovaj strip opisao kao pandan filmskom DŽOKERU (vidi moj rivju OVDE). 

Dakle, „origin story“ o nastanku Zagonetača, jednog od budućih Betmenovih velikih suparnika, čiji je jedini nedostatak taj što možda i previše podseća na već viđeno u filmskoj priči o Džokeru: dakle, još jedan inteligentan ali društveno skrajnut, čak stidljiv, odbačeni autsajder koga guraju i guraju i ignorišu i ignorišu i kome se podsmevaju i podsmevaju sve dok ovaj ne pukne, obuče kostim i drekne: „E, pa šad šte ga prećerali! Švima ču vam še šad ošvećići!“ (Pored toga što mi ovaj karakterni luk deluje previše deža vi u poređenju s Džokerovim, stvarima ne pomaže mnogo što me vizuelno Zagonetačev kostim, kako je u Betmenu mnogo pre Subića kanonizovan, neprestano podsećao na Konspiratora iz ALANA FORDA, pa mi je tim teže bilo da ga zaozbiljno shvatim!)

Švima ču vam še šad ošvećići!

I ako mi nešto škripi u toj priči – i u Džokerovom oridžinu, a sad i u Zagonetačevom – to je sledeće: ovi su jadnici vrlo ubedljivo prikazani kao suviše patetični i bolesni a da bi postali kriminalni mastermajndovi. Osobe s ovolikim nedostatkom samokontrole i s ovolikim drugim simptomima, uključujući drastičnu nesvest o sopstvenoj nesvesti, ne mogu biti pomena vredni organizatori, a svakako ne na dugačke staze. Ova vrsta jadnika može da, nakon duge hibernacije u svom autsajderstvu, PUKNE, ali samo jedanput, u jednom neočekivanom explozivnom izlivu masovnog zločina, recimo da dohvati pušku i pobije neki svet u školi, na ulici, ili ma gde, ili da uradi nešto slično tome, npr. teroristički napad, da digne nešto u vazduh.

Tom prilikom, u stvarnom životu, i sami stradaju: ubiju ih, ili se samoubiju, ili ako uspeju da umaknu, uhvate ih ubrzo. Zato što su nekontrolisani bolesnici koji nisu, kao naš Psiho, uspeli da se prodaju UDBI i učlane u Radikale, kako bi svoju mentalnu bolest kanalisali već uhodanim stazama sistema, nego su izolovani pojedinci van sistema koji, kao takvi, mogu samo jednom da opale pre nego što – puknu. Jedino u svetu stripa ovoliko bolesni likovi postaju serijski zločinci, koji stalno iznova uspevaju da umaknu ne samo policiji nego i našim superherojima, ovde: Betmenu.

No, to su uslovnosti stripa koje stripadžijama neće smetati, a ja pominjem samo zato da bih bar nešto kritikovao, jer inače ne znam koju bih manu ovom stripu našao.

Ah, da, imam i jednu subjektivnu zamerku, koju očigledno većina stripadžija sa mnom ne deli, budući da je ZAGONETAČ od svih pobrao sve moguće panegirike i lovorike i muharike. Nju sam već istakao u svom rivuu BETMENA kojem je ovaj ZAGONETAČ prikvel, i to imate da čitate OVDE: „tema superheroja na filmu ima smisla jedino u manje-više kemp obradi (Tim Barton itsl), budući da je toliko inherentno čizi da su unapred promašeni pokušaji da se na tu osnovu nakalemi nekakav „realizam“, nekakva dubinska „psihologija“, „prljavština“, „mrak“ i druge srodne stvari koje idu uz ozbiljne priče ali ne i uz suštinski detinjaste koncepte kao što su to tzv. superheroji.“

plakat za predstojeće beogradske izbore?

To što rekoh za film THE BETMEN važi možda i više za strip. Umesto da njegov zaplet bude veći od života, on kao da je prepisan iz dnevnih novina, i to ne nužno njujorških (gotamskih): sva ova korupcija na visokom nivou vlasti i režima, ova sprega kriminalaca i vlastodržaca – koja je u srži konkretnog zapleta koji Zagonetača baci preko ivice pravo u maricu – opšte je mesto tzv. nezavisnih medija i u Srbiji, pa mi tim pre ova prljava depra, bezakonje i beznađe iz „Gotama“ deluju i previše prepoznatljivi. No, ako ste voleli pomenutog THE Betmena, volećete i ovaj strip. Dapače, zahvaljujući Subićevom izuzetno minucioznom i prefinjenom artworku, uživaćete i sa ovim scenarijem i uprkos ovom scenariju.

Ovaj post ilustrovan je fotkama sa premijerne srpske promocije ZAGONETAČA u Nišu, krajem decembra, kojom prilikom sam se podružio i popričao sa Subićem, koliko je to bilo moguće od navale upornih stripadžija koji su pohrlili po crtež i potpis na svežeizašlim primercima albuma.

Na osnovu toga mogu reći da je on i kao čovek izuzetan, a ne samo kao umetnik (što je nesumnjivo i iz aviona vidljivo). Zapravo, malo sam strip crtača upoznao a da su ovako samosvesni, inteligentni i ljudski topli: iako je on sada već velika zvezda svetskog ranga (upravo su izašle njegove sveske u serijalu o uzdizanju Pingvinovom, još mračnije i horor-gotičkije nego i ove o Zagonetaču!), to se u njegovom ponašanju prema fanovima, a i inače, ne vidi (možda, donekle, zato što potiče iz Zrenjanina a ne iz Beograda) – pa zato, savetujem da nabavite ovaj strip album, i da iskoristite priliku ako ovaj umetnik ima promociju negde blizu vas: upoznajte ga, nabavite potpis, posvetu, crtež ako može. Vredeće!

P.S. Za slučaj da izgarate za mojim rivjuom DINE: biće i to, u nekom trenutku, iduće nedelje. Ali ne čekajte rivju: film je odličan, upadljivo bolji od prvog dela, i zato gledajte ga u bioskopu!


понедељак, 4. март 2024.

Dejan Ognjanović: SVE KNJIGE NA JEDNOM MESTU



            Ako želite da nabavite moje knjige, evo ukratko podataka o njima i gde ih najpovoljnije možete naći.

  

 GHOUL PRESS 

 

Za sve knjige navedene ispod pisati na mejl dogstar666@yahoo.com

Poštarina za 1 primerak iznosi oko 180 din za preporučenu tiskovinu, ili 200 din za cc paket. Ako neko baš želi da časti Poštu Srbije nenormalnom poštarinom za Post Expres, može slanje i tako, ko voli (za jednu knjigu to košta oko 350-400 din).

Plaćanje na tekući račun.

Može i pouzećem, ali tad poštarina košta malo više.

Pišite na dati mejl radi dogovora.

 

 

KULT GULA

kritike, prikazi, eseji, liste…

 

Biblija horora! Izabrani tekstovi, pretežno kritike i prikazi, postovani tokom prvih 10 godina (2009-2019) postojanja bloga Dejana Ognjanovića The Cult of Ghoul.

Liste i izbori; skrajnuti horori; skrajnuti nehorori; mejnstrim horori; mejnstrim nehorori; treš; chetnixploitation; tv serije; dokumentarci; festivalski izveštaji; strana horor književnost; domaća fanta-horor književnost; tirade.

„Kao jedno, tu je dosta dobre zabave; ti tekstovi su pisani tako da budu informativni i zabavni, i to i jesu. I potpuno je nebitno da li se slažete sa autorom ili ne, zabava je i dalje tu. A i informacije. Plus je i super kao podsetnik. Ne samo na minule dane, već i na knjige, serije, filmove (brdo horor filmova, što poznatih, što skrajnutih, što onih za koje bez ovog bloga ne bih ni čula jer ne pratim baš sve što se dešava baš toliko pomno) za koje su me prikazi zainteresovali, i koje ću možbit u nekom trenutku i da pogledam, ako ih se setim (a knjiga je tu da me podseti).“

-Ivana Milaković, pisac

 

500 strana, tvrd povez, ilustrovano, šiveno

Cena 900 din. + ptt

 

 

 

NAŽIVO

roman

 

Kosovo 1995: stravičan crni ritual u divljini...

Niš 1995: jedan autsajder dolazi do video zapisa tog rituala; posmatranje snimka naglavce će preokrenuti mladićev život i percepciju ionako stravične stvarnosti oko sebe...

Ako volite žestok horor; ako volite bolesne filmove; ako volite Lavkrafta; ako vas zanimaju okultizam, satanizam, tajna društva, teorije zavere... ovo je roman za vas!

„Ognjanović je iskoristio svoju opsesiju italijanskim i američkim žanrovskim filmovima 'B' produkcije i utkao njihovu estetiku u nemilosrdnu i bolnu pripovest koja čini sadržaj njegovog prvog romana ‘Naživo’. I zaista, direktno i bez anestezije za čitaoca, njegova proza zadire duboko ispod društvenog tkiva, seče kao skalpel i pušta na površinu gnoj i sluz naše nedavne stvarnosti, suočava nas sa svetom koji možda zaista postoji tu negde, iza ćoška, ceri nam se zlurado i čeka da iskliznemo iz svoje manje-više udobne svakodnevice i padnemo mu u kandže. Kosovo – satanizam – snuff filmovi – sveopšti lokalni sunovrat morala i zatiranje civilizacijskog nasleđa, sve to izvire iz Ognjanovićevih rečenica ne dopuštajući čitaocu ni trenutak predaha.“

-Goran Skrobonja, pisac, prevodilac i izdavač

 

Četvrto, ultimativno izdanje ovog romana sadrži i brojne dodatke.

300 strana, tvrd povez, ilustrovano, šiveno

Cena 1.000 din. + ptt

 

 

PROKLETIJE

roman

 

Kraj 1990-ih na prostorima bivše Jugoslavije. Ratišta tinjaju… ali iza prizemne klanice pljačkaša i ubica vrebaju senke nevidljivih upravljača sa dalekosežnim planovima i namerama…

Nakon lične tragedije, Jovan, veteran okultnog rata u Bosni, povlači se iz borbe. Prijatelj i saborac Mladen šalje ga u psihijatrijsku bolnicu u Toponici da ispita niz neobičnih smrti. Ono što Jovan tamo sazna odvešće obojicu, sa grupom specijalaca, u srce planinskog venca Prokletije – gde se prožimaju Ljudsko, Podljudsko i Nadljudsko…

Prokletije se nadovezuju na Naživo ali se mogu razumeti i bez Naživog.

„Prokletije se bave okultnim na Kosovu, proučavajući nedokučivu silu koja nas veže za taj prostor, opisujući teskobu, pa možda i nemogućnost opstanka tamo... Prokletije su pokušaj da se decenije besmislenog života jednog pojedinca koji je empata, pa samim tim u većem dodiru sa ponorom besmisla, i decenije besmislenog života jednog naroda objasne kroz ezoteričnu priču fantastike, odnosno strave i užasa.

„U nečemu što je mogao biti eskapistički ili hermetičan roman, Ognjanović uspeva da ogoli širu sliku i uključi se u polemiku koja se svih nas tiče. Prokletije su izvanredan roman. Ova knjiga će imati svoj život a verujem i trajnu vrednost, s tim što je svoje mesto u našoj žanrovskoj tradiciji već odmah zauzela.“

- Dimitrije Vojnov

 

386 strana, tvrd povez, ilustrovano, šiveno

Cena 1.000 din. + ptt

 

 

DIVLJA KAPELA i druge priče

zbirka priča

 

Moja prva zbirka priča. Objedinjuje ih podžanr tzv. folk horora, odnosno ruralne strave. Inspirisane su srpskim paganskim nasleđem, iznova osmišljenim u sudaru ruralnog i urbanog.

Divlja kapela“: Dvojica prijatelja putuju Srbijom u potrazi za slikovitim ruševinama iz prošlosti. Oni naiđu na kapelu kraj puta u kojoj susretnu nešto što možda nije sasvim mrtvo, a ima veze sa selom iza obližnjeg šumarka.

Crni čovek“: Žena u planinskom selu nikako da rodi živo dete. Na savet vračare ode u jednu pećinu u šumi i tamo čeka – Crnog Čoveka… Ova priča opisuje dešavanja koja su prethodila onima u romanu Zavodnik.

Noćenje“: U olujnoj noći tajanstveni putnik svrati u zabačeni motel. Motelijer nasluti mušteriju posebnih zahteva i šalje mu u sobu dežurnu prostitutku. Uslediće noć kakvoj se nisu nadali ni u najgorim košmarima… Ova priča se dotiče sveta Prokletija.

Sekta prljavih“: Čovek se odrekne svih veza sa tzv. normalnim životom i počne da živi kao beskućnik. Ubrzo od drugih lutalica dozna da na obodu sveta margine, kraj zidina stare tvrđave, obitava sekta beskućnika od koje svi drugi zaziru.

Mladež“: Čovek srednjih godina vozi noću kroz ruralne predele i na ivici šume pokupi mladog autostopera. Između njih se razvije razgovor koji poprima zlokobne, predatorske konotacije, ali teško je reći ko se tu kojom stazom kreće i ka kojem cilju.

Fredi Kruger je šokiran!

U opširnom pogovoru pišem o mojim počecima pisanja, o odnosu prema kratkoj i dugoj prozi i otkrivam ono što bi čitaoce moglo zanimati o mestima, likovima i događajima koji su nadahnuli ove priče. Sve ranije objavljivane priče za ovu su knjigu redigovane, u nekim slučajevima (npr. naslovna) intenzivno. Peta, najnovija („Mladež“), nalazi se u ovoj knjizi premijerno.

210 strana, tvrd povez, ilustrovano, šiveno

Cena 900 din. + ptt

 

 

ZADUŠNICE

roman

uvršten u UŽI IZBOR za NINOVU NAGRADU za 2023.

 

Radnja se dešava pretežno na jugoistoku Srbije, u Nišu i okolini, gde tokom jesenjih zadušnica mrtvi ustaju iz grobova. Mrtvi ustaju i iz mrtvačnica, sa stolova za obdukciju, iz sanduka, usred sahrana… Počinju vanredno stanje i haos. Ali haos je u Srbiji prirodno stanje…

Četvrti horor roman Dejana Ognjanovića prikazuje slom ljudskih i društvenih vrednosti pod pritiskom vanrednog stanja. Sadrži snažne primese crnog humora, groteske i satire, elemente kojima autor oneobičava apsurdnost i nadrealnost života u Srbiji danas.

Knjiga, pored samog romana, sadrži pogovor „Veseli domaći horor“ iz pera Ilije Bakića, „Odjavnu reč autora“, poduži osvrt na nastanak i inspiraciju za roman, kao i spisak pretplatnika.


„Ognjanovićeve stilske vežbe na temu oživelih mrtvaca uspele su da žanrovske obrasce izdignu iz rutinske oveštalosti zahvaljujući visprenom insistiranju na veselom lokalnom koloritu koji ovim pričama donosi dobrodošlu notu razgaljujuće grotesknosti.“

- Ilija Bakić, iz pogovora romanu

320 strana, tvrd povez, ilustrovano, šiveno

 

Cena 1.000 dinara + ptt

 

 

 ORFELIN IZDAVAŠTVO 

 

Ako želite moj roman ZAVODNIK, tražite ga direktno kod Orfelina, na mejl orfelinns@gmail.com. Ima i u knjižarama, ali po većim cenama.

 

ZAVODNIK

 

Zabačeno, opustelo selo Špaj u brdima jugoistočne Srbije. Kakve tajne kriju polusrušene kuće, stara groblja, u korov zarasle njive, duboke šume, brda i mračne pećine? Pripremite se za stravu kakvu niste osetili još od slušanja bakinih strašnih priča, od detinjih košmara i prvog gledanja Leptirice.

Ovo je drugo izdanje Ognjanovićevog romana – prvo je izašlo 2014. godine – prošireno obimnim appendixom „Crni čovek“. „Crni Čovek“ je priča iz istog sveta, sa nekim od istih likova, ali se zbiva znatno pre radnje Zavodnika, i opisuje određena, u romanu tek nagoveštena dešavanja, ali iz novog, sasvim drugačijeg ugla.

„Ovaj roman najavljuje povratak iskonske, paganske, slovenske strave koja je i egzistencijalna i fundamentalna.“

Đorđe Kadijević

Format: 210 x 145 mm
Broj strana: 310
Povez: tvrd
Pismo: latinica
Appendix: „Crni Čovek“: str. 263-302
Str. 305-307: Jedno čitanje romana „Zavodnik“ / Đorđe Kadijević

Cena 990 din

 

 

Kod Orfelina možete naći i:

 

POETIKA HORORA

 


Poetika horora je studija koja definiše horor kao književni žanr i objašnjava nastanak i razvoj njegove poetike od gotskih romana 18. veka pa do bestselera s kraja 20. i početka 21. veka. U ovoj knjizi prikazuju se ključne faze i akteri, i analiziraju najreprezentativnija dela u kojima se ogledaju prelomne tačke u razvoju žanra: Rani gotik (Horas Volpol: Otrantski zamak), Pozni gotik (Meri Šeli: Frankenštajn), Edgar Alan Po i horor priča, Priča o duhovima („Okretaj zavrtnja“ Henrija Džejmsa), Viktorijanski neogotski roman (Drakula Brema Stokera), „Čudne priče“ kosmičke strave („Boja izvan ovog svemira“ H. F. Lavkrafta), Horor kao bestseler (Isijavanje Stivena Kinga) i Savremene tendencije u hororu koje oličavaju Moderni gotik (Širli Džekson, Anđela Karter, Džojs Kerol Outs), Priča o duhovima (Robert Ajkman), Telesni horor (Klajv Barker), Psihološki horor (Robert Bloh, Tomas Haris) i Kosmička strava (Tomas Ligoti). Poetika horora prikazuje kontinuitet ali i neprestanu evoluciju i sazrevanje ovog popularnog, provokativnog i inspirativnog žanra. Studija se sve vreme, a naročito u poznijim deonicama, koje se bave modernim hororom, bavi i dvosmernim vezama između književnosti i filma, a za definisanje žanra podjednako se oslanja na uvide teoretičara filma i književnosti, pa stoga može biti vredna i onima koje zanima žanr na filmu isto kao i u književnosti.

Knjiga je ilustrovana crno-belim fotografijama, slikama i crtežima autora i dela koji se obrađuju.

 

Godina izdanja: 2022
Format: 165x235mm
Broj strana: 574
Povez: tvrd
Pismo: latinica
Hronologija horora: str. 541-548
Beleška o autoru: str. 573-574
Izvodi iz recenzija: Zoran Paunović, Sava Damjanov, Žolt Lazar

 

Cena: 2.200 din

 

Nažalost, moja knjiga VIŠE OD ISTINE; KADIJEVIĆ O KADIJEVIĆU rasprodata je: nema je izdavač, nemam je ja. Tiraž od 500 primerka je otišao, a da li će biti novog, u ovom trenutku ne znam.

 

Ako vas zanima inostrana horor književnost, kako klasična tako i savremena, razmotrite Orfelinovu ediciju POETIKA STRAVE (32 naslova do sada!), koju uređujem i za koju pogovore i napomene pišem.

Kliknite OVDE za spisak naslova i detalje o knjigama:

https://www.orfelin.info/kategorija-proizvoda/poetika-strave/ 

 

Izbor najboljih priča prvorazrednog majstora strave, u mom izboru i s pogovorom i napomenama: NEKRONOMIKON

 

Najbolje priče Lavkraftovog sabrata, proznog pesnika kosmičkog mraka, Klarka Eštona Smita: KNJIGA EJBONOVA

 

Biblija savremenog horora koja je donela revoluciju u žanr sredinom 1980-ih: KNJIGE KRVI

 


*

 

NOVI KADROVI

Zbornik o skrajnutim vrednostima srpskog filma koji sam ko-priredio (unutra su dva moja eseja, o srpskom hororu, i o Kadijevićevom PRAZNIKU), potražite kod izdavača: CLIO.

 

*

 

STUDIJA STRAVE




Zbirka mojih ranih napisa o hororu u književnosti i na filmu, potražite kod izdavača: MALI NEMO

 

*

THE WEIRD WORLD OF H.P. LOVECRAFT 

Moju knjigu o Lavkraftu, na engleskom, možete naručiti od izdavača: RUE MORGUE.

U pripremi je srpsko, prošireno izdanje.

 

*

 

Moje knjige FAUSTOVSKI EKRAN (2006) 

i U BRDIMA, HORORI (2007) 

rasprodate su odavno.

U pripremi su nova, proširena izdanja.

 

* * *